Ima dece u našem blatu, koja se ne
mire sa perspektivom da će se ili u njemu jednog dana udaviti ili će iz blata
pobeći i zemeniti ga nemačkom poljanom mirisnih evra i polunormalnog
gastarbajterskog života. Ima, verovali ili ne, dece koja smatraju da se od
živog blata može napraviti, pa, eto, makar manja kaljuga, u kojoj se, za
početak, nećemo daviti. Šalju mi poruke u inboks, žele savet. Kad kažem deca,
lažem. Zapravo im je čak dvadeset godina, plus-minus dve.
Prvi put sam se sa fenomenom „mi bismo,
ali ne znamo kad, šta i kako“ susreo 2014, posle najvećih poplava u novijoj
srpskoj istoriji. Oduvek dobar sa studentima, tih dana delio sam sa svog
fejsbuka njihove apele za humanitarnom pomoći. Brzo su se organizovali u
„krizne štabove“ i na kratko oživeli komunističke radne akcije, u kojima je
goloruk narod izgradio zemlju iz ruševina rata. S to razlikom što je ovog puta
goloruk narod, osim rečnih obala, džakovima peska zasipao i višegodišnju nezainterenovanost
države za odbranu od poplava.
Mladim aktivistima punim elana tada
sam preporučio da, imajući u vidu ko je upravo postao premijer, postojeće
fakultetske „krizne štabove“ pretvore u stalne krizne štabove, koji bi štitili
društvo od budućih izvesno katastrofalnih poteza vlasti. Bilo mi je čudno kako
kod studenata nema svesti o tome da oni zapravo već jesu krizni štab u stalnom zasedanju. Bilo mi je
neshvatljivo kako to da studenti ne doživljavaju sebe kao one koji moraju glasno
da reaguju na sve što u našem društvu ne valja, naročito u ovim godinama, kada
skoro ništa ne valja. Dobro, nema veze, takvi su – kakvi su – naši su – super
su.
Bilo ih je sa nekoliko fakulteta. Bili
su oduševljeni mojim predlogom. Bravo, Mare care, odlična ideja, javljamo se za
još korisnih saveta, čim se organizujemo! To je bilo u maju, 2014. Pošto mi se
nisu javili, a ni krizni štabovi zaživeli, kapiram da su me zapravo među sobom
nazivali matorim idiotom. Jedan od njih mi se, na moje zaprepašćenje, javio pre
dva meseca, kaže, sad je sazrelo, sad ćemo sigurno da se aktiviramo. Nije više
ni student, sad je docent. Dobro, važi. Dogovorili da se vidimo za nedelju
dana, pa da popričamo o novoj strategiji. Nije mi se javio.
Posle njega, javila se cura iz susedne
države, gde je situacija podjednako loša. Želi da se aktivira, pita kako. I
napisao sam joj, u kratkim crtama, šta mislim da bi trebalo da radi. Ali, zašto
ne bih napisao i svima ostalima. Kada me neko mlad sledeći put bude startovao
sa željom da se građanski aktivira, proslediću mu link sa ovim tekstom.
Pre svega, više nije 2014, već gotovo
2018 i ideja sa kriznim štabovima je, rekao bih, prevaziđena. Krizni štabovi
trebalo je da budu pokušaj da se spreči ono što je usledilo. Pre svega, ako
želite da se danas uspešno sukobite sa sistemom, izbegavajte internet. Ne
obelodanjujte planove svojih akcija celoj planeti. Nema potrebe sve
verifikovati na fejsbuku. Umesto da na instagram okačite protestnu parolu, odštampajte
sto letaka na štampaču. Ako nemate štampač, nađite neki, kod nekog, negde,
najmanji problem. Izdvojte dva dana i dve večeri za rasturanje letaka na
lokacijama po želji. I tako sve dok ima
motiva, papira i tonera. Smislite svojoj neformalnoj građanskoj borbenoj grupi
ime, a vaš ortak dizajnerski mag neka smisli logo, koji ćete potom iscrtavati
sprejevima i flomasterima na adekvatnim površinama.
Nalepnice su naredni nivo ovakve primitivne
ali efektne propagande. Njih ćete uraditi kod lika od poverenja, kakvih znate
barem četiri. Nemojte ganjati druge da vam daju pare kojima ćete plaćati
troškove vaše akcije, jer ćete tako, postati pre svega plaćenik, pa tek onda
pobunjenik. Bojim se da će lova za štampanje nalepnica biti vaša lova. Ali,
zato će vaša borba ostati samo vaša.
E sad, ja biram reči kao svoje osnovno
oružje, pa sam zato naveo primer sa lecima i nalepnicama (i plakatima, što da
ne). Građanski aktivizam, ipak, može ići u svim smerovima. Potrudite se da vaš
ne ode s one strane zakona, jer društvu nećete biti od koristi ako ostanete iza
rešetaka zbog glupsti. Svašta su urbani gerilci u vreme nemačke okupacije Beograda
umeli da rade Švabama, a da im glava ipak ostane na ramenima. Umeli su da poštu
upućenu nemačkim oficirima kradu i pale pomoću sunca i lupe. Umeli su vrelim
danima da pred žednim vojnicima vermahta ližu limun, kako bi ovi bili još
žedniji. Deluje kao malo, ali nije. Svaki akt otpora se računa.
Pazite da ne odlepite od kreativnosti.
U novijoj srpskoj istoriji, bilo je na primer, onih koji su kese punili urinom
pa njima gađali Miloševićeve kontramitingaše ili nekih koji su ostavljali pseća
pa čak i ljudska govna pred vratima predsednika kućnih saveta bliskih režimu,
sprovodeći tako nad njima diskretan građanski teror.
Dobro, to je baš odvratno, ali poenta
je jasna. Sa razmišljanja o akciji, pređite u akciju. Stupite iz digitalnog u
pravi svet. Ne dajte im mira. Neka znaju da ste tu. Ostavite za sobom potpis,
koji će naučiti napamet i pečat, koga će se sećati zauvek. Možete vi to.