<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

MILJENKO JERGOVIĆ: Čovjek nikada ne piše iz viška nečega, već iz manjka

KULTURA

Jedan od najistaknutijih regionalnih književnika i novinara, Miljenko Jergović, održao je sinoć književnu radionicu u Banjaluci, u sklopu projekta „Priče iz komšiluka“, u organizaciji Mondo.ba portala.

09. oktobar 2019, 10:23

U prepunom Crvenom salonu Banskog dvora, ovogodišnji najbolji autori, uvršteni u zbirku „Priče iz komšiluka“, imali su priliku da razgovaraju sa Jergovićem i dobiju odgovore na sva svoja pitanja. 

Govorilo se o umjetnosti, novinarstvu, društveno-političkoj situaciji, ali i drugim, intimnijim temama. Kasnije je radionica otvorena za sve zainteresovane, pa su i građani Banjaluke imali mogućnost učestvovanja. Jergović je radionicu otvorio porukom da čovjek nikada ne piše iz viška nečega, već iz manjka. 

„Pišeš kad nemaš nešto, kada ti to nešto fali i na taj način popunjavaš prazninu“, naglasio je. 

Iskreno je govorio o stvaranju i pisanju, kojeg, kako navodi, ne bi bilo bez čitanja, koje mu je najzanimljivije iskustvo u životu. Prisutnima je poručio da ne treba da fantaziraju kada pišu, jer upravo obični život krije najbolje teme za pisanje.

„Trebalo bi početi pisati od najelementarnijeg opisa događaja. Ja sam, recimo, mogao pisati o tome kako je prošao put na relaciji Zagreb-Banja Luka. I tu se krije mnoštvo detalja o kojima se može pisati“, rekao je.

Dodao je da je jedna on najčešćih grešaka pisaca korištenje epiteta i ukrasa. Uvjeren je da upravo oni predstavljaju višak u tekstu, jer su riječi često najbolje takve, same, bez ikakvih dodataka.

„Najbolje su gole riječi, bez epiteta, bez ukrasa. Pridjevi su kao so u dodatku jelu. Vrlo lako se može presoliti, a onda je kasno za popravljanje ukusa“, objasnio je.

Na pitanje da uporedi novinarstvo i književnost, Jergović je odgovorio da književnost pruža mnogo više mogućnosti od novinarstva.

„Kada ste novinar, bavite se opisivanjem predsjednika, a kasnije kada napredujete, bavite se njegovom analizom. Književnost se, pak, bavi jedinstvenim događajima i moguće je izmišljati. Doduše, i u novinarstvu ima izmišljotina, ali su one prikrivene“, odgovorio je.

Prisutne je zanimalo i kakav je njegov „savršeni čitalac“, kao i to da li je moguće znati šta kod publike „pali“. Na to je, na vrlo svojstven način, odgovorio da  ljude u njegovim djelima najčešće fasciniraju stvari za koje on nije slutio da će izazvati takvu reakciju.

„Moj savršeni čitalac sam onaj neki ja, koji nisam ja. Dakle, neko ko doživljava rad drugačije od mene. U književnosti pirotehnika ne pali. I nema efekta da se ide sa željom da se djelo samo proda. Uvjeren sam da djelo mora biti pametnije od pisca, jer književnost sama po sebi jeste veća od pisca. Ako je pisac pametniji od svog djela, nešto ne valja“, izjavio je Jergović.

Ipak, naglasio je da je teško zamisliti glupog pisca, jer teško je biti glup i biti pisac. Mada, nije posve nemoguće. Dodao je da je razlika između pisca i pjevača u tome što pisac ne može uvijek ponoviti ono što ga čini talentovanim.

„Prva rečenica koju napišeš u djelu uopšte nije posebna po nečemu. Može je napisati bilo ko. I to ne čini to djelo drugačijim. Pjevač pak može iz prve pogoditi taj čisti ton, koji ga izdvaja od drugih. A pisac je uvijek na početku kada se nađe pred praznim papirom ili dokumentom na računaru“, rekao je.

O svom razvojnom putu od anonimnog do afirmisanog pisca rekao je da je sebi znao biti i najveći i najmanji. A nikada nije slutio koliko će imati publike i uticaja u društvu. Za uspjeh u pisanju naglasio je da je neophodna znatiželja, koja navodi pisca da „špijunira“ i analizira druge, stvarajući tako sliku o njima i društvu.

Osvrnuo se i na političke elite, rekavši da one znaju kako „razbiti čašu“, ali je na narodu da misli kako da je sastavi nazad. Govorio je i o društvenim mrežama, trendovima u književnosti i pisanju, naglasivši kako su mobilni telefoni, kao i društvene mreže, moćan alat, koji nažalost pogrešno koristimo. U razgovoru koji je trajao više od dva sata, još jednom je opravdao svoju omiljenost kod publike, strpljivo odgovarajući publici, ali i mladim autorima, koji će sasvim sigurno pamtiti ovu radionicu kao jedno važno životno iskustvo, koje je, kako je i sam Jergović rekao, presudno u pisanju.