„Smatram da trend smanjenja plaća koji je postao evidentan se mora hitno zaustaviti. Ovo je prisutno u trgovinama tekstilnom robom, prodavnicama namještaja i automobila i mnogim drugim. Jasno je da je ovo dijelom posljedica upravo impotencije vlasti da konstruktivnim i adekvatnim mjerama podrži poslodavce u spašavanju biznisa ali nikako ne smijemo dozvoliti da cijeli teret ekonomske krize izazvane pandemijom padne isključivo i samo na leđa radnika“, rekla je za BUKU Mersiha Beširović, predsjednica Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH.
Ona za naš portal govori o stanju radnika u trgovini, kako se pandemija odrazila na ovaj sektor, ali i o zaštiti radnika i radnica iz ovog sektora.
Gospođo Beširović, za početak, možete li nam reći kakav je položaj radnika i radnica u trgovini i uslužnim djelatnostima u BiH?
Trgovina je djelatnost u kojoj se najprije vide sve anomalije društva. Iz tog razloga je i položaj radnika i radnica vrlo direktno primjer položaja radnika u tom tzv realnom sektoru generalno. Ovo je sektor koji je dugo vremena nosio jedan vrlo negativan epitet sektora u kojem vlada pravna anarhija, u kojem su primanja mizerna, a poštivanje radničkih prava upitno. Mi smo kao sindikat počeli bili mjenjati tu sliku. Plaće su u protekle dvije godine konstantno rasle, o uslovima rada se sve više govori, po prvi put radnici i radnice u ovom sektoru su imali prava garantirana kolektivnim ugovorom. Ali onda se desila pandemija i ponovo je ovaj sektor postao egzaktni primjer nefunkcionalnosti BH društva ali i činjenice da teret krize izazvane pandemijom nose najviše upravo radnici.
Ova oblast je prilično teško pogođena pandemijom, mnogi radnici su ostali bez zaposlenja. Kako biste sumirali protekli period?
U proteklom periodu pandemija u ovom sektoru je na različite načine jako pogodila one radnike i radnice koji su zbog prirode svog posla radili i one koji su zbog mjesta svog rada (npr. tržni centri) tek od juče u FbiH počeli ponovo raditi. Dok su prvi bili suočeni sa izazovima rada sa vrlo oskudnim zaštitnim sredstvima, sa dva mjeseca nerješenim pitanjem prevoza na radno mjesto, sa u jednom periodu ogromnim prometom robe i kupaca i vidnom konfuzijom u donošenju odluka kriznih štabova o radnom vremenu, drugi su se suočili sa otkazima i neprodužavanjem ugovora o radu, sa neplaćenim odsustvima i značajnim smanjenjem plaća. Ono što je zajedničko i jednim i drugim jeste apsolutna nebriga vlasti za njihov položaj i prava sa jedne strane ali i zloupotrebe zakona i nerazumjevanje poslodavaca sa druge strane
Da li su radnici u jeku pandemije bili dovoljno zaštićeni, da li je njihov rad u najtežim okolnostima bio dovoljno cijenjen, jer su oni svakim svojim odlaskom na posao poprilično rizikovali?
U proteklih 70 dana od početka pandemije u BIH situacija sa epidemiološkom zaštitom je svakodnevno unapređivana. U prvim danima ovo je zaista bila jako loše i mi smo kao sindikat u obilasku radnih mjesta bili svjedoci situacija gdje su radnici i radnice radili potpuno nezaštićeno. Posebna priča je zaštita radnika u smislu zaštite njihovih prava i koliko je uopšte cijenjena žrtva koju su oni svakodnevno podnosili da bi građani bili snabdjeveni osnovnim životnim namirnicama. Mi smo kao sindikat više puta zahtijevali finansijske naknade i stimulacije i to je u nekim slučajevim i ispoštovano, ali sistemski je potpuno izostala zahvalnost ovim radnicima. Veliki pritisak javnosti i podrška koju smo mi kao STBIH imali od medija je ipak kreirala generalnu atmosferu o herojstvu ovih radnika koje je zaista izuzetno. Tokom pandemije u trgovini nije bilo radnika i radnica na bolovanjima, nismo srećom imali ni oboljelih od korona virusa što jasno pokazuje koliko su ovi radnici i odgovorni ali i svjesni svoje uloge u društvu. Ali jedina adekvatna zahvalnost ovih radnicima i radnicima je kroz povećanje primanje koje smo mi i tražili u svom prijedlogu Kolektivnog ugovora za ovu djelatnost na koji još uvijek čekamo odgovor Udruženja poslodavaca. Sa druge strane na nivou malih kompanija ima i pozitivnih primjera gdje su poslodavci interno povećavali minimalne plaće ali i osigurali npr. slobodne praznike kao jedno od prava za koje se STBIH vrlo glasno zalaže.
Sa druge strane moram istaći da oni radnici koji rade u objektima i firmama čiji je rad bio zabranjen nažalost su u jako teškom položaju jer su njihove plaće smanjene. Istovremeno oni plaćaju rate kredite za koje nisu dobili moratorij ali i ostaju zbog posla zbog potpuno neadekvatnih mjera za ublažavanje ekonomskih posljedica.
U kojim oblastima rada ove djelatnosti treba hitno doći do promjene i poboljšanja. Šta se treba uraditi?
Ono što je neophodno hitno uraditi jeste povećati minimalnu plaću. Veliki broj radnika uopšte u realnom sektoru suočio se sa smanjenjem plaća i radi upravo za taj minimalni iznos koji je zaista nehuman, posebno u FBIH. Predložene izmjene zakona o radu upravu tu kategoriju definišu kao normativ i nešto na čemu bi radnici još i trebali biti zahvalni potpuno zanemarujući da taj iznos nije dovoljan ni za četvrtinu prosječnih mjesečnih troškova. Zato smatram da trend smanjenja plaća koji je postao evidentan se mora hitno zaustaviti. Ovo je prisutno u trgovinama tekstilnom robom, prodavnicama namještaja i automobila i mnogim drugim. Jasno je da je ovo dijelom posljedica upravo impotencije vlasti da konstruktivnim i adekvatnim mjerama podrži poslodavce u spašavanju biznisa ali nikako ne smijemo dozvoliti da cijeli teret ekonomske krize izazvane pandemijom padne isključivo i samo na leđa radnika.
Da li su radnici iz ovih djetanosti zaslužili povećanje primanja ili bar jednokratni stimulans za svoj rad koji je takoiđe bio na prvoj liniji tokom najtežih dana?
Apsolutno jesu. Kako sam već rekla, i mi kao sindikat smo vrlo jasno artikulisali taj zahtjev. Mogu reći da smo u nekim kompanijama u kojima djelujemo imali razumijevanje partnera i zaista su povećane i minimalne plaće, a radnici su i dobili stimulacije, Međutim, ono što je neophodno je povećati primanja svim radnicima, a ne samo onim koji rade u kompanijama u kojima djeluje STBIH. To se može samo povećanjem minimalne plaće i sprečavanjem da se izmjenama i dopunama zakona o radu derogiraju i dodatno smanje ionako minimalna prava koja radnici imaju.
Koliko je teško u našim uslovima rada boriti se za prava radnika i radnica iz ove oblasti? Na koje poteškoće Vi lično nailazite?
Boriti se za radnička prava nije jednostavno i lako bilo gdje, posebno u ovim uvjetima pandemije. Ono što je nama dodatno otežavajuća okolnost jeste upravo stanje u sindikalnom pokretu u BIH gdje apsolutno izostaje svaka solidarnost sa sindikatima koji djeluju u privatnom sektoru, gdje su sindikati podjeljeni i rascjepkani i zbog toga i izostaje neka šira akcija koja je po mom mišljenju neophodna. STBIH je međutim jako sretan zbog podrške koju imamo od sindikata iz regije i iz Evrope. Nadalje, upravo je podrška medija ta koja je ključna za sve rezultate koje smo mi dosad ostvarili u borbi za radnička prava i na tome smo izuzetno zahvalni. STBIH neskromno vjeruje da je drukčiji od drugih sindikata a to je jedno ogromno breme i izazov sa kojim se svakodnevno nosimo. Podatak da je STBIH tokom same pandemije uspijevao organizovati nove članove ali i svakodnevno pružati usluge i pomoć putem društvenih mreža mislim govori u prilog tome da i radnici žele drukčiji sindikat. Sindikat koji će raditi u njihovom interesu i biti im na raspolaganju 24 sata dnevno.
Da li se u našoj zemlji dovoljno poštuju prava radnika, jer živimo u atmosferi „šuti, dobro je da imaš posao“?
Mi smo društvo u kojem vlada strah i nesigurnost. Strah za gubitak egzistencije i nesigurnost u svakom smislu su uzeli ogroman danak u borbi za radnička prava. Tokom same pandemije upravo smo mi bili svjedoci da je strah za egzistenciju veći od straha za život i zdravlje. Sve dok ovo društvo ne bude oslobođeno od tog paničnog straha mi ne možemo očekivati prosperitet. Mi kao sindikat imamo ambiciju da budemo oni koje će raditi na razbijanju upravo tog straha. Trudimo se i vodimo principom da budem glas za sve one koji se boje govoriti i boriti za svoja prava ali za prave i dugoročne rezultate trebamo podršku i snagu organizovanih radnika.
Posljednjih godina i mjeseci upravo je masovni odljev radne snage pokazao da je taj princip „šuti i trpi“ neodrživ jer radnici idu tamo gdje su adekvatno plaćeni za svoi rad i gdje im se garantira rad dostojan čovjeka. Mislim da su i poslodavci počeli shvaćati da su radnici najveći kapital i potencijal. Situacija sa pandemijom je međutim pokazala da vlasti u ovoj zemlji još uvijek nemaju namjeru raditi ništa na prevenciji i zaustavljanju tog odljeva radne snage jer svim potezima koje povlače upravo zagovaraju dalji egzodus radnika i radnica iz BIH.
Neminovno će doći do otvaranja granica i građani BiH i dalje će htjeti da odlaze u inostrastvo u potrazi za boljim poslovima i boljim uslovima rada. Kako zadržati radnike u BiH?
Vrlo jednostavno. Pod hitno povećati minimalnu plaću na nivo dostojan čovjeka. To bi morao biti prvi korak. Sredstva za ovo bi se morala osigurati hitnom poreznom reformom, smanjenjem poreza i doprinosa na plaću ali i reformom javne uprave i harmonizacijom prava i primanja radnika i radnica u javnom i privatnom sektoru. Međutim nisam sigurna da postoji politička spremnost za ovakvo nešto. Posljednja dešavanja sa izmjenama zakona o radu u FBIH kojim se poslodavcima omogućava smanjenje plaća do iznosa od 406 KM upravo se mislim šalje jasna poruka posebno mladima da ih ovo društvo ne želi i nema namjeru brinuti o njima.