O izumiranju te školjke, čijih se ljuštura razbacanih po plaži sjećam još iz vrlo ranog djetinjstva, komentirao je, očajnim glasom, splitski stručnjak za život u moru. Čovjek je bio izvan sebe, rekao je, obraćajući se nevidljivoj publici: “Ali ljudi moji, neće ostati više nijedne!” Od tog dana pomalo sam istraživao život i smrt jedne školjke. Kad sjednem na jutarnji čaj, ili kad više ne znam što bih drugo upisao u pretraživač, ja pišem periska, ili pišem pinna nobilis, pa provjeravam ima li novih informacija, onih koje bi bile dostupne mom krajnje ograničenom, zapravo nikakvom školjkarskom, malakološkom, zoološkom znanju i intelektualnom obzoru.
Do periske mi je stalo, jer me veže za djetinjstvo, i jer je njena smrt ujedno i smrt dijela mog svijeta. Nije lako pomiriti se da više neće biti onoga čega je na sve strane bilo dok smo bili djeca. Osim toga, za ovu tihu morsku neman, čiji vrlo krhki i osjetljivi oklop naseljava bezbroj sitnih bića, koje će s njezinim nestankom ostati bez doma i staništa, vezuje me priča, koju sam vrlo davno čuo i za koju sam dugo mislio da je izmaštana, a eto nije, priča o morskoj svili, najskupocjenijoj tkanini na svijetu.
Periska je hermafrodit, živjela bi dugo, na različitim dubinama mora, isključivo na Mediteranu, tamo gdje je pjeskovito i muljevito dno. Jedan je od nekoliko upečatljivih simbola civilizacije Sredozemlja. Bisusnim nitima ona bi se vezala za tlo, i tako živjela. Od tih se niti na Sardiniji tka, ili se tkala, morska svila. Jedina žena koja danas vlada tehnikom njezine izrade vrlo je lijepog imena: Chiara Vigo. Ona ovih dana ostaje bez svog umijeća, bisusnih niti više nema, jer nema živih periski.
Pariske, kako su malakolozi istražili, smrtno stradavaju u kombiniranom napadu jednog parazita i jedne bakterije. Preživjele bi, koliko sam razumio, i parazita, i bakteriju, ali ne mogu njihov spoj. Kako je došlo do toga? Stjecajem okolnosti, usljed klimatskih promjena, čovjekovim neizravnim djelovanjem. To, čini se, nije do kraja jasno ni izvjesno. Možda ljudi nisu krivi što ćemo biti posljednja generacija koja je na plažama viđala ljušturu periske. I ranije su izumirale biljne i životinjske vrste, što bi redovito za sobom povlačilo fatalni uzročno-posljedični niz. Obično ne izumre jedna vrsta, nego za njom odlaze i druge, i pitanje je sreće da se ovakav lanac što prije zaustavi. Ili, egoistično govoreći, da se zaustavi prije nego što dođe do čovjeka. Izumru li pčele, izumrijet će i ljudi.
U znanstvenim institutima na Mediteranu pokušavali su perisku izolirati od njezinih smrtonosnih neprijatelja, tako što će u zaštićenim prostorima, u akvarijima, stvoriti njezin biotop, ali bez fatalnih parazita i bakterija. To trenutno rade i u Pulskom akvariju. Ali s vrlo ograničenim uspjehom. Čovjeku nije dano da stvori dinamiku mora i atmosfere morskoga dna, potrebne za život periske i njeno razmnožavanje. Akvarijske periske tužno životare i nikad se ne razmnože. Uskoro ih više neće biti.
Nestanak ove školjke iz Jadrana po svoj će prilici koincidirati s epidemijom covida-19. Premda se čini da dvije pojave i dvije epidemije nemaju veze jedna s drugom – i, doista, u fiziološkom, mikrobiološkom, epidemiološkom smislu nemaju – one bi trebale biti povezane u čovjekovom srcu i glavi. Osim što smo pod prijetnjom vlastite epidemije u prigodi da bolje shvatimo i doživimo ono što se događa školjkama, na primjeru periske moglo bi biti jasno koliko smo kao živi organizmi osjetljivi, ali i koliko smo međusobno zavisni. Agape, ona bezinteresna ljubav, ljubav nad ljubavima, slobodna od svakog interesa, koju je propovijedao sveti Pavao, stvarajući sa skupinicom sredozemnih ribara kršćanstvo, na čudan se i čudesan način pokazuje kao preduvjet našeg biološkog opstanka. Ljubav prema periski.
Panika koju oko sebe širimo zbog covida-19 bezrazložna je, nedostojanstvena i uvredljiva. Panikom se, i odustajanjem od svake solidarnosti – a upravo to se događa, i kada se rugamo Nini Badrić, jer nema kome pjevati, i kada se rugamo vlasnicima kafića, jer traže od nas da ih podržimo protiv Capakovih čudnih normi, prema kojima su opasno infektivni ljudi za šankom, dok nikakva opasnost ne prijeti od sedam tisuća ljudi na Maksimiru, za utakmice Hrvatska – Francuska – odustajanjem od solidarnosti, dakle, odustajanjem od agape, ugrožavamo se kao pojedinci i kao zajednica. I pritom zaboravljamo da se ni u ovome ljudi ne razlikuju od periski: kao što su se u smrtonosnom zagrljaju našli jedan morski parazit i jedna bakterija, pa jednoj školjki više nema spasa, tako se mogu susresti drugi parazit i druga bakterija, pa da ljudske vrste više ne bude. Kako se od toga obraniti? Panikom? Ne, nego brigom za periske. Ne samo zato što ne možemo znati vodi li lanac uništenja od jedne morske školjke sve do čovjeka. Ili od očajnog vlasnika kvartovskog kafića sve do mene.
Prođe li i ovo, a sve što je dosad bilo je i prošlo, epidemiju covida-19 trebalo bi u uspomeni i u novinskim podsjećanjima ilustrirati slikom izumrle periske, a ne animacijom koronavirusa, koji – je li to itko primijetio? – neobično podsjeća na one starinske podmorske mine, koje je austrougarska ratna mornarica posijala oko pulske luke. Osim što bismo se na taj način podsjetili same biti agape, a onda i svake bezinteresne empatije, mogli bi nam na um pasti svi oni dragi ljudi, katkad i bližnji, koji su u vrijeme epidemije covida-19 patili i umirali od svih drugih bolesti, čije liječenje nije bilo otežano zbog preopterećenosti zdravstvenog sustava, nego je bilo otežano zbog naše panike i supstancijalne ravnodušnosti prema stradanju drugog. Bio on školjka, ili bio čovjek, to je zapravo svejedno.
