Jedan od adventskih ponedjeljaka, savršeno pustom Gajevom ulicom pješačim prema trgu. Tiho je, upravo onako kako bi po predajama trebalo biti u predbožićno doba, ali ova tišina kao da reže nenaviknute uši, koje pamte da bi se sad, prema strogoj logici kalendara, sa svih strana trebali čuti zvončići, zvončići, zvone cijeli dan, i one užasne radijske obrade uzradovanih naroda, i trebalo bi se jedva prolaziti između drvenih kućica i štandova s petardama, germknedlima i svinjskim kobasicama. Umjesto toga začuje se lepet golubjih krila, promakne minijaturna staričica s cekerima u rukama i maskom do ispod nosa, koja me ljutito pogleda, kao da mi u očima vidi virus covida 19. I tako dok pokraj nje prolazim, u toj savršenoj tišini u kojoj se svaki zvuk nepogrešivo razaznaje, kroz u se urušeni i pusti Zagreb, koji je nikad tužniji ni ljepši, u meni se stalno miješaju dva suprotna osjećaja: jeza i divljenje. Istodobna je to prispodoba propasti i smrtne prijetnje, i divljenja ljepoti svega toga.
To miješanje jeze i divljenja dobro mi je poznato. Ovo sam već jednom doživljavao, proživivši dva ognjena proljeća i jednu zimu u opkoljenom gradu. Razlika je u senzaciji prijetnje: tada je bila bučna, stizala je s pucnjem i detonacijom, dok je sada tiha, mukla, gluha. I naravno, tada je bila neusporedivo smrtonosnija. Ali pustoš je jednaka. Jednaka je i izmjena lica na pozornici. Umjesto čuvenih, slavnih i velikih, umjesto zvijezda predratnoga ili predepidemijskog doba, koje su se sad pretvorile u obične ljude, koji pokušavaju spasiti živu glavu, odnekle su izvrli mali, obični, anonimni ljudi, toliko drukčiji od onih čuvenih i slavnih, da nemamo ni imena ili opisa za njih, pa ih onda posve krivo nazivamo malim, običnim i anonimnim.
Tako se tog ponedjeljka, dvjestotinjak ili tristo koraka kasnije, nakon što mi je zdesna promakao zatvoreni Restoran Boban, a slijeva zatvoreni Charlie, i nakon što sam već prošao pokraj šarene knjižare i ulaza u Hotel Dubrovnik, netom prije nego što mi se pod nogama rasprostre pusti Jelačić plac, ispred izloga mrtve kavane zasvira džez orkestar. Pet ih je, ili šest svirača, s propisnim instrumentima kao za veliki nastup, a pred njima rastvorena futrola za gitaru, u nju da se ubacuju novci. Ovo je, vjerojatno, jedini koncert koji će danas biti održan u Zagrebu. Ti ljudi su, možda, jedini ulični orkestar koji danas nastupa južno od Beča. Osim što ne krše nikakve protuepidemijske mjere, oni svojim nastupom drže svijet na okupu, grad čine gradom, hrvatsku kulturu čine kulturom, ali što je najvažnije, oni stvaraju iluziju života. Bez te nas iluzije više nema. Ne trebaju nam granata ni virus. Naprosto nas nema.
I kao što mi je taj orkestar dokaz da sam živ, i da je živ ovaj lijepi i tužni grad, čiju je ranjivu arhitekturu epidemija učinila vidljivom i prisutnom, tako oko nas svakoga trenutka rade i dišu ti mali, obični i anonimni ljudi, koji i kad su nevidljivi, neprestano održavaju iluziju života. Za razliku od onih drugih, slavnih i čuvenih, kao i za razliku od onih koji nisu toliko čuveni, ali su iz perspektive zajednice važni i zbog svoje važnosti zaštićeni, ti ljudi u vrijeme epidemije ustrajno nastavljaju raditi ono što su radili i ranije. Ulični čistači i dalje guraju svoja kolica, metu ulice i zvižduću svoje uličnočistačke pjesmice – koje se sad, međutim, mnogo bolje čuju, trafikantice iz kioska preko puta i dalje svakoga jutra prodaju novine, koje im stižu u nedovoljnim tiražima, samo što su sad one četvrtaste otvore prekrile teškom prozirnom folijom, tako da s kupcima ne razmjenjuju dah, i obično u kiosku sjede s maskom preko lica, ali bi onda da se napiju vode, ili ih maska zaguši, pa je onda skidaju, studentice i samohrane majke i dalje tako čiste i peru stubišta i hodnike novozagrebačkih nebodera, i ljubazno pozdravljaju stanare koje već godinama viđaju, ali im ne znaju imena, prometnici reguliraju promet, parking-kontrolori u fluorescentnim prslucima idu od auta do auta i ispisuju dnevne karte onima koji su za petnaest minuta prekoračili plaćeno vrijeme… Svi oni u funkciji održavaju svijet iz kojega su u međuvremenu nestali ljudi. Negdje su se posakrivali i zatvorili, pa čekaju da prođe nešto za što nisu sasvim sigurni niti da je otpočelo. Gotovo cjelokupno gradsko čovječanstvo svelo se na golemu, zastrašujuću količinu parkiranih auta, po čijim se vjetrobranskim staklima nakuplja zimska garež i prašina, te se osipa i trune žuto i smeđe jesenje lišće.
Dok održavaju svijet u stanju da jednom nastavi sa životom, ti mali ljudi, obični, anonimni, vrše svoju dužnost. Kao vojnici u nevidljivom ratu, ili naprosto kao građani, ili kao nečije kćeri i sinovi, još češće matere i očevi, kao djedovi i bake. Neke od njih vodi navika. Ne znaju što bi drugo, nego rade to što su radili i ranije. Rutinom pobjeđuju strah. Drugi to čine, jer moraju. Tjera ih egzistencijalna nužnost, ne bi imali od čega živjeti kada bi odustali. Treći misle da život više ne bi imao smisla ako bi prestali to raditi. Četvrte je sram, jer primjećuju druge da rade, pa se ne usuđuju odustati… Ali o kojim god razlozima da je riječ, današnji Zagreb, Hrvatska, a možda i veći dio Europe, pogotovu ove naše istočne, u kojoj ne postoji institucionalna briga o zajednici, i u kojoj država prirodno teži da se pretvori u diktaturu koja je sebi samoj smisao, žive i funkcioniraju na entuzijazmu ovih ljudi. Da nije njih, sve bi se već odavno raspalo. Grad bi se pretvorio u kulisu i u pozornicu povremenih histeričnih nastupa predstavnika društveno-političke elite. Sve drugo bilo bi mrtvo i nefunkcionalno. Od svih narodnih običaja ostao bi samo jedan, zlokoban i iritantan: hvaljenje i obogotvorenje liječnika, zato što rade svoj posao. U vrijeme epidemije to je naročito zanimljivo. Premda se zdravstveni sustav zapravo raspao i premda za običnog građanina i korisnika osnovne zdravstvene zaštite više ne radi ništa, ili gotovo ništa, i svi su angažirani na liječenju oboljelih od koronavirusa, postoji narodno vjerovanje da se liječnicima treba biti zahvalniji nego bilo kome drugom tko radi svoj posao. Svi su oni na prvoj liniji! Tako se govori, pa su najednom svi, uključujući i onu parking-liječnicu iz Rijeke, bivšu pročelnicu Zavoda za audiologiju i fonijatriju, koja je prijetila sudioniku u prometu koji se pokraj njezina nepravilno parkiranog mercedesa pokušavao isparkirati, da će fasovati covid-19 i da će plakati kad njoj dođe u ruke, borci na prvoj crti borbe protiv epidemije. No, kakve veze audiologija i fonijatrija imaju s obostranom upalom pluća i sa svim onim ljudima koji bespomoćni leže po pretrpanim priručno formiranim infektivnim odjelima širom Hrvatske, i čekaju da im bolest prođe sama od sebe – jer lijeka nema – ili da završe na respiratoru te se u induciranoj komi oproste sa životom? Naravno da audiologija i fonijatrija nemaju veze s koronavirusom, kao što mnogo toga u bolnicama i oko njih nema veze s koronavirusom, ali kao što smo u ratu bezrezervno hvalili i obogotvoravali generale, i kao što se u javnosti u proteklih tridesetak godina stvorio kult visokoga vojnog časnika kao svojevrsnog NadHrvata, tako se u vrijeme epidemije nadograđuje od ranije poznati kult liječnika. Pritom, naravno, i među liječnicima ima malih, običnih i anonimnih ljudi, koji ginu i stradaju za zajednicu, i koji doista rade nešto što nadmašuje njihove ljudske snage i profesionalne dužnosti. Ima ih na odjelima za covid-19, na onkologijama, kardiologijama, traumatologijama, neurologijama… A sigurno ih ima i na audiologiji i fonijatriji, ali vjerojatno nisu na pročelničkim funkcijama, nema ih među medicinskim generalima i generalicama, među tom često bešćutnom čeljadi, pijanom od mračne slave i visokih dužnosti, koja nije u stanju niti nekoga poslati u skladište po grijalice, da se bolesnici ne mrznu po čekaonici. E, to je, vidite, ona tačka razlike: mali, obični i anonimni ljudi, heroji svakodnevice, koji se već iz navike brinu za bližnje i za sve one oko kojih se mogu pobrinuti, donose grijalice iz skladišta, često i ne vodeći računa da bi to moglo biti u hijerarhijskom neskladu s njihovim generalskim činovima. Oni drugi, pak, one druge, pak, slikaju se na televiziji i iščekuju ordenje koje će stići nakon što sve ovo prođe.
U “Černobilu”, izvanrednoj i neobično poučnoj televizijskoj seriji, prikazivanoj na HBO, gledali smo scene samožrtovanja i stradavanja stotina malih ljudi, koji su goli i bosi išli na izvore radijacije, iz brige za zajednicu i iz osjećaja dužnosti. Ali gledali smo i još nešto drugo: kako se u jednom dekadentnom, bolesnom i duboko nepravednom društvu, kakvo je bilo sovjetsko, pritom uvjerenom da je zasnovano na idealu pravde i jednakosti, jedni ljudi žrtvuju kao eksperimentalne životinje, dok se drugi uzdižu među bogove i gospodare života i smrti. U seriji je, naravno, prikazana ekstremna, apokaliptična situacija, s kojom pandemija koronavirusa nije, ipak, usporediva. Ali usporediv je princip razdvajanja elite (političke, društveno-političke, medijske, civilnostožerne, političko-medicinske…) i malih, običnih i anonimnih ljudi, koji se žrtvuju za očuvanje zajednice i za iluziju života.
Čistačica na odjelu za covid-19, bolnički električar, mati liječnika, kojeg su mediji uzdigli u generala, džez orkestar na pustom Jelačić placu, ulični čistači, djevojka koja pere stubište, blagajnice u samoposluzi… A onda učiteljice i nastavnice i nastavnici, tete u vrtićima, o kojima ne prestajem da mislim svih ovih dana, jer mi je čudo, istinsko čudo, kako ih nitko ne heroizira, a njihov se posao, to sam već jednom rekao, metaforički ne razlikuje od posla čistača u Černobilu. Oni rade s djecom koja su uglavnom hiperaktivna, nemoguće je prema njima održati fizičku distancu, a ne razbolijevaju se, nego naokolo pronose i raznose virus, prenoseći ga nedužno, nevino i naivno. Nema ničega tako nevinog i naivnog kao dijete i kao mikrobiologija. I onda, zašto ne mislimo o tetama iz vrtića, o učiteljicama i učiteljima s komorbiditetima, o tim malim, običnim i anonimnim ljudima, koji sebe i svoje bližnje izlažu vrlo ozbiljnom riziku, jer im to nalaže osjećaj dužnosti? Odgovor je jednostavan: zato što smo egoisti. Pred liječnicima i generalima ne osjećamo se odgovorni, nego se samo osjećamo malim, bijednim i neznatnim, pa ih zato uzdižemo u junake. Pred tetom iz vrtića i pred učiteljicom koja, možda, ima dijabetes, ili koja doma ima staru baku, osjetimo neku daleko grižnju savjesti, jer joj šaljemo dijete koje jutros nešto kašljuca, kenjkavo je i bolesnjikavo – znate kakva su djeca, uvijek nekakva temperaturica! – i onda se iz te grižnje izvlačimo tako što se pravimo blesavi, tako što kažemo da je tetama i nastavnicima sve to njihova radna obaveza. Zbog takve nepodnošljive moralne indiferentnosti propast će svijet, s virusom ili bez virusa. Ako ga ne spasu jedna čistačica i jedan kestenjar.
