Max Bergholz: Etničko nasilje nije ekskluziv Balkana

Max Bergholz profesor istorije nacionalizma, nasilja i Balkana na Odsjeku za historiju na Univerzitetu Concordia u Montrealu govori o svojoj knjizi "Nasilje kao generativna sila"

Đorđe Krajišnik / 16. Maj 2019

Foto: Sinereh Soleimani

 

Knjiga Maxa Bergholza "Nasilje kao generativna sila" bavi se događajem iz septembra 1941. godine u Kulen-Vakufu. Tokom dva zastrašujuća dana početkom septembra 1941. godine, kako se navodi u najavi ove knjige iz izdavačke kuće Buybook, živote blizu dvije hiljade muškaraca, žena i djece divljački su oduzele njihove komšije u Kulen-Vakufu. To bezumlje – u kojem su žrtve kasapljene poljoprivrednim alatkama, utapane u rijeci i bacane u duboke okomite jame – bilo je vrhunac lanca lokalnih pokolja koji su započeli ranije tog ljeta. U knjizi Nasilje kao generativna sila Max Bergholz kazuje nam priču o naprasnom i zbunjujućem potonuću ove nekoć mirne multietničke zajednice u ekstremno nasilje. Ova dubinski istražena mikrohistorija pruža nam provokativne uvide u pitanja od globalnog značaja: Šta izaziva nasilje među zajednicama? Kako takvo nasilje među komšijama utječe na njihove identitete i odnose?

Lokalni sukobi

Od kuda vaše interesovanje kao istoričara za prostor Balkana i šta je bilo za vas inicijalno tokom nastajanja ove knjige i kako ste došli do priče o Kulen-Vakufu?

- Postoji dosta slučajnosti u mnogim odgovorima na pitanja. 1997. godine ja sam bio student na Pitsburškom univerzitetu u Americi i tamo sam slušao jedna kurs koji je nosio naziv Upotreba i zloupotreba historije u raspadu Jugoslavije. Profesor koji je držao ta predavanja je bio jedan od rijetkih američkih stručnjaka za ove prostore. Boravio je u Zagrebu i Beogradu gotovo dvadeset godina tokom šezdesetih i sedamdesetih godina. Taj kurs me je zainteresovao i otvorio moje oči za istoriju ovih prostora. To je bio moj prvi kontakt, od tada pa dalje nisam gubio svoj interes za tu temu, on je postajao sve veći i veći. Radio sam magistarski rad iz istorije Balkana, i tada sam odlučio da učim jezik oko 2000. godine.

Kada je konkretno u pitanju tema ove moje knjige, radi se o još jednoj slučajnosti. Došao sam u Beograd i Zagreb 2004. i 2005. godine da istražujem za svoj doktorat. Glavna tema je bila sjećanja na Drugi svjetski rat u Socijalističkoj Jugoslaviji. To sam uglavnom istraživao kroz arhivsku građu Saveza udruženja boraca NOR-a (SUBNOR). I nakon godinu dana istraživanja ja sam bio najviše zainteresovan za lokalne sukobe po pitanjima sjećanja na rat.

Zapravo bavili ste se različitim perspektivama sjećanja na iste događaje.

- Da. Nakon nekoliko zanimljivih slučajeva koje sam otkrio u Srbiji i Hrvatskoj, ja sam došao u Sarajevo 2006. godine da tražim još jednu takvu lokalnu priču i da završim svoje istraživanje. Bio sam u Arhivu BiH u septembru te godine, i to je bila jedna velika slučajnost. Nisu u arhivu mogli da mi pronađu dokumente koje sam tražio vezano sa SUBNOR-om. Arhivari su bili dobre volje, ali nisu baš znali gdje se sve nalazi. Tako da su mene pustili da tražimo zajedno u podrumu arhiva. Sasvim slučajno sam tada došao do plavih fascikla u kojima su bili neki izvještaji SUBNOR-a. Radilo se o dokumentima koji su nastali sredinom osamdesetih godina. Naime, oni su u SUBNOR-u direktivno dobili pismo od Predsjedništva BiH da utvrde neke činjenice o stradanjima u Drugom svjetskom ratu na teritoriji SR BiH. Bilo je tu nekoliko osnovnih pitanja: koliko ima stratišta, da li ima spomenika koji obilježavaju ta stratišta i šta su žrtve bile po nacionalnosti. To je bio prvi put da su žrtve nastojane biti tako brojane. To je zanimljivo, jer se radi o 1983. godini, tada je stiglo to direktivno pismo.Nije posve jasno zašto je Predsjedništvo to baš tada tražilo. Ali to je neka druga tema. U tim papirima koji su sadržali i dokumente opštinskog odbora Saveza boraca za Bihać je bilo navedeno nešto specifično vezano za Kulen-Vakuf. Navedeno je da je tu stradalo oko 2000 muškaraca, žena i djece „muslimanskog življa“, ali su kao oni koji su zločin izvršili navedeni kao „ustanici“. Prvi put je bilo da sam vidio nešto takvo, takvu kvalifikaciju u dokumentu. Za mene je to bio prvi znak da sam naišao na neku važno, a do tada malo poznatu priču.

Temu koja bi se mogla dalje istraživati?

- Da, i nekoliko dana poslije ja sam autobusom otputovao za Bihać. Imao sam osjećaj da ima nešto u toj priči. To je bila neka intuicija koja me je potakla da tragam.

Šta je na osnovu vaših istraživanja i onoga što je bio vaš susret sa ovim slučajem poznato o tom septembru 1941. u Kulen-Vakufu, kako se jedna multietnička sredina pretvara u sredinu ekstremnog etničkog nasilja?

- Kroz istraživanje sam došao do saznanja da je to bio jako mali broj ljudi, mislim na one koji su počinili prve zločine, svega nešto malo više od stotinu muškaraca je bilo u ustašama na tom području. To je jako mali broj ljudi, gotovo svega 1% stanovništva koje je nominalno bilo katoličko i muslimansko, i većina njih su zapravo bili tipovi sa margine zajednice. Odjednom, zbog svih tih, ogromnih, i neočekivanih promjena koje su se tada desile, raspad Kraljevine Jugoslavije, nacistička invazija, osnivanje NDH, postaje moguće da ti ljudi sa margine dobijaju priliku da postanu gospodari svega. To me je na neki način iznenadilo. Jer većina literature pokazuje kako je taj nacionalizam na tom prostoru do 1941. bio iznimno jak, te da nije iznenađenje da je došlo do masovnih zločina. Međutim, ono što sam ja uočio na tom području je zapravo potpuno suprotno u odnosu na te tvrdnje. To stvarno jeste bilo iznenađenje. Došao je veliki preokret, osnovana je država koja je bila posve fašistička, i oni ljudi koji su bili društvena margina odjednom su došli do izraza, prije svega radi pljačke. Bez toga bilo bi mirno na tom području. Za mene je to bilo veliko iznenađenje. Upravo zbog tih velikih promjena koje su došle sa strane, vidimo jednu malu skupinu agresivnih marginalaca kako se sukobljavaju sa drugima, s prva ne zbog ideologije, nego prije svega zbog nekih ličnih sporova. Oni su vidjeli u tome priliku da u novonastalim okolnostima dođu do određenog plijena.

U kojoj tački to postaje ipak etničko nasilje?

- Taj kraj je na neki način bio daleko od centralne vlasti, nije gravitirao van tog lokalnog svemira. Ali ipak su postojale i određene naredbe, glavne endehazijske vlasti u Bihaću i Zagrebu ipak su držali neku kontrolu nad njima. Oni su potakli eskalaciju, i lokalne ustaše su to iskoristile za svoj lični interes. To ipak oni nisu sami izmislili, već su dobili naredbe zbog straha od ustanka.

Međutim, nakon tih ustaških zločina u Kulen-Vakufu, dolazi i druga strana priče, zločini, kako je zabilježeno u dokumentima, onih koji su označeni kao „ustanici“. Tu se otvara zapravo jedna pandorina kutija, žrtve postaju dželati, i obrnuto.

- Očekivao sam istražujući to da ću naići na neke konkretne slučajeve poziva na zločine, tačnije osvete četnika na ustaške zločine u tom kraju. Ali, istražujući shvatio sam da u tom trenutku uopšte nije bilo četničkih snaga u tom kraju. Ono što se vidi, kada gledate izvore, barem one koje imamo iz 1941. godine, ustanici su digli ustanak zbog straha, zbog progona, zbog zločina, koji su bili počinjeni nad srpskim civilima. I oni su se okupljali da čuvaju svoje zajednice, ali i radi osvete. To su bili glavni razlozi. To ne znači da nije posto četnički pokret u drugim regionima, i da neki nisu imali jasnije nacionalističke ideje, ali to se na tom prostoru ne vidi. Tamo, to je reakcija na zločine koji su bili počinjeni.

Simultani proces

Vi u knjizi navodite, kako i sam naslov njen kaže, da nasilje generira jednu potpuno novu percepciju etničkog identiteta i odnosa. Kako su prema vašim istraživanjima navedeni zločini uticali na kasniji život i kreiranje sjećanja u odnosu na to što se desilo?

- Glavna teza knjige – nasilje kao generativna sila – ne znači da ta sila ide samo u jednom pravcu. Taj proces istovremeno ide u mnogim pravcima, simultano. To se vidi nakon rata. Kod nekih su sjećanja bila toliko duboka i strašna da su u drugima mogli vidjeti jedino neprijatelje. Solidarnost među žrtvama je bio jak osjećaj nakon rata, i tu se dešavala izvjesna polarizacija. Međutim, moramo shvatiti da mnoge percepcije istovremeno mogu egzistirati u istoj osobi. Da uzmem jednog apstraknog čovjeka kao primjer. Taj čovjek može prihvatati antifašizam ili partizanski pokret, i njegovati zvanično sjećanje na njega, ali on ipak ima svoje lično sjećanje na ono što se u ratu događalo. Tako se stvara jedan ambigvitet koji izlazi iz tih čvrstih ideoloških okvira države. Sve će to u čovjeku egzistirati u isto vrijeme, a od trenutka ovisi koja će strana njega preovladati i postati dominantan narativ. To je jako bitno: ni jedna nije dominantna uvijek i stalno, nego je ta situacija jako nestabilna. To je ono što ja vidim kroz izvore sa kojima sam se susretao. Mislim da je to bitno ne samo za bolje razumijevanje 1941. nego i možda, iako nisam ovo duboko istraživao, i to je moja pretpostavka, takvo razumijevanje ljudskog ponašanja je bitno za buduća istraživanja, i konkretno za ove ratove koji su se desili devedesetih. Tokom istraživanja u Kulen-Vakufu ja sam često imao priliku da čujem da je tu sve bilo dobro među svima sve do 1992. Onda, kako su govorili, odjednom se nešto desilo. Svi su se pitali, kako se može nešto takvo dogoditi. Kako se dogodilo da su se ljudi sukobili. Ali, glavna interpretacija nakon svih tih zločina devedesetih je brzo postala potpuno dugačija, na primjer, ona konstatacija: 'uvijek su nas mrzili'. I na taj način stvara se jedan kontinuitet i povezuje se 1941. sa 1992. Međutim, ja mislim da je to možda pogrešna pretpostavka. Razumijem zašto to neki misle, i ja bih možda tako mislio da sam sve to preživio na vlastitoj koži. Ali kao istoričar mislim da u tome ima nešto pogrešno. Jer kada gledamo izvore nakon Drugog svjetskog rata sve pokazuje da ni jedan stav nije bio dominantan.

Ne bismo dakle mogli sa sigurnošću reći da postoji neki kontinuitet etničke mržnje i nasilja koje je navodno „urođeno“ ovim prostorima?

- Tako je. Ja sam istraživajući očekivao da ću do 1941. godine naći dugu istoriju nasilja na prostoru Kulen-Vakufa, možda ne svake godine, ali da dosta često. Međutim, ja sam našao samo dva takva slučaja prije '41. To znači da je taj kraj više ili manje bio miran. To ne znači da nisu postojali određeni sukobi i problemi, ali ekstremnog nasilja nije bilo. Također, od 1941. do 1992. nije bilo nasilja. Bitno je da to analiziramo i istražujemo prošlost krećući se prema budućnosti a ne da pišemo istoriju sa sazanjima onog što se kasnije desilo.

Kako se život nakon tog nasilja odvijao, šta pokazuju izvori koje ste istraživali, da li je to specifičan slučaj u odnosu na nasilje u globalnom smislu?

- Iako istražujem jedan posve lokalni slučaj na jedan dublji način taj slučaj se može primjeniti i na druge kontekste. Ja sam pisao ovu knjigu ne samo za čitaoce na Balkanu, nego i za mnogo širi prostor istraživanja. Naravno, svaki lokalni kontekst je na svoj način specifičan. Međutim ono što želim reći jeste da na Balkanu ne vidim neko specifično nasilje koje svojstveno samo ovom prostoru. Ono što se vidi ovdje u BiH, kada govorimo o percepciji događaja iz Drugog svjetskog rata, to je nekakav opšti fenomen onoga što se događa nakon građanskih ratova i nasilja među zajednicama. Što znači da nakon bilo kojeg građanskog rata pobjednik nije samo pobijedio u vojnim operacijama, već i onaj koji ima monopol nad sjećanjem. Prvi tekstovi koji su o zločinima u Kulen-Vakufu nastali su bili interni tekstovi Komisije utrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača koja je radila svuda u Jugoslaviji krajem '40-ih godina. Kada su članovi u kulenvakufsom kraju opisali šta se događalo tamo, jasno je bilo da su oni već tada bili svjesni onoga što se u stvari desilo u tom kraju. Međutim, ono što je zanimljivo jeste da je navedeno da su počinioci tih zločina od 6-8 septembra 1941. godine bili „četnički nastojeni“. A istraživanja pokazuju, kako sam već kazao, da četnika nije bilo u tom periodu na tom prostoru. Mnogi od ljudi koji su izvršili taj zločin su kasnije prešli u partizane, ali nisu to priznali. Ali taj način pisanja istorije nije nešto specifično za Jugoslaviju ili Balkan; to se moze vidjeti i u Grčkoj tokom 1950-ih, u Americi nakon građanskog rata devetnaestog stolječa, u Sovjetskom savezu nakon Drugog svjetskog rata, kao i u drugim kontekstima. U stvari, to se vidi svugdje gdje postoji pobjednik u sukobu koji sad ima kontrolu što se sjećanja tiče. To se i dogodilo ovdje.

Činjenica da se bavite Kulen-Vakufom, i specifičnim njegovim kontekstom, ipak ne daje nikakav ekskluzivitet u smislu balkanskog etničkog sukobljavanja kao nečega posebno imanentnog samo ovim krajevima?

- To je neka priča koja se vidi kako kod dosta stranaca, tako i kod nekih lokalnih istraživača. Kaže se, 'pa to smo mi'. Prave se kontinuiteti, 1941. – 1992. Onaj ko želi jednostavno priču govori na taj način. To je jedan od razloga zašto sam ja u ovoj knjizi navodio mnogo primjera etničkog nasilja iz cijelog svijeta. Baš da bih pokazao da to nije nikakav ekskluzivitet ovog prostora. Mi vidimo mnogo sličnih primjera diljem svijeta, ne samo u Africi, već i u Americi, i u različitim mjestima po Evropi, pogotovo tokom dvadestog stolječa. To je jedan opšti fenomen tokom građanskih ratova kada vidimo raspad jedne zajednice i velike promjene koje dolaze sa strane, male grupe koje koriste nasilje zbog ličnih dobitaka i/ili nekih apstraktnih političkih ciljeva. To se vidi svuda. Ovo ne znači da istorija nije važna; svaki kontekst ima svoje specifične okolnosti. Ali ne bih rekao da Balkan ima ili drži neki monopol na 'etničko nasilje'. To je jako bitno, ne samo za istorijsko razumijevanje, nego za pitanje odgovornosti. Mislim da je potpuno pogrešno kad neko kaže „takvi smo mi, to je naša sudbina“. I to je jedan od razloga zašto sam maksimalno pokušavao ne samo da analiziram nasilje, nego i obuzdavanje nasilja, čak i spašavanja od nasilja, u kulenvakufskom kraju tokom 1941. godine. To se vidi kroz prošlost, to su također bili ljudski izbori. Ne uvijek vidimo samo nasilje, nego često i slučajevi pomaganja i skrivanja ugroženih ili sprječavanje nasilja, često na istim mjestima i vremenima kad vidimo nasilje. Oni koji su htjeli ubijati, nisu jedini, oni su samo jedna grupa, a često su mala grupa. U Kulen-Vakufu su neki ubijali, ali recimo u Bosanskoj Dubici postoje posve drugačiji primjeri. Tamo vidimo ljude koji su uspjeli spriječiti nasilje, i to vidimo i u kulenvakufskom kraju tokom 1941. Priča o tri naroda, nasilju, mržnji – to je jako pojednostavljena priča. Postoje mnogi drugi primjeri sem toga. Možda te priče nisu korisna za današnju političku upotrebu, ali to ne znači da ne postoji. Postoje mnogi primjeri ljudskog ponašanja koji su nasuprot smrti i ubijanju.

Oslobođenje


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.