<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: NAŠ UŽASNI ŽIVOT POSLE VUČIĆA I KAKO DO NJEGA

KOLUMNA

Zamislite, jednog dana Aleksandar Vučić nestane sa političke scene, to jest, iz našeg života. To što vama i meni ovakav scenario zvuči kao ostvarenje najlepše želje, ne znači da je tako i sa ostalima.

27. februar 2019, 11:57

 

Uđimo na trenutak u dom prosečnog Srbina. U tom domu poslednjih šest i po godina boravi i Aleksandar Vučić, zvani Šizoje. On je prisutan na svakom televizijskom dnevniku svih televizija, još otkako je postao prvi potpredsednik Dačićeve vlade, 2012. On je u istom vrmeenskom periodu svakodnevno prisutan na naslovnim stranicama skoro svih dnevnih novina. On je, dakle, kidnaper.

Kako na ovo kidnapovanje gledaju građani? Jedan deo želi da pobegne iz kandži otmičara. Ti ljudi ne žele da žive u njegovom kavezu. Oni beže u inostranstvo ili se na ulicama srpskih gradova bore za slobodu. Ima i onih koji su izabrali da se prave ludi dok otmica traje. Oni idu u tržne centre, na utakmice, na televiziji gledaju isključivo filmove, a na društvenim mrežama kače isključivo slike sa letovanja, slike kućnih ljubimaca i slike dece, koju planiraju da pošalju u inostranstvo, ističući kako ih politika ne zanima.
Možete te ljude okarakterisati kao smradove, ali njihovo je pravo da odaberu kako će se tripovati tokom trajanja otmice, kao što je i naše pravo da odaberemo borbu protiv otmičara, ne toliko što se toj borbi nazire srećan kraj, već zato što nas sama borba podseća na to da smo uopšte živi. Međutim, kada Vučića više ne bude, svima će nam delovati kao da je gore nego kada je bio tu, zato što će dan njegovog odlaska svakako doći prekasno. Šizoje i njegova banda toliko su nas upropastili da će, njihovim nestankom, ostati rupčaga - zastrašujući trag odgriska na mestu onoga što su tokom svih ovih godina proždrali.

Svaka muka nekome postane i navika, tako da ne treba potcenjivati broj onih koji su se saživeli sa činjenicom, pa čak je i zavoleli, da će im se pokvareni, lažljivi i mentalno oboleli Vučić svakoga jutra, dana i noći obraćati, dugo, dugo, ako treba i zauvek. On je društveni talog uzdigao do nivoa doktora nauka, državnih sekretara i ministara, što ostatak društvenog taloga vrlo dobro vidi. Oni trenutno prodaju svoj glas za paštetu sa Vučićevim likom, ali niko im ne sme zabraniti da maštaju o tome kako će se jednog dana voziti na zadnjem sedištu ministarske limuzine, ili šetati torbice i satove od više hiljada evra. Šizoje je pokazao da je to izvodljivo. Kada ukinemo Vučića, ukinućemo i njima taj san.

Nema veze što u plitkosti svoje svesti većina oseća da se taj san nikada neće obistiniti, suština trenutka u kom živimo nije ostvarenje obećanja, već ljubav prema životu u permanentnim lažnim obećanjima.

Kada više ne bude Šizoja, ostaće nam samo dno da se u njemu koprcamo. Dobar deo kidnapovanih u ovom trenutku pati od štokholmskog sindroma. Kada otmičar nestane, počeće da im nedostaje. Kada budemo primorani da započnemo čišćenje svega što je upropastio, biće onih koji će se naglas prisećati kako su bila divna vremena kada je Šizoje išao od Jovane i Srđana do Milomira Marića i natrag, pričajući svoje pokvarene bajke i deleći svoju umobolnost i pokvarenost sa nama. Njegova preduga toksična cirkuska tačka izgledaće lepše nego život koji će nam posle njega ostati. Pokvareni glupi smrad, pripadnik Vučićeve tihe armije, nedugo posle njegovog kraja počeće da priziva njegov povratak, žaleći za starim dobirim vremenima sopstvene otmice. Čak će i nama, koji smo se sve ove godine iscimavali ne bi li otmica trajala što kraće, Srbija izgledati daleko beznadežnije nego kad je postojala nada da ćemo srušiti Vučića. Toliko nas je upropastio. Budite toga svesni, budite na to spremni.

No, prvo ga se moramo ratosiljati. Protesti u skoro sto srpskih gradova prvi su korak u tom smeru i on i njegove ništarije to dobro znaju. Oni, isto tako, znaju da je u ovom trenutku veliki broj onih koji su se pomirili sa životom pod Vučićem, pa čak i onih koji su takav život, posle skoro sedam godina, svesno ili podsvesno zavoleli.  Režim zna da će im, pored takvih podanika, nasilje nad građanima koji protestuju lako proći. Zato će nasilja uskoro i da se late. Da li će to biti klasično policijsko nasilje ili nasilje plaćenih batinaša, ili nasilje podmićenih pravosudnih organa, nije toliko bitno. Njihovo nasilje označiće početak prave borbe. Ma koliko kratka ta borba bila, ma koliko se njen ishod činio izvesnim, moramo biti složni i nikada sa uma ne smemo da smetnemo šta nam je glavni cilj: Srbija bez Vučića i SNS. Neko kaže da je pravo pitanje šta će biti posle Vučića, ali meni se čini da je pravo pitanje isto kao i pre šest i po godina – kako što pre doći do Srbije posle Vučića.

Teško je, kada znaš kakvih metola ima i u opoziciji i u građanskim udruženjima, kakvih pokvarenjaka, ludaka i frikova ima na „našoj“ strani, ali to je jedino sa čime raspolažemo – mi, sami. Zato, kad god režimski mediji počnu spinuju o „preotimanju“ protesta od strane opozicije, setite se da su protesti počeli upravo zato što su pripadnici opozicije premlaćeni u Kruševcu. Na ovom istom mestu sam javno slavio zato što smo se konačno našli svi na istom mestu, sa istim ciljem - i građani i opozicija. Posle dva i po meseca ulice, ponovo moram da nas podsetim zašto smo na ulici i da nam meta nisu oni koji zajedno sa nama šetaju, već režim. Uvek to imajte na umu.

Samo napred i složno, do pobede.