Živimo u vremenu kada, bez obzira na društveni status, ulogu koju u društvu imamo i koliki teret odgovornosti nosimo, svi proživljavamo istu dramu, dramu zvanu pandemija korona virusa. U izolaciji se nalazimo svi: i poznati, i nepoznati, i popularni, i oni manje popularni. Zajedničku nevolju dijeli i frontmenica grupe Elemental, Mirela Priselac Remi. Ona živi u Zagrebu, gradu koji, osim što vodi bitku sa opakom pandemijom, ima i dodatne probleme koje mu je prošle sedmice donio zemljotres. Taj strašni zemljotres protresao je glavni grad Hrvatske i brojne žitelje Zagreba ostavio bez krova nad glavom, među kojima se nalaze i neki od muzičara.
Kontaktirali smo Remi, a ona je, uprkos stresu i nedaćama koje su zadesile nju i njene sugrađane, imala strpljenja i volje da razgovara sa novinarom BUKA magazina.
Živiš u Zagrebu kojeg je prije neki dan zadesio i zemljotres. Kakva je sada situacija u Hrvatskoj prijestonici, ima li panike?
REMI: Ono što sam shvatila iz reakcija prijatelja i poznanika jest da je zemljotres svima prouzročio veliki šok, jer je bio apsolutno nepredividiv. Druga, i vrlo poražavajuća činjenica jest da je mnogo mojih prijatelja umjetnika ostalo bez krova nad glavom, s obzirom da su mahom podstanari u centru ili širem centru Zagreba. Čini mi se da se strah kapilarno proširio našim društvom, prvo zbog korona virusa, a onda je i taj potres bio „šlag na torti“. Idući se može dogoditi za dan, dva, a možda tek za dvjesta godina. Sve je to jako nepredvidivo i automatski, izvorište straha.
Pomažu li ljudi jedni drugima?
REMI: Društvene mreže u ovim su se situacijama pokazale iznimno korisnim, jer ljudi međusobno komuniciraju, nude i traže pomoć. I čini mi se da su ti mehanizmi akcije vrlo učinkoviti i neposredni. Ono što jako, iznimno jako frustrira su apsolutno neprimjerene reakcije gradonačelnika Bandića. Čovjek je potpuno cijepljen od bilo kakve solidarnosti – u doba potresa, on i dalje u gradu naplaćuje parking! Također, rekao je građanima oštećenima u potresu da je obnova zgrada i stanova njihov problem. I onda, kao točku na „i“, obećao da će se odreći 20 posto svoje plaće u korist žrtava potresa. Takav čin je drska pljuska svim Zagrepčanima.
Da li je narod klonuo duhom, ili je ipak prisutniji pozitivni duh?
REMI: Mislim da smo svi na nekom emocionalnom vrtuljku. Jedan dan smo dobro, drugi dan nismo baš, i tako gore dolje. Ovisi to i o individualnom raspoloženju, ali i o vijestima koje nam stižu o brojevima zaraženih, vladinim mjerama, situaciji u svijetu. Čini mi se da smo napokon osvijestili da se ne vrti sve oko nas, da to naše malo „ja“ nije toliko bitno u većoj, globalnoj slici.
Individualizam se već dugi niz godina gaji kao jedna od najbitnijih kategorija, a u posljednjih nekoliko godina, egocentrizam je zaista uzeo maha. Tu bih kao primjer navela „selfie kulturu“ opsjednutu samima sobom. Ova zaraza nam je dala do znanja da je kolektivno važno, ako ne i važnije od individualnog. I da ćemo koronu pobijediti samo zajedničkim djelovanjem, mi kao društvo.
Kako provodiš vrijeme u izolaciji?
REMI: Radim ono što bih i inače radila „kad imam vremena“ – čitam, pišem, vježbam gitaru i radim jogu. Meditiram, kako mi glava ne bi odletjela kad pročitam vijesti o novozaraženima i situaciji u svijetu. Novost je to što sam počela učiti francuski – to sam oduvijek htjela, ali nikako nisam mogla naći „rupicu“ u rasporedu. Sad je moj raspored bez sastanaka, proba, koncerata i sličnih angažmana, pa sam odlučila raditi sve ono što inače ne bih stigla.
Stvaraš li neke nove pjesme, imaš li uopšte inspiraciju?
REMI: Pišem, ali iskreno, dosta mi je teško zadržati fokus za kreativni rad. Suprotno uobičajenom mišljenju da najbolje pjesme i djela nastaju kad si tužan, melankoličan ili općenito, „down“, to kod mene baš i nije istina. Mene inspiriraju situacije koje doživljavam s drugim ljudima, u interakciji, razgovoru ili susretu, a o kojima onda promišljam kada uhvatim trenutak samoće. S obzirom da su mi sada vrhunac interakcije razgovori preko Skypea, nisam baš nešto osobito inspirirana. No, shvatila sam da pred sebe ne treba stavljati prevelike zahtjeve u ovom momentu: on je vrlo emotiovno iscrpljujuć, pogotovo ako si empat kao što sam ja. Pustit ću se malo na miru pa promatrati što se događa s druge strane kože.
Nedostaju li ti svirke i publika?
REMI: Da, da i da. Evo baš sam ovo današnje jutro provela gledajući filmiće na mobitelu, snimke s koncerata i iz kombija. Nedostaju mi moji prijatelji iz benda i nedostaju mi naša putovanja, izlasci na pozornice, susret s publikom.
Misliš li da će ovo stanje dugo potrajati?
REMI: Čekamo sunčane dane kako bismo vidjeli što će se događati s virusom. Ja se iskreno nadam da smo do ljeta „k'o novi“.
Ima li išta pozitivno u tome da čovjek nekad izolujući se od sviju može da se posveti nekom svom unutrašnjem svijetu?
REMI: Ima, apsolutno. Ali mnogo je bolje kada je ta izolacija odabrana, a ne nametnuta. Meni se sad, na primjer, rade stvari koje u normalnim uvjetima ne bih nikako radila – a sada, samo zato što se to „ne preporuča“, nekako mi je „slađe“ i baš bih to radila. Takvi smo mi ljudi, to je sindrom zabranjenog voća.
Možeš li nešto poručiti našim čitateljima?
REMI: Drž'te se ljudi, budite dobro i zdravo. Nadam se da se uskoro vidimo i uživo, a ne da se samo čitamo. Budite nježni prema sebi i drugima.
