<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: VOZAČKA BUNA

KOLUMNA

Nekad pukne na Čukur česmi, nekad na potpisivanju Trojnog pakta, nekad na krađi izbora, a nekad, jebiga, na poskupljenju dizela.

13. juni 2018, 12:00

Kako su u vreme Miloša Obrenovića, smrada koji je narod tretirao kao stoku i govna, povremeno izbijale bune, tako je i u vreme Aleksandra Vučića normalno da tu i tamo bukne poneka. Kad mi je, u prošlu nedelju, u inboks stigao prosleđen nepotpisan poziv da narednog petka kolima blokiram raskrsnicu jer je benzin jebeno skup, pomislio sam neko me zajebava. Ipak, isti poziv mi je uskoro stigao još od jednog fejsbuk korisnika, pa još jednog i još jednog i ubrzo još jednog.

Ništa od svega što nas pogađa nije udarilo tako žestoko kao poskupljenje benzina, sa posebnim naglaskom na podvrstu dizel. Pa, dobro. Kao što ću podržati proteste zbog mnogo bitnijih i hitnijih stvari, tako sam podržao i ovaj. Svako ko se buni protiv režima je u pravu.

Kola su, kao što sam u jednoj od prethodnih kolumni napomenuo, sredstvo kojim možete nekoga i ubiti, a kamoli zakrčiti jednosmernu ulicu. U Srbiji su, za volanom, ubedljivo najgrozniji ljudi, pošto za volan donose i užas življenja u Srbiji. Kad nadrkan sednem u kola, a to je skoro uvek, takoreći smesta pretvorim se u nadrkanog bednika. Psujem taksiste, policiju, bela kombi vozila za sopstvenu upotrebu, kretene koji stoje u desnoj traci u Bulevaru, tetke u džipovima i tako redom.

Više puta tokom vožnje nekome poželim da odmah crkne. Srbi za volanom su, znate to i sami, opasni i neuračunljivi, pa su samim tim ovi protesti zajebaniji od onih u kojima studentkinje u majicama na bretele duvaju u pištaljke, šetajući obasjane  suncem. Na svojoj koži potencijal pobune nadrkanih korisnika skupog goriva osetio je i jedan sendvičar, koga su u Borči izmlatili protestanti na spidu.

Jedanput su, u vreme protesta protiv Slobe i policijskih kordona koji su sprečavali šetnje, protestanti došli u centar Beograda kolima i blokirali saobraćaj sve od Slavije pa do Trga Republike. Kako pendrečiti pedeset automobila? Moguće je, ali neće imati efekta. Tada smo imali priliku da naučimo kako je blokada grada kolima daleko zajebanija od protestne šetnje, ali i udobnija. Šteta što se nije češće ponavljala. Ali, to su bili organizovani protesti. Organizovala ih je opozicija. Setite se samo kako je aktuelna opozicija prošla na beogradskim izborima i biće vam jasno da oni nisu u stanju da organizuju blokade puteva. Sto puta ispucane laži kako iza spontanog građanskog bunta stoje Jeremić,  Đilas i Janković, uskoro neće imati više nikakvu težinu. Nardkani vozači znaju veoma dobro šta ih je oteralo na ulice, a to nisu ni Lutovac ni Boško Obradović.

Nekad pukne na Čukur česmi, nekad na potpisivanju Trojnog pakta, nekad na krađi izbora, a nekad, jebiga, na poskupljenju dizela. Kola su u Srbiji objekat obožavanja, porodični oltar, okupljalište mladih, izvor najdivnijih pijanih uspomena i još mnogo toga jako bitnog. Jedva smo nekako zaboravili kako se u Slobino vreme benzin prodavao iz flaša i nemamo nameru da se vraćamo ni u šta što liči na taj užas! Užasi devedesetih su, međutim, jedino što Vučićev režim ume da stvori. Kola koja ne voziš, ali ne zato što na pumpama nema čorbe, već zato što litar košta evro i po, a plate nema! To su devedesete. Da nemaš ono što u normalnim zemljama imaju. Slobodu medija. Posao. Platu. Zdravstvo. Školstvo. Sudstvo. I pristupačan benzin.

Protest nadrkanih vozača sapleo se o isti kamen kao i prošlogodišnji protest protiv diktature. Spontano narodno nezadovoljstvo teško da može dopreti dalje od trodnevnog zakrčenja ulica. Nema organizatora, nema ni pregovora, nadobudno zaključuje Vulvin. Na pominjanje opozicije, pojedini protestanti vrište kako ne žele da imaju ništa sa političarima, pošto su svi podjednako odvratni. Nisu. Ovi su odvratniji. Znaju to i nadrkani vozači, ali je režimska mantra o tome kako su „svi isti“ ponekad jača od razuma, kad si sam na ulici i boriš se za razumnu cenu benzina. Samo ti fali da te povezuju sa Živkovićem.

„Inicijativa za Požegu“ pokazala je, zato, kako se treba postaviti prema opoziciji. Onako kako se, zapravo, treba postaviti prema svim političarima. Kao prema našim službenicima. Možete da podržite proteste, ali nećete u prve redove. Možete sa narodom, ali samo kao podrška i logistika. Vučićevu bandu možemo srušiti samo ako se svi udružimo u tom poduhvatu.

Vozačku dozvolu dobio sam 1997. Iste godine dobio sam i prvi auto, stojadina, iz 1982, sa italijanskim motorom. Nikada nisam robovao kolima. Robovala su ona meni. Vozim ih od tačke A do tačke B, retko ih perem i jebe mi se ako ih čuknem tu i tamo. Uvek sam ih posmatrao kao nezasluženi luksuz, kojim uništavam planetu. Kad nije bilo benzina, vozio sam bicikl. Kad nije bilo gradskog prevoza, išao sam peške. Isto tako i danas. Kad god mi kola zaglave kod majstora, zahvalan sam na tome. Malo ću se razmrdati.

Zato me ovi protesti nisu podstakli na to da i lično blokiram ulice.  
Ipak, razumem vas i podržavam, dragi pobunjenici na četiri točka. Vi ste naši heroji. Treba imati muda pa se nabiti na raskrsnicu, bulevar ili most, sa tablicama na izvol’te. Treba imati puno hrabrosti i odvažiti se da blokiraš Srbiju, dok te sa svih strana vrebaju, snimaju i provociraju psi režima. Kad čujem da je saobraćaj blokiran, neću sedati u kola, već ću ići peške. Ako negde kolima naletim na blokadu, trubiću „Marš na Drinu“, u znak podrške, a siguran sam da će tako postupiti i drugi.

Apel na kraju teksta: nemojte tući sendvičare, ma koliko vas provocirali. Sačekajte da udare prvi, pa junački branite svoje pravo na spontano protestno okupljanje. I, za ime boga, nemojte vući spid dok blokirate raskrsnicu.
Do pobede.