Ulaz, podrumi i stubište kao u romanima europskog realizma i naturalizma, mirisi zaprženog luka i veša koji se iskuhava u onim velikim loncima, ljepljiva prašina po rukohvatima, i zidovi stubišta, tko zna kad prebojani, s floralnim motivima iscrtanim valjkom. U stanu grijanje na plin, uvijek premalo zraka, ostaci prastarog sirotinjskog namještaja, i ponegdje još sačuvane utičnice i prekidači iz međuratnog razdoblja. Prozori prema sjeveru i zapadu, vlažni zid susjedne zgrade, uvidi u duboku prošlost. Od svih zagrebačkih podstanarskih stanova najviše sam volio taj prvi. Zato što je bio najstariji i najzagrebačkiji. Činilo mi se da iz tih zidova izbija prošlost. Možda oskudna, malograđanska, dostojna umornog Krležinog podsmijeha i ruganja, koju nisu uspjeli pregaziti ni socijalistički modernizam, koji je sve prekrečio, premaljao, opismenio i elektrificirao, ni ovo kratko razdoblje potom. Godina je 1993, ljeto, u Bosni traje rat, u Hrvatskoj je, uglavnom, “zamrznut konflikt”, a ja sam se tu, stotinjak koraka od Britanskog trga, našao igrom sudbine i vlastitom neodlučnošću. Niti mi se vratiti u Sarajevo, niti mi je krenuti dalje. I onda ne učinim ništa, nego bivam u Zagrebu, gdje imam posao i riješen građanski status. Ne umijem se, međutim, smiriti, i živim u emocionalnoj rastrganosti, u dvostrukosti života. Javno, nije mi drago što sam tu, ali, eto, tu sam. Tako prikrivam budalasto grizodušje što nisam u Sarajevu. Što nisam tamo gdje se gine. Mjesecima ne uspijevam uspostaviti kontakt sa svojima. Nadam se da su živi. U drugom, pak, životu, koji nije javan i koji živim samo za sebe, volim što sam tu. Volim ovaj grad zato što volim Miroslava Krležu, ali i Krešimira Kovačića, Josipa Horvata, Veselka Tenžeru, Ivana Kušana, volim te pisce koji su Zagreb za mene napisali, i koji su me za njega pripremali godinama. Ali ima i nešto važnije: tu se, u Zagrebu, odvijala neka tajna povijest mojih bližnjih. Tu bi se nakratko bivalo, obično na proputovanju za Beč i iz Beča, i tu je bilo jedno od naših pripadanja. Bili su prijatelji, čija imena ne pamtim, neoprezno sam ih zaboravio, bili su nekadašnji susjedi, koji su iz Sarajeva izbjegli nakon 1945, i bila je teta Paulina, časna sestra, očeva tetka, jedna od jakih porodičnih ličnosti. I bio je taj neki stan na Tuškancu, gdje bi se prenoćilo na putu za Beč. I bila je čitava mitologija Zagreba, koju sam ja, eto, ljeta 1993. došao uživo provjeravati.
Bilo je lijepo buditi se rano ujutro, negdje prije osam, pa se spustiti na Britanac. Tu, na Iličkom trgu, bila je lijepa mala tržnica. Prostor je bio neuređen, ali uklopljen među okolne zgrade, suživljen s njima. Kasnijom će se obnovom gradskih trgova svaki put postizati dvije stvari: prividna urednost, uz pomoć kamenih kocki i ploča, izvještačenih i nefunkcionalnih kandelabra, geometrizma đačkih bilježnica iz tehničkog crtanja, i potpuna, neizlječiva nesuživljenost s okolinom. Ti trgovi će, od Britanca, preko Cvjetnog i ranije već unakaženog Jelačić placa, do Iblerovog, koji je zbrisan s lica zemlje, i Kvaternikovog, na kojemu su se pojavile naznake krematorija, redom opustjeti, izgubiti svoju zagrebačkost i uznalikovati na trgove provincijskih njemačkih gradova, koji nisu nastajali u skladu s razvojem grada, niti po urbanističkim planovima, nego su se rastvarali u savezničkim bombardiranjima. Neuređeni zagrebački trgovi, pa tako i neuređeni Britanac, bili su puni ljudi i auta, i podsjećali su na Pariz, ili, da ne budemo tako preuzetni, na trgove velikih poljskih gradova. Bili su živa mjesta, koja su, možda, s tranzicijom iz beztržnog socijalizma u tržni kapitalizam, žudjela za transformacijom, ali umjesto nje doživjeli su smrt. Zagrebački trgovi preuređeni su tako da na njima nema mjesta za ljude – kao Kvatrić – ili tako da ljudi na njima može biti samo ako na trgovima dozidate i nakazne drvene montažne kućice, tezge i šatore. Preuređenjem su, gotovo bez izuzetka, prestali biti trgovi.
Oko Britanca je, u ljeto 1993, sve još bilo živo i prisutno. Radili su oni cirozni ranojutarnji socijalistički buffeti, maleni špeceraji i obrtnički dućani. Tu, u neposrednoj blizini, bilo je nekoliko obućara i krojača, i bila je, dolje u jednom od iličkih dvorišta, koju desetinu koraka prema istoku, radnja za krpljenje (štopanje) čarapa, u kojoj je po cijeli dan ordinirala neka izdužena, tanka gospođa, s visokom punđom, koja je izgledala kao glumica iz britanske dramske serije, vječna usidjelica, stara cura. Ušao bih u dvorište i provirio kroz izlog, samo da je vidim. Volio sam taj Zagreb. Osim što je bio širok i raskošan u svojoj melankoličnoj jučerašnjosti, djelovao je još uvijek vrlo prisutno. Bio je to grad u kojem su još uvijek živjeli ljudi kakvih je u Sarajevu bilo u neka davna vremena, možda prije četrdesetak, pedeset godina, ili još prije rata. Ti ljudi podsjećali su me na moj mrtvi rod i na one s kojima su bili bliski, a koje sam poznavao uglavnom samo sa sarajevskih grobalja. Na njih me, te moje rođake, podsjećala i zagrebačka arhitektura. Ili bi se to, možda, moglo reći: mikroarhitektura. Ruševni, iščezavajući detalji na zgradama, šupama, dvorištima i kioscima.
U to su se vrijeme pust izlog i napušten lokal smatrali incidentom. Godine 1993, u vrijeme kada je prosječna plaća iznosila jedva koju stotinu njemačkih maraka, toga još nije bilo. Zagreb je bio živ, i u tim se izlozima nešto zbivalo. Smisao izloga nije u trgovini i obrtu, koji će zahvaljujući izlogu bolje funkcionirati. Smisao izloga je u protočnosti gradskih ulica i trgova. Tamo gdje nema izloga, ili gdje su izlozi pusti i slijepi, nikakvog života neće biti. Ljudi se tim ulicama više ne kreću. Možda se u njima parkiraju, i onda bježe dalje, migriraju tamo gdje su izlozi živi. Iz današnje perspektive taj Britanski trg iz sredine devedesetih bio je nepojamno živ, prisutan, fluentan, pulsirajući. Kada bih se spustio do Ilice, neodlučan hoću li lijevo, pa prema gradu, ili desno, do Kinoteke, zurio bih u izlog iličkog poplunara (iliti, mojim zavičajnim jezikom, jorgandžije), koji je šio raskošne, dvorske i kraljevske poplune, za zime i hladnoće, kojih više nije bilo. A onda bih, ipak, okrenuo prema nekadašnjem Trgu Republike. U to vrijeme je, bez obzira na sav pritisak kolektiviteta i vladajućeg režima, te svu tu neobjašnjivu hrvatsku potrebu za autolobotomijom, još uvijek živa bila dvojnost u nazivlju. Pa su postojali trenuci i konteksti u kojima bi se Trg bana Jelačića prozvao Trgom Republike, a odmah zatim Jelačić placom. Premda ga se, uglavnom, kao i danas prozivalo Trgom. The Trgom.
U sljedećih pet godina promijenio sam dvije podstanarske adrese. Najprije sam se selio u Kranjčevićevu 11, u sumnjivu i obezličenu novogradnju preko puta stadiona. Kroz prozor sam mogao gledati utakmice, ali to me najednom nije zanimalo. Nisam prežalio onaj čudesni stan u Kukuljevićevoj. U blizini je bio lokal Nikole Dragaša, slavnog kuglača, i bila je Concorija. Kranjčevićeva je bila, kao i danas, mrtva, prolazna ulica, ali s vrlo sadržajnom Tratinskom za leđima, i s famoznom Trešnjevkom. Po Trešnjevci sam šetao psa. Dugo sam hodao, i uživao u tom još uvijek vrlo živom svijetu obiteljskih prizemnica i katnica, koji je dijelom podsjećao na fragmente Ilidže. Ljepota Trešnjevke bila je u njenoj neuklopivosti u središte Zagreba. Centar ovog grada je, u njegovim najboljim trenucima, i prije nego što ga je počeo pustošiti taj strašni uragan preudotranzicije, sačinjen od više međusobno suprotstavljenih cjelina, koje hodač doživljava kao zasebne mikrogradove. Njihova dezintegriranost i razdvojenost čini posebnu ljepotu Zagreba. No, i tu je, na Trešnjevki, bez obzira na sve te uličice obiteljskih kuća i na ostatke već uništene industrije, sve bilo prepuno izloga. Veličanstvena je tih godina bila Trešnjevačka tržnica. Oko nje je vrvjelo malim zanatskim dućanima i trgovinama. Tu su svoje izloge imali i soboslikari, moleri, pituri, pa vodoinstalateri, električari, radio i televizijski mehaničari, keramičari… Svakog je čuda bilo na Trešnjevci, ali mi svejedno nije bilo mrsko kad sam se selio iz Kranjčevićeve. Nova, ružna kuća, sumnjiv lift, tijesno stubište, niski stropovi, jeziva arhitektura s kraja osamdesetih i početka devedesetih, sav jad privatne inicijative u domaćoj stanogradnji. Tako je to izgledalo.
Potom sam, kratko, stanovao u Vrbanićevoj 2. Svidjela mi se Zvonimirova ulica, koju te 1997. nitko više nije zvao Socka iliti Socijalističke revolucije, ali najviše slastičarnica Jakšić. Bile su tu sjajne paštetice sa sirom. To je ono što se danas naziva – trokuti sa sirom. Ali u to vrijeme je u slastičarnici Jakšić još uvijek bilo osoblje koje je znalo prava imena stvari.
Zvonimirova je, od Džamije prema istoku, najstarija zagrebačka avenijica. Arhitektonski vrlo sređena, s onom zlosretnom crkvom Majke Božje Lurdske, koju je započeo graditi genijalni Jože Plečnik, ali se onda, avaj, odustalo od njegova projekta, pa je sagrađeno nešto što u dalekoj slutnji samo podsjeća na Plečnika. Ali svejedno sam je tih mjeseci zavolio, pa sam znao unutra i ući, tražeći majstorove tragove.
Vrbanićeva će biti moja posljednja starozagrebačka adresa. Početkom 1998. munjevito se selim na Savicu. Adrese se više ne sjećam. Premda sam još uvijek sa sjeverne strane Save, težim k Novom Zagrebu. Naselje je lijepo. Kupio sam role, pa se rolam niz cijelo naselje, koristim davno stečene klizačke vještine, i uživam u urednosti socijalističkog urbanizma. Na Savici, međutim, nema izloga. I to je ono zbog čega ljudi vjeruju da su ovakva naselja ustvari samo spavaonice radnoga naroda, koji negdje drugdje odlazi u život. Dijelom, u ono vrijeme to je istina. Od života na Savici pamtim još prozor prema nasipu i rijeci, i te spektakularne jesenje savske magle. Pamtim kako sam jednoga jutra na parkiralištu ispod nasipa ugledao šleper na čijoj je ceradi krupnim slovima pisalo Braunau am Inn.
Od ljeta 1998. živio sam u Travnom, u Kopernikovoj na broju pet, trinaesti kat. Pet godina kasnije, početkom studenog 2003. kupio sam stan u Zapruđu, na vrhu jednoga od onih Jelinekovih tornjeva, usred mračne džungle onodobnog Bundeka. Sljedećih godina, prije nego što Bundek pretvore u ružni ćelavi park nekoga balkanskog Chicaga, budile su me, kao da sam u Amazoniji, tisuće hiljada ptica, i čudan vonj močvare. Pet godina kasnije veći dio godine već sam provodio na selu, dvadesetak kilometara od Zagreba, sasvim distanciran od svakog urbaniteta i u potpunom muku vukomeričkih noći, koji razbiju tek huk uznemirene sove i daleki lavež psa.
Ali i tada, kada zapravo odem iz Zagreba i počnem mu se svakodnevno vraćati kao dnevni migrant, kao radni čovjek na vječnom proputovanju, ostat ću najčvršće vezan za Novi Zagreb, i njegovu neusporedivu, teško objašnjivu ljepotu i eleganciju, koja već skoro pedesetak godina ostaje neotkrivena. Novi Zagreb najeuropskiji je i najsvjetskiji fragment moderne Hrvatske. Fantastična armiranobetonska skulptura, koja po obodima sve više obrasta u zelenilo. Ništa u gradu nije tako neutješno lijepo kao armirani beton usred zelenila. A izlozi? Ne, u Novom Zagrebu gotovo da i nema izloga. Oni koji su ga zamišljali imali su ponešto arhaičniju, skoro da bih rekao antičku ili srednjovjekovnu viziju grada. Novi Zagreb njegovi su urbanisti i arhitekti zamišljali preko trgova, projektiranih i neprojektiranih, samorodnih. Usred Mamutice je trg, dječja igrališta su redom trgovi, cijela je Sloboština okupljena oko jednoga velikog i nekoliko manjih trgova, Utrinska tržnica je trg… U novom mileniju niču veliki trgovački centri, najmarkantniji je i socijalno najvažniji Avenue Mall, gradi se Muzej suvremene umjetnosti – koji, istina, slabo funkcionira kao živa kulturna institucija, ali je izvanredan skejterski poligon – i stvaraju se, više sretnim slučajem, nego po planu, preduvjeti novoga grada. S modom rekreativnog trčanja i zahvaljujući ukućanima psima oživljava, s obje strane rijeke, i nasip, preko kojeg se, kao preko carine ili malte, životom ljudi povezuju dva Zagreba. Onaj koji ostaje bez izloga i ovaj koji se uči živjeti na trgovima.
Iz starog sam Zagreba želio otići, jer se svo vrijeme mog života u njemu smanjivao i nestajao. Kada sam 1993. došao, funkcionalni centar grada prostirao se skoro od Maksimira, pa sve do Trga Francuske revolucije. Danas, Zagreb se skupio i smanjio na Trg bana Jelačića, Bogovićevu, Cvjetni plac i Ilicu, ali samo do Frankopanske. Sve drugo je mrtvo, sve drugo tretira se kao da je izvan centra grada. U ulicama južno od Tesline gotovo da nema izloga. Kao ni istočno od Petrinjske. Nema ih, uostalom, ni u Petrinjskoj. Pred očima nam već dvadeset godina umire grad. Cijene najamnine svemirski su skupe. Lokali se, navodno, dilaju rodijacima, zemljacima i mafijaškim partnerima. Na elitnim lokacijama niču izlozi ekstremističnih navijačkih skupina, kojima je gradonačelnik ni za kakve novce iznajmio prostor. Nestaju posljednji obućari i krojači, oni koji su popravljali cipele i skraćivali hlače. Iščezava stari Zagreb, onaj zbog kojeg sam i došao. Ili onaj zbog kojeg sam se zadržao tu, jer se ticao mog roda. Ali novi se ne pojavljuje. Ako taj novi Zagreb nije u onim montažnim drvenim kućercima i na tezgama čije će unajmljivanje obična čovjeka skuplje doći nego u Londonu i Chicagu. Nije, jer ne može to biti grad. Kao što grad ne može biti Advent u Zagrebu, ta monstruozna kobasičarsko-knedlarska manifestacija, koja je na um pala nekome bez pameti i bez grada u memoriji, čiji je stvarni cilj da se na crno ugrabi što veća lova. Zagreb su ubili, pretvorivši ga u metaforu. Zagreb je za sve kriv! Zagreb se gradi i bogati, dok ostatak Hrvatske hropće u jadu i u siromaštvu! Zagreb je tup i bezosjećajan! Zagreb ne razumije! Stvarni grad ne može izdržati toliko metafora, metonimija. Ubi ga, nesretnika, sva ta sinegdohalnost. Ionako je Zagreb osjetljivo čeljade, feminizirano u svojoj muškoj duši, fragmentirano i sačinjeno od dijelova koji međusobno ne komuniciraju, ali svejedno čine cjelinu.
Potresi iz ožujka i prosinca 2020. nisu urušili taj lijepi mali grad, koji ne razumiju njegovi preostali vladari i upravljači, a oni koji ga grade i razgrađuju, to čine kao obijesni i ne baš jako pametni dječaci. Nisu Zagreb urušili potresi, nego upravo takvi koji su unutar starih austrougarskih građevina nerazumno rušili i pregrađivali, ili su u starim građevinama podizali mahnite armiranobetonske konstrukcije, koje su, već same po sebi, nagrđivale i u opasnost dovodile taj krhki i osjetljivi cigleni svijet. Pa su onda, ti isti nerazumni ljudi, stvarali privid turističkog grada i nacionalne metropole, u nebo su dizali cijene najma, koje zatim nitko nije mogao plaćati. Tako su se praznili izlozi, tako su nestajali zagrebački obrtnici, i tako se ono malo preostalog grada sve više povlačilo prema središtu. Za to vrijeme, odmah iza fasada iličkih i vlaškouličanskih zgrada, pa u Tkalčićevoj, tojest u Kožarskoj, iza tog praznog i prijetećeg sjaja, od po nekoliko tisuća eura po kvadratu, u onim dvorišnim izbama živjela je i umirala nepojmljiva sirotinja, onakva kakve nema ni na Baniji, ni u Krležinoj mašti, ni u najmračnijim zagrebačkim noćnim morama. Onako kako su propadala njihova pluća, jetre i bubrezi, tako je u posljednjih trideset godina propadao i grad. Potres mu ništa, baš ništa nije učinio, osim što je to propadanje učinio vidljivim i u biti nepopravljivim. Nestalo je sasvim i do kraja tog mog Zagreba, o kojem sam mislio u ljeto 1993. Rastvorila se njegova živa utroba, i sad ju zaprepašteni gledamo na onim zabatnim zidovima, koji se od vrha urušavaju, i na onoj štukaturi, koja zauvijek nestaje s ljepših zagrebačkih fasada. Netko je za ovu propast kriv. Netko, a ne potres.
Do suza sam ovaj grad zavolio u posljednjih nekoliko mjeseci, pješačeći po njegovom središtu, a onda i po njegovim rubovima. U toj urušenosti, u tom raspadu, Zagreb je u potpunosti demetaforiziran. Neukusno bi danas bilo reći da je Zagreb nekome za nešto kriv. Ili da je Zagreb rekao ovo, da je Zagreb rekao ono. Ostale su samo te kuće, koje bi divlji investitori rušili, onako zvjerski kako ih je pod Karamarkovim policijskim pendrekom rušio Horvatinčić, da bi na njihovom mjestu izgradili nakaze vlastitih duša. Je li to taj kapitalizam? Ne bih rekao da jest, jer kapitalizam je i u Wroclawu, Krakowu, Pragu, pa Wroclaw, Krakow i Prag, s potresom ili bez potresa, ne izgledaju kao Zagreb. Kapitalizam u načelu nema ništa protiv memorije, kao ni protiv izloga. I odgovara mu da iznutra raste, a ne da se smanjuje. S memorijom imaju problema samo ljudi koji bi da sakriju nešto čega se gradovi ili ljudi sjećaju. Ili, jezikom kapitalizma rečeno: ljudi koji bi se bogatili na općem zaboravu. To su oni knedlari i kobasičari iz montažnih drvenih kućica, koji u tren oka nestaju nakon velike pljačke.
