<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: INTERVENTNA

KOLUMNA

Petrović je odlučno zakoračio, a za njim je počela da se vuče gomila usranih studenata. Uporedo sa njima, kretali smo se kolege i ja.

11. april 2021, 9:57

 

Prvi poziv stigao je već u devet uveče. Tek što se smrklo. Osamnaesti rođendan neke popišulje, na splavu „Bela rada“. Zaključili smo da će tri džipa biti dovoljna, pa smo nas devetorica pošli na Novi Beograd. Pešačkom stazom odvezli smo se do „Bele rade“. Spustili smo se drvenim improvizovanim mostom do ulaznih vrta, a onda je Đorđe Deronja, udarajući u njih dreknuo: „Otvaraj, policija!“ Uvek se Deronja drao, jer je u interventnom vodu imao najsnažniji glas.

Ništa. Iznutra se nije čula nikakva muzika, zavese su bile navučene, a svetla pogašena. „Otvaraj, policija!“, zaurlao je Deronja ponovo i triput snažno udario o vrata. Susretali smo se već s ovim. Kada vide da interventna nailazi, ugase muziku i svetla i šćučure se u stolicama, u fazonu ovde nema nikog osim nas pilića. „Otvaraj, ili razvaljujemo!“, dreknuo je Deronja, a ja sam se štrecnuo i malo naježio, koliko je to opasno zvučalo.

„Kurac, zovi dežurnog tužioca“, odlučio je Petrović, a ja sam okrenuo broj.

„Da, molim?“, javio se tužilac, neobično veselo.

„Treba nam nalog da razvalimo vrata na splavu „Bela rada“. Osamnaesti rođendan. Neće da otvore.“

„Stiže MMS.“

Kao majmuni, premetali smo se s noge na nogu, čekajući akciju. Nalog je stigao, a Petar Razvalić pljunuo je u šake, stavio masku na lice i odlučnim korakom krenuo ka ulazu u „Belu radu“. Kad god je nešto trebalo razvaliti, Razvalić je bio taj.

„Poslednje upozorenje! Otvaraj ili razvaljujemo! Imate deset sekundi! Deset, devet, osam...“, pa je onda nastavio da odbrojava u sebi, zauzevši Brus Li pozu, kao da će se pošibati sa malim drvenim vratima.Uvek je to radio. „...tri, dva, jedan!“
Snažno je udario vrata čizmom, što ih je izvalilo iz ovkira. Pendrekom je polupao stakla na njima, nije bilo neophodno, ali kod osumnjičenih takva radnja izaziva osećaj strahopoštovanja.

„Policija, policija, ne mrdaj!“, drali smo se, ulazeći. „Ruke gore, ruke gore, jesi čuo! Pali svetla, alo, pali svetla! Ruke gore!“
Sedeli su u svečanim odelima i kratkim haljinama, za stolovima, sa flašama i čašama punim alkoholnih pića ispred sebe. Svi su držali visoko podignute ruke, i klinci i klinke.

„U sto gledaj!“, podviknuo sam jednom što je namigivao nekud desno, tresnuvši pendrekom o sto, usled čega su čaše poskočile.

„Pali svetlo, ne pravi se blesav!“, dreknuo je Deronja i onda se pojavio neki lik, malo stariji od gostiju i upalio svetla na splavu. Bilo je lepše dok je bio mrak. Pukla magija. Znojava smrdljiva dečurlija. Ribe sa razmazanom šminkom. Balavci kojima jedva da raste brada. Osećam da polovina nije imala lične karte, biće pakao napisati im prekršajne prijave.
„Zbog kršenja epidemioloških mera, svi morate da platite kaznu od pet hiljada dinara!“, viknuo je Deronja i raspalio pendrekom po šanku. „Za vlasnika lokala, kazna trista hiljada! Vadi lične karte, brzo!“

Onda je usledila dosadna birkoratija, kao kondukteri u vozu išli smo od stola do stola, uzimali podatke tim debilima i pisali im prekršajne naloge, uz posebnu prijavu gazdi zbog služenja alkoholnih pića maloletnim licima. Potrajalo je nekih pola sata, a onda je Deronja naredio: „Svi marš napolje i kućama!“ Rasporedili smo se po krajevima prostorije, u formaciji tri po tri, tako da smo ih, kao stado ovaca, ispratili na kej.

Tek što smo seli u kola, stigla je dojava kako se u studenjaku dešava nešto veliko. Tačnije, Pera iz Studentske, drukara, inače bila zadužena za narko dilere, poslednjih nedelja uglavnom je drukao gde se odigravaju neprijavljeni skup ili žurka.

„Kaže Pera da se u studenjaku skupilo nekoliko stotina govana, slušaju narodnjake i deru se“, referisao je Doušinić, čitajući Perinu poruku na Signalu.

„Daj da im jebemo mater“, zagrmeo je Petrović i dohvatio voki toki, „Avala jedan, prijem.“

„Avala jedan, reci“, javio se Buđanović, koji je te večeri bio dežuran.

„Imamo kermez u studenjaku. Njih brdo. Puštaju narodnjake i vrište. Zahtevam dozvolu za upad. Prijem.“
Protekao je skoro minut, pre nego što se Buđanović javio.

„Avala jedan, pustite ih. Prijem-“

„Kako, bre, da ih pustimo, prijem!“ zagrmeo je Petrović.

„Dan studenata je, uputstvo je da se ne reaguje- Nastavite dalje, prijem.“, objasnio je Buđanović, a Petrović je besno raspalio voki-tokijem o sedište. Bio je s razlogom ljut, nekoliko noći ranije ista ta studentska bagra okupila se u gomili i pravila sranja, a kolege iz žandarmerije imale su privilegiju da ih gledaju kako kao bubašvabe beže po onom parku, ugledavši organe reda. Hteli smo i mi malo akcije van splavova.

„Pera kaže da je bagre više hiljada!“, uzbudio se Doušinić.  „Loču i dernjaju se. Neki od njih koriste i marihuanu! To je dovoljan povod za upad bez naloga!“

Petrović se uhvatio za koren nosa.

„Kako ne kapiraš Doušiniću, jebeni je Dan studenata. Mogu i heroinom da se pucaju, neko govno odozgo odlučilo je da ih ne diramo. Delovaće ružno. Pokvariće im imidž“, škrgutao je zubima.

*

Do kraja smene imali smo još dve intervencije na splavovima, sa nešto više od trista napisanih kazni. Čak i kada mu je javljeno da ne šalje dojave o dešavanjima u Studenjaku, Pera je nastavio da se druka. Te vinjak, te vutra, te Nada Topčagić, te zviždanje, te vrištanje, lomljenje flaša o beton, lomljenje limenki sebi o glavu, raj za interventnu – tako blizu, a tako daleko.

Verovatno je i sam doušnik uživao u činjenici da smo sprečeni da reagujemo, pa nas je svojim spamovanjem zapravo zajebavao. To mi je, doduše, palo na pamet tek kad sam legao u krevet.

Idućeg dana, probudivši se, imao sam šta da vidim – na sve strane, po društvenim mrežama, slike đubreta koje je studentska bagra osavila posle koronaškog pira. Neverovatne količine đubreta, koje su jasnije nego bilo koja doušnička poruka, govorile s kojom su se drskošću studenti usprotivili javnom zdravlju i direktnim naredbama organa vlasti. Mamicu im jebem. Pozvao sam Petrovića.

„Vidiš li ti ovo, burazeru?“, pitao sam ga, kuljajući od besa.

„Vidim“, zarežao je.

„Pa šta ćemo? Ne možemo ovo ovako da ostavimo, ispašće da su u policiji sve same pičke!“

„Predlažem da postupimo po šifri ’Jaguarov skok’“.

„Slažem se! Siguran sam da će se složiti i ostali!

„Jaguarov skok“ bila je šifra za akciju pripadnika interventne brigade izvan radnog vremena. Iako nismo bili na dužnosti i dalje smo imali pištolje i značke, pa smo mogli šta smo hteli, samo ako bi hteli. Da jebemo mater studentima smo baš hteli.

Ajde kad te ponižava vođa navijača, naoružan i opasan, ali ove pičketine...To se ne prašta. Inače naziv „Jaguarov skok“ je moja ideja. Svi u brigadi bili su u fazonu kakav jebački naziv.

Našli smo se tačno u trinaest časova ispred studenjaka. Ista devetorica kao prethodne večeri. Nosili smo civilna odela, uglavnom trenerke i kožnjake. Na licima smo imali maske. Ušli smo u studentski grad i otišli do nabliže zgrade. Na ulazu nas je dočekao neki debil, obezbeđenje, šta li. Petrović je izvadio službenu značku i naredio:

„Svi studenti iz ove i svih ostalih zgrada da siđu u dvorište, tamo gde su sinoć pravili ršum. Imate petnaest minuta, ili podnosimo krivične prijave.“

Bio je to blef. Strah od krivične prijave, po kome su domaći studenti poznati, bio je najefikasniji mamac kojim smo raspolagali. Dvorište je izgledalo jezivo. Deponija polomljenih flaša, iskrivljenih limenki i zgužvanih kesa od čipsa i smokija. Da pomosliš kako tu žive hijene, a ne mladi ljudi. Ali, kao i prave hijene, bili su hrabri samo kad su u gomili, uz garanciju da država neće reagovati na njihovo kršenje zakona. Već kroz deset minuta, dvorište je bilo krcato. Sudeći po facama, gomila je izvučena pravo iz kreveta.

„Policija! Pribij se ka sredini, jedan uz drugog, brzo!“, naredio je Deronja, držeći značku iznad glave, a oni su se zbili jedni uz druge. Postrojili smo se u formaciju četiri, četiri, jedan, čime smo stvorili takozvani „policijski kanjon“, kroz koji treba da prođe veća grupa osumnjičenih. Bilo ih je recimo tri hiljade, a s obzirom na njihovu pokornost, bilo je jasno da su za ovaj „Jaguarov skok“, bila dovoljna i trojica kolega.

Stajao sam drugi po redu s desne strane „policijskog kanjona“, na čelu je bio lično Petrović, a komande je izdavao Deronja, koji je bio prvi sleva.

„Za kolegom, napred marš!“, naredio je Deronja.

Petrović je odlučno zakoračio, a za njim je počela da se vuče gomila usranih studenata. Uporedo sa njima, kretali smo se kolege i ja. Kolona je srenula desno, pa na prvom semaforu levo, ka hali sportova. Nekom je zazvonio mobilni, a Deronja se razdrao: „Isključuj mobilne!“ Do kraja šetnje se nijedan mobilni nije čuo. Posmatrao sam ih u mimohodu. Da je neko hteo, mogao je lako da umakne ka parku, ili u blok, na parking, među automobile, ali to se nije desilo. Kod Meka na Fontani, sustiglo nas je policijsko vozilo marke škoda.

„Šta je ovo, kakav je ovo cirkus“, pitao me je kolega, koji je upravljao vozilom.

„Nemoj da ti mami napravim cirkus“, odbrusio sam mu, pokazavši značku.

„Izvinite, kolega. Nismo znali da je u toku policijska akcija ovih razmera, niko ništa nije javio preko radio stanice.“

„Neće ni javiti. Produži“, naredio sam, gledajući u kolonu, pošto se nekoliko studenata uzvrpoljilo, ugledavši službeno vozilo.

„Tišina u koloni! Pogled ispred sebe!“, viknuo sam i oni su se smirili.

„Ako treba neka pomoć“, bio je uporan kolega iz vozila, „samo recite. I ja bih malo da ih ispendrečim. Niko neće znati.“

„Ne treba, hvala. Teraj dalje.“

U znak pozdrava na dve sekunde je uključio policijsku sirenu i dodao gas.

Uskoro smo stigli do kružnog toka, obrnuli ceo krug i ušli u Mihaila Pupina. Na prvom ćošku, skrenuli smo desno, u Aleksinačkih rudara. Ovde se stvorilo usko grlo, pa su Deronja i Doušinić stali na trotoar, da nadgledaju protok studenata, a mi smo nastavili pravo, u formaciji tri, tri, jedan. Kad je i poslednji student ušao u ulicu, Deronja i Doušinić trčeićm korakom vratili su se na čelo kolone. Na raskrsnici sa Bulevarom Nikole Tesle izveli smo manevar dva plus dva, kako bi istovremeno zaustavili saobraćaj u oba smera i glasnim naredbama ubrzali prolazak kolone.

Ubrzo smo se našli na velikom platou, pored reke. Nijednog studenta ili studentkinju nismo izgubili usput.

„Ajde, dole! Smesta“, naredio je Deronja, a mi smo mu se pridružili, kako ne bi bilo oklevanja osumnjičenih.
„Dole, dole, brzo! Pogled ispred sebe! Dole, odmah!“, vikali smo i ubrzo se cela ta gomila jada i čemera našla tik uz reku.

Nas devetorica rasporedili smo se u formaciji devet nula, na keju iznad njih.

„Zbog kršenja epidemioloških mera prethodne noći“, oglasio se Petrović“, izriče vam se mandatna kazna plivanja u reci!“
Stajali su oborenih glava i čekali dalja naređenja.

„E, tako“, zadovoljno je nastavio Petrović. „Skidaj sve sa sebe... tri, četiri, sad!“

Studenti i studentkinje su se ekspresno skinuli. Pogledao sam u mobilni. Bilo je čak petnaest stepeni celzijusa.

„Između ova dva splava ovde i ona dva splava tamo, trčećim korakom, ulazi u reku!“, prešao je Petrović na stvar, a ja sam se sav naježio od sreće.

Strpljivo smo sačekali da preskoče sajle i konopce, koji su otežavali izvršenje kazne. Počeli su tu i tamo da krešte prilikom susreta sa hladnom vodom, a Deronja ih je opomenuo:

„Bez cičanja prilikom izvršenja policijskog naređenja!“

„Dovoljno ste sinoć kreštali, mamicu vam jebem zaraznu!“, otelo mi se. Kolege su počele da se smeju, čak se i nekoliko studentskih šlihtara zacerekalo. „Tišina, bre!“, zaurlao sam iz petinih žila i red je ponovo bio uspostavljen.Pet minuta kasnije, tri hiljade golih studenata našlo se u hladnom Dunavu.

„Dobro, završili smo“, zaključio je Petrović. „Što se mene tiče, mogu tu da ostanu ceo dan, a mogu i da otplivaju do Ratnog ostrva. ’Ajmo, nalevo krug.“

Bez reči smo se okrenuli i pošli ka Bulevaru. Sunce je sijalo, autobusi su tutnjali u daljini, čula se sirena hitne pomoći ili saniteta, verovatno su nekog koronaša prevozili bolnicu. Nakon pedesetak metara počeli smo naglas da se smejemo i da bacamo „kosku“ jedan drugom.

Osvrnuo sam se da proverim šta se dešava. Studenti i studentkinje i dalje su stajali u reci, neki su čak i plivali okolo. Čekali su novo naređenje. Ko zna koliko će vremena proći dok ne skontaju da mogu nazad na kopno.