Zaboravi čovjek onaj jednokratni plastički upaljač, pa mu nije teško sjesti u tramvaj i vratiti se na željezničku stanicu po njega. Kaže, uspomena, piše na njemu Hidrogradnja. Mislim se, kakva, bolan, uspomena, nego si ti, druže, škrt, ti si stipsa, ne bi ti da drugi pali tim tvojim bijednim upaljačem.
A biva da zaborave dječja kolica, vreću s krumpirom, pisaću mašinu, ali najčešće putni kufer ili torbu. Bilo je vremena, kao ono kada su se oni emigranti spustili kod Bugojna, pa poslije, kad je umro drug Tito, da je bilo pravilo da se ništa zaboravljeno ne smije dirati, nego zovi miliciju, pa dođu oni sa spravama i aparatima, da provjeravaju je li pakleni stroj, je li bomba u pitanju. Inače ne, inače ako je nešto veće zagubljeno i ostavljena, ja odnesem na garderobu, ili na šalter izgubljenih stvari, dok je tog šaltera bilo na stanici, pa neka se oni snalaze.
Ali novčanike rijetko gube. Mislim da mi je ovo bio drugi novčanik otkako radim na željeznici.
Fin, crveni, pravi ženski, nov, još miriše na svježe obrađenu kožu, u novčaniku dvjesto hiljada dinara, pola radničke plaće, lična karta, članska knjižica Crvenog krsta, mjesečna za tramvaj, dvije-tri kovanice njemačkih maraka i medaljon, malo veći od kovanice, s Isusom, i nekim natpisom na latinskom.
Ali ne bih se ja u sve to toliko ni zagledao da nisu bile i te dvije fotografije. Na jednoj, staroj, crnobijeloj, mladi vojnik, u onoj poslijeratnoj, debeloj zimskoj uniformi, s petokrakom na nakrivljenoj kapi – dakle, sve u redu i po propisu – slika se, bit će, za vrijeme izlaska u grad, kod čaršijskog fotografa, a na drugoj dvoje starijih ljudi, vidi se seljaci, sjede uz baštenski stol, a nad njima mlada, lijepa žena. Ista ona s lične karte, njen je to novčanik.
Dugo sam gledao tu sliku, i baš me neka milina uhvatila. Mislim se, vidiš kako je dobro da joj ja pronađem novčanik, a ne netko drugi.
Pođem ujutro na adresu s lične karte, zvonim na zvono s tim imenom, ali nitko ne otvara. Vratim se predvečer, poslije posla, opet nikoga nema.
Gledam u prozore na prvom katu, vjerujem da su to njezini prozori, ugašeno svjetlo, mislim se, hoću li malo popričekati, mora žena uskoro naići, pa da se ne brine za novčanik… I vjerojatno sam se tu malo i zadržao.
Dolazim kući, a ispred kuće dvojica u civilu:
Pođi sa nama, govori i grabi me čvrsto za mišicu, kao da ću mu bježati, i tu već vidim da je vrag odnio šalu, ali ne povezujem to s novčanikom.
Tko ti je ta i ta, prvo je što su me pitali u stanici.
Nitko mi nije, rekoh, putnica, našao sam njezin novčanik dok sam čistio vagon.
A on ne čuje što mu govorim, nego dalje pita:
Koliko je dugo poznaješ, otkad ste u kontaktu, gdje se nalazite…
Ispitivali su me cijelu noć i sljedeće jutro, bez prestanka. Dođu dvojica, pa ih par sati kasnije zamijene druga dvojica, a postavljaju stalno ista pitanja. I prijete. Ne tuku, nego samo prijete. I govore znamo mi sve, a tebi će biti lakše ako priznaš. Ja bih na kraju i priznao, da sam znao što treba priznati.
Poslije su me pustili.
I danas mi pred oči izlazi slika: njih dvoje kraj baštenskog stola, on desnim, ona lijevim laktom na stolu, on u razgaćenim radničkim hlačama i gumenim opancima, ona sa šarenom maramom na glavi i onim čvorom pod bradom, a mlada stoji iznad njih u kostimu, kao za posao, smije se nekome tko sve to snima.
