<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: ŽIV JE

KOLUMNA

Čoporativno naslađivanje ogorčenih i dehumanizovanih građana Srbije diktatorovoj „smrti“, prirodni je rezultat njegovog sedmogodišnjeg terora.

21. novembar 2019, 9:08

 

Retki su likovi čija će smrt obradovati veliki broj ljudi. Možete nekoga da prezirete, ali kada otegne papke, mržnja se sama od sebe topi, jer smrt je ultimativni argument u korist pokojnika, koji više nema mogućnosti da govori, da vam odgovori, pa tako i da vas nervira ili vam svojim postojanjem ugrožava život.

Ima, dakle, onih koji će pobediti smrt i posle nje nastaviti da nas dele, svađaju i od suštinski dobrih ali očajnih ljudi prave čudovišta, jer najgori poraz za ljudsko biće jeste da se raduje kad neko crkne, kakav god skot da je u pitanju. Na primer, kad je Sloba umro, celog dana sam se vozio automobilom po gradu i trubio u znak slavlja. Bio sam tih dana jedan od stotina hiljada nepozvanih svatova na svadbi na kojoj su se venčali Slobodan Milošević i smrt. Puštali smo balone sa Kališa i histerično se cerekali, svesni da je ono što radimo istovremeno fantastično i odvratno.

Priznajem, priželjkivao sam to i ranije, nadao sam se tomahavku u njegovoj spavaćoj sobi, ali ne kad on tamo nije, već kada u njoj spava. Nervirao sam se kada bih čuo da je imao kvar na avionu, a avion je odleteo i sleteo i vratio se, a Milošević živ i zdrav. Nadao sam se da će se obesiti, zahvaljujući samoubilačkoj genetici. Ili da će mu se makar šećer u krvi otrgnuti kontroli. Ništa od svega. Umro je takoreći prekasno, za moj ukus. A zašto sam bio tako odvratan? Milošević i njegova banda proždrali su veliko parče moje mladosti, jedne jedine mladosti koju sam imao i koju ću imati. Otvorena radost zbog njegove smrti mala je satisfakcija za sve što je on uradio meni.

I na drugoj strani ima takvih kretena, koji su se neskriveno radovali kad je ubijen Zoran Đinđić. Na dan atentata, šetajući beogradskim ulicama potpuno pogubljen, naleteo sam na jednog od najboljih ortaka iz srednje, kako sedi u kafiću u Svetozara Markovića, pije espreso i neskriveno likuje. Radovao se čovek. Peti oktobar je njegovu porodicu, predvođenu ocem, uglednim espeesovcem, prekinuo u pohodu na uvećavanje enormnog bogatstva, a dvanaesti mart bio je njihova mala slatka osveta za peti oktobar. Aleksandar Vučić se, svi to dobro znamo, dvanaestog marta 2003, napio kao nikad ranije..

Ono što smo imali prilike da pročitamo u subotu ujutru na društvenim mrežama, kada još uvek nismo znali šta mu je, osim da leži na VMA, moralni je poraz svih nas, mada je istoremeno delovalo kao neplanirana luda žurka ojađenih i nemoćnih. Polovina se otvoreno radovala njegovoj smrti, koja nije bila u opticaju čak ni u vidu trača. Iskoristili su njegov hitan prijem u bolnicu da puste mašti na volju. Zamislili su na kratko kako im je smrt podarila Srbiju bez Vučića. Toliko je ta Srbija izgledala lepše od one s njim, da su izgubili kompas pišući monstruozne komentare, toliko monstruozne da je N1 morala da skine svoje dve vesti o ovoj temi, kako bi onemogućila komentarisanje.

Oni umereniji našli su zlatnu sredinu, pa su mu javno poželeli dobro zdravlje (uz obaveznu ogradu da nikome ne žele smrt, što znači da kad bi nekome baš morali, on bi bio taj) ne bi li živ i zdrav sačekao nekakav zamišljeni sudski proces koji ga čeka, a zapravo i oni su skriveno maštali o istome kao i otvoreni zaljubljenici u Vučićevu nepostojeću smrt. Da je riknuo, rekli bi šteta što nije odgovarao za zlodela, a onda bi se u četiri zida napili i pevali „Vučiću pederu“. Takve radosti kakva je preplavila internet tog subotnjeg jutra, nije bilo za poslednjih sedam godina.

Druga, promućurnija polovina, bila je ubeđena da je Vučič toliko nisko pao, da iz govana u kojima se poslednjih nedelja davi pokušava da ispliva izmišljenom bolešću, kako bi na novinare, a i sve ostale, bio izvršen patetični pritisak da se uzdrže od nezgodnih pitanja, da mučenik ne završi na aparatima. I ti promućurniji, da se ne lažemo, potajno su se nadali da nisu u pravu i svoje bunovne žene drmusali su u krevetu režeći: „Monstrum je možda mrtav! Mada sto posto folira. Ali je ipak možda mrtav!“

Ko zna šta je istina. Pričalo se da je overio, onda da su ga otrovali, pa da je imao malo jači napad visokog pritiska, ali ništa od toga nije ni bitno, jer je poglavik dva dana kasnije, direktno sa aparata, došao na televizijski ekran, da nadrogiranim glasom neubedljivo ubeđuje svoje razjarene pristalice kako novinarska pitanja nemaju ništa sa njegovim posrnućem ka smrti. Usput se u maniru Adolfa Hitlera, valjao po tepihu sa kučetom, a onda je krenuo u raskrinkavanje ruskih špijuna. Ceo slučaj sa „infarktom“ ispinovan je u javnu optužbu kako nerežimski novinari nezgodnim pitanjima vrše atentat na njegovu visost.

Svaki pad u postelju znak je slabosti. Ako je Vučić zaista bio u životnoj opasnosti i na aparatima zbog posla koji obavlja, on mora prestati da ga obavlja. Državi ne treba pahuljica, koja će da legne u urgentni zbog napornog radnog dana. Ako je slagao i sve isfolirao, onda znači da nije samo fizički oboleo već i psihički. Samo opasan ludak može da pribegne ovakvoj strategiji, ne bi li pokušao da se spasi davljenja u aferama. Obrni okreni, on nije sposoban za vršenje funkcije, a čoporativno naslađivanje ogorčenih i dehumanizovanih građana Srbije diktatorovoj „smrti“, prirodni je rezultat njegovog sedmogodišnjeg terora.

Aleksandar Vučić i njegova banda pojeli su veliko parče vašeg života, jedinog koji imate. Zato nemojte biti strogi prema sebi i ne dozvolite da vam lešinari koji godinama po naslovnim stranama razvlače mrtvu narodnu pevačicu, sude što ste se spustili na taj nivo da se radujete Vučićevoj, ispostavilo se lažnoj, nesreći.

I ovog puta, prave žrtve ste vi.