<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: POLA VEKA ALEKA

DRUŠTVO

Nije lako za pedeset godina rasturiti ono što Osmanlije nisu uspele za pet vekova.

05. mart 2020, 11:00

 

 

 

Bilo je to 2005. godine. Vozio sam se jednim kolima, s jednim čovekom, u jedan grad, da snimamo jednu televizijsku emisiju. Tadić je bio predsednik, Koštunica premijer, a Milošević i Šešelj u Hagu. Dve godine posle atentata na Đinđića, društvo se stabilizovalo, promene su krenule u željenom pravcu, željenim ritmom, dakle, ne prebrzo i ne baš u pravom smeru, ali bolje nije moglo. 

I kaže mi taj čovek, u tim kolima, dok smo jurili kraj zelenih srpskih livada, njiva i voćnjaka: „Znaš li ko je novi američki čovek u Srbiji?“ Baš tako je rekao. Pokušao sam da razmislim. Ivica Dačić? Dobro, za njega je u tom trenutku bilo jasno. Nije mi išlo i napokon sam odgovorio: „Predajem se. Ko?“ „Aleksandar Vučić“, odgovorio je taj čovek. Meni je zastala knedla u grlu, a krajolici pored kojih smo prolazili više nisu bili zeleni i okupani suncem, već crni i govnjivi, utopljeni u večiti mrak i đubre.
Shvatih da sam nakratko imao viziju šta bi bilo kada bi Aleksandar Vučić zaista bio nova američka (odnosno zapadna, svejedno je) politička investicija u Srbiji. „Vučić? Ali on je propali radikalski moron!“, pobunio sam se. Ali taj čovek je, žmirkajući, smešeći mi se i klimajući glavom, potvrdio: „Vučić. Da.“ Problem je u tome što je taj čovek bio i ostao toliko dobro obavešten, da sam ovu jezivu vest doživeo kao istinitu, stavio je u mali mozak i nastavio da uživam u životu, pošto je to, u slučaju moje generacije, moglo samo tih godina i nikad pre i nikad kasnije.

Kada je, tokom leta 2008. godine, došlo do cepanja Srpske radikalne stranke i nastanka metastaze srpskog političkog kancera, pod imenom Srpska napredna stranka, nekoliko dana nije se znalo kome će se Aleksandar Vučić prikloniti, svom političkom ocu, haškom zatočeniku Vojislavu Šešelju, ili formalnom ocu Srpske napredne stranke, Tomislavu Nikoliću. Ali, ja sam znao. Znao sam da je reč o bednom glumatanju, jer je projekat nastanka Srpske napredne stranke jasno zaudarao na reči onog čoveka iz onih kola, one divne i već tad daleke, 2005. godine.

Kada je Tomislav Nikolić pobedio Tadića na predsedničkim izborima, 2012. god., Aleksandar Vučić i dalje je čučao iza ćoška, jer je plan, tako se makar tada šuškalo, bio da se uspostavi „velika koalicija“ između naprednjaka i demokrata, kako bi Kosovo bilo i formalno odvojeno od Srbije širokim narodnim konsenzusom. Priča se da je Tadić toliko verovao u ovaj plan, da je pre izbora 2014. godine, nošen obećanjem da će biti Vučićev ministar inostranih poslova, rasturio demokrate i osnovao današnju zombi (kombi) stranku SDS.

Vratimo se Aleksandru Vučiću, koji je, kada je uspostavljena vlada naprednjaka, socijalista i dinkićevaca, ustoličen za ministra odbrane, a uz tu funkciju dobio je nepostojeće zvanje prvog potpredsednika Dačićeve vlade, što mu je omogućilo da se, uz velikodušni pristanak svog premijera, natrti na sve televizije i u sve novine i od tada se odande nije skinuo. Kad se ima u vidu da je nadimak tadašnjeg predsednika bio Grobar, moglo se očekivati kako će upravo on sahraniti Srbiju, a da će ono što bude posle Grobara može smatrati kolektivnim zagrobnim životom.

Još u jesen, 2012, kada se kao idiot kezio tokom direktnog uključenja u drugi dnevnik RTS, sa svoje prve zvanične posete Americi, videlo se da je rođen novi srpski politički monstrum. Retko ko se tih dana čudio kako to da se, pored predsednika i premijera, ispred nove srpske vlasti pojavljuje isključivo žvalavi PPV, valjda zato što je medijski cunami na kojem je jahao bio isuviše silovit, ali ja se nisam čudio, jer su mi glavom odzvanjale one reči onog čoveka, iz onih kola, tada već istorijske, 2005.
Dok je još bilo ponekad mesta na ponekoj televiziji za mene (tu pre svega mislim na Sarapin „Problem“, na đilasovskom Studiju B), javno sam delio svoja saznanja iz 2005, uveravajući gledaoce da nije reč o teoriji zavere, već o nečemu što sam čuo kao predviđanje dobro obaveštenog čoveka, koje se obistinilo. Sreo sam tog čoveka na jednom protestu pre nekoliko godina i on mi kaže, grohotom se smejući: „Gledao sam te onomad kod Sarape i sve se mislim nemoj Marko da kažeš i koji ti je čovek rekao.“ Zar delujem kao drukara? Nije bitno koji čovek mi je to rekao, bitno je da je bio u pravu.

Petnaest godina od zlokobnog proročanstva u kolima, Aleksandar Vučić i njegovi banditi proždrali su Srbiju. Uništili su je tako da se više ne može da opraviti, jašući na sopstvenim obećanjima o konačnom rešenju kosovskog problema. Isplatilo se to ne samo njima, već i svima koji su spolja i iznutra očerupali i poslednji kvalitetni santimetar naše zemlje, dok od nje nije ostalo živo blato, sa tendencijom skorog pretvaranja u mrtvo blato.

Neki se pitaju šta će biti ako Vučić odluči da napravi salto mortale i u potpunosti, poput Miloševića, okrene leđa zapadu. Poput Miloševića, ni njega više neće biti, uz nižu ili višu cenu koju će narod na putu ka njegovom političkom, a možda i fizičkom nestanku, morati da plati. Jedan dobro obavešteni čovek mi je u kolima, dok smo se pre nekoliko meseci, vozili u Šabac, na snimanje emisije „Dobar, loš, zao“, rekao: „Vučić je teška pizda. Plaši se i sopstvene senke, a najviše od svega, plaši se Amerikanaca. Imaj to uvek u vidu, kad se pitaš kakvi će mu sledeći potezi biti.“

Imajte i vi to u vidu. A imajte u vidu i da mu je baš danas pedeseti rođendan. Poželite mu želju.