Naime u 3:15 ujutru, bageri zajedno sa privatnom zaštitarskom firmom Valina su upali u Autonomnu Tovarnu Rog veoma agresivno, pri čemu je ozlijeđeno par ljudi. Do 8 ujutro oko 100 ljudi se skupilo u Rogu, postavljajući barikade na ulaz i blokirajući zaštitare. Oko 11 sati je došlo do naguravanja, i zaštitari su napustili Rog. Bager je ostalo unutra – valjda kao ratni plijen.
Zato kao i 6. juni 2013. godine, današnji dan treba zapamtiti. Bez obzira ko će na kraju pobijediti, i bez obzira što se današnja borba dobila, ali rat još traje.
Današnja borba u Rogu, za Rog, pokazuje da društvo još uvijek nije mrtvo, barem nije mrtvo u mjeri u kojoj to želi Zoran Janković i MOL. U tom smislu, ono je uprkos razaranjima i atomizaciji, vitalnije od društva u Bosni i Hercegovini, koje je izgleda zamrlo nakon borbi 2013. i 2014. godine.
Nadalje pokazuje gdje je granica dokle je Janković spreman ići a da ne izazove povratnu reakciju, samo-organizovani otpor i barikade kao politički odgovor. Na našu štetu, ta granica se neprekidno pomjera. Pokazuje još da u fazi raspada naših društava, kao i svih drugih međunarodnih i supranacionalnih institucija, jedini politički odgovor je onaj stvoren i građen odozdo, van institucija sistema, van političkog okvira i njegovih (tržišnih) pravila. Pokazuje to da se oni – tj. Janković i MOL zaustave tek kada postane očito da će, započnu li što su naumili, naići na otpor – na passage a l acte, kako ga definiše Andrej Nikolaidis. Pod tim on podrazumijeva impulzivni nasilni čin koji označava reakciju na kriminalni čin. Kriminalni čin ovdje nije sam otpor, već ono što ga izaziva – Jankovićeva odluka da iseli Rog, i to nasilno.
Passage a l acte će uvijek biti osuđen pa i sankcionisan, ali on uvijek nosi opasnost jer predstavlja prijetnju dominaciji poretka. Zato će Janković sada sačekati. Što bi rekli, zbijanje redova, nadajući se da će se otpor utišati ili ga neće biti, pa će pokušati ponovo. Zato i otpor treba raditi to isto.
Zbiti redove, i čekati. Biti spreman. Širiti simboličku i društvenu mrežu. Jer nas iskustvo uči da bolje sutra neće doći bez borbe. Stoga, umjesto nostalgije za boljim juče, borimo se za bolje sutra.
6. juni 2013. godine im nismo dali van. 6. juni 2016. godine im ne damo unutra.