<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: KAZNENA EKSPEDICIJA

KOLUMNA

Izdresirani smo da imamo uvek na umu sledeće: nije Kosovo u UN najgore što može da nam se dogodi – Vučić u predsedništvu Srbije definitivno je gori

08. maj 2019, 12:37

 

Čarobne reči su izgovorene: „Kosovo će dobiti pun suverenitet na celoj svojoj teritoriji“, a izgovorio ih je Aleksandar Vučić, upravo onaj koji je prema scenariju i trebalo da ih izgovori. Ove reči pale su posle zavrtanja Vučićevih jaja u Berlinu, a predsednik Srbije je za ovu tvrdnju okrivio strane sile i svoj narod, koji su bili protiv njegovog nikad otkrivenog plana o razgraničenju sa Albancima.
Lukavo, ispostavilo se, pošto su odmah svi graknuli: „A koji je to plan? Kad smo ga čuli? Kako smo ga to odbili, ni ne znamo šta se nalazilo u planu“, što je srpski diktator jedva dočekao, pa je ušao u svoj omiljeni teren, govna, u kojima se valjao zajedno sa novinarima koji su ga cimali da makar sada, kad je sve propalo, otkrije na šta se plan o razgraničenju odnosio.

Pre svega, kako očekujete da Aleksandar Vučić izgovori: „Pa, plan je bio da Albanci kao krenu na sever Kosova, a onda mi isto kao krenemo na sever Kosova i dok KFOR se snađe, Albanci i mi isposlovali razgraničenje na terenu. Posle se potpiše neki sporazum i mi dobili više nego što smo imali, to jest tri kosovske opštine pune mafijaša.“ Ako je plana bilo, on je bio upravo ovakav i jasno je zašto je predsednik uzdržan kad je reč o otkrivanju detalja.

Možda to, doduše, i nije bio plan. Možda plan uopšte nije ni postojao. Možda je onaj ko upravlja Vučićevim ponašanjem i izjavama, pre nekih godinu dana, rekao: „Ajde, šontavi, upiši sebi u kalendar, juli, 2019, Kosovo u UN.“ Vučić se na to štrecnuo: „Ali, kako ću ostati na vlasti?“, na šta mu je odgovoreno: „Pusti buvu kako postoji plan o razgraničenju sa Albancima, davi s tim mesecima, svi će da se upecaju, videćeš, pa posle reci propao plan, kriv narod, krive velike sile, neću priznati Kosovo, ali, evo Brnaba će potpisati da neće sprečavati ulazak Kosova u međunarodne institucije, sve to u sred leta, kad su debili na moru, a sve TV emisije na letnjoj pauzi.“

A možda nije ni tako. Možda je neki ludak u Trampovoj administraciji rekao: „Da vidimo šta imamo na spisku za 2019 – Kosovo, zar to sranje već nije u UN? Ko nas to tamo jebe? Iju, pa to je onaj što je plaćao Hilarinu predizbornu kampanju! Bombardujmo ga! Kako? Napravimo lažni dogovoreni plan da Albanci napadnu sever, njemu kažemo da pošalje nekoliko tenkova na Kosovo, kao fazon pravimo razgraničenje na terenu i kad naleti na naše snage, bombardujemo Beograd! Prc, hahaha!“

I tako, dok se mi zamlaćujemo bačenom koskom u vidu plana o razgraničenju, zaboravljamo ključno – predsednik Srbije prvi put je izgovorio da će Kosovo dobiti pun suverenitet. Da je ovo normalna zemlja, on više ne bi bio predsednik. Ovako, i ovo mu je prošlo kao i sve ostalo što mu je prošlo i, što je najjezivije, kao i ono što će mu tek proći. Kako je to moguće?

Zašto Vučića ne bismo posmatrali kao kaznenu ekspediciju, koju su poslali na nas posle propalih pokušaja oko Kosova sa Tadićevim režimom. Oni koji su ga promovisali u gospodara Srbije dobro su znali ko je, kakav je i šta će nam napraviti. Oni koji ga i danas tapšu po ramenu, nazivajući ga reformatorom, dobro su znali kakve nam se godine pakla spremaju. Da li je sedam godina dovoljno? Ili treba još? Da li ćete i dalje praviti toliku frku oko tako male stvari kao što je Kosovo u UN? Ili hoćete još malo Vučića na vlasti?
Izdresirani smo da imamo uvek na umu sledeće: nije Kosovo u UN najgore što može da nam se dogodi – Vučić u predsedništvu Srbije definitivno je gori. Ovo je pritom optimistična teorija zavere, pošto podrazumeva završetak kaznene ekspedicije. Brnaba potpisala, Vučić otišao iz zemlje sa parama, nastavili smo dalje, manji od makovog zrna. Ko nam, međutim, garantuje da će tako i biti? Kaznena ekspedicija se višestruko isplatila, gledano iz ugla jačih koji upravljaju slabijima - zašto bi prestajala?

Građanski protesti su se, tako mi bar deluje, podelili na dva fronta: jedno su slobodne zone pod upravom Saveza za Srbiju, a drugo protestne šetnje, pod upravom novoformiranog Građanskog fronta. Šta nas čeka od protivnika, mogli smo da vidimo pre nekoliko dana u Borči, kada su huligani pekaru pevali četničke pesme, juče na Trgu Republike, kada su naprednjački aktivisti nasrtali i pljuvali (bukvalno) na odbornike opštine Stari Grad, ali i u vidu fotografije koja kruži društvenim mrežama, na kojoj Miša Vacić i još nekoliko kromanjonaca mašu pandurskim značkama. Zapravo, to nas više ne čeka, to već živimo.

Koliko god život u Srbiji imao tendenciju da vas potpuno izludi, nikada ne smete izgubiti iz vida činjenicu da se nalazimo u sred borbe za elementarnu demokratiju, u kojoj saveznika gotovo i da nemamo. Šteta, pa građani nisu do kraja shvatili ozbiljnost situacije, pa su sebi dozvolili da proteste ne dožive kao dugoročnu obavezu petkom / subotom, te jedini način da se razularena vlast malo zauzda. Bedak je što smo se ponovo našli u situaciji da čekamo novi povod za masovno okupljanje, a povoda će sigurno biti, samo se bojim da će biti krvaviji od prethodnog.

Ovih dana beležimo pet godina od milenijumskih poplava, koje su dočekale Vučićevo preuzimanje apsolutne vlasti u Srbiji, u ulozi premijera. Pet godina kasnije, jasno je da su poplave iz 2014. bile simbol onoga što nas čeka, te upozorenje i najtvrdokornijim ateistima da, negde na nebu, možda zaista sede Car Lazar i Car Dušan, pošto je očigledno neko za nama pustio vodu onog dana kada je Aleksandar Vučić postao vlast.