<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: FATALNI SPOJ – VUČIĆ I DECA

KOLUMNA

Doveli me na teren, zvezda upekla, ja u odelu, a klinac s kojim treba da sparingujem, em što je mlad, em je u dresu, em je visok skoro kao Ivica Dačić, em mi je, kunem vam se, sve vreme, tokom bliskog kontakta, šaputao ’Ajde, pičko, da te vidim.’

04. juni 2020, 10:33

 

Dragi čitaoci, redakcija Buke došla je u posed ekskluzivnih odlomaka iz memoara koje će tokom boravka u zatvoru pisati aktuelni srpski predsednik Aleksandar Vučić. Osim obilja detalja o tome šta voli da jede i koliki mu je pritisak, u ovom fascinantnom i dragocenom dokumentu nalaze se i Vučićeve traumatične uspomene vezane za njegove susrete sa decom radi političkog marketinga.

SUPERMEN

„Bilo je to u zimu, 2014. Okupilo se društvo kod mene, bilo nam je lepo i toplo, pa, reklo bi se čak i vrelo, da ne idem sad u detalje, a napolju nezapamćen kijamet. Pada sneg, duva vetar, ja detaljno izlažem planove kako ću glupim Srbima jebati sve po spisku kada postanem premijer, kad, u zlo doba, eto ovih iz PR tima. Šefe, zavejani neki ljudi na autoputu Subotica – Novi Sad, ima i dece. Zabole me, neka crknu, kažem ja, a oni, ni pet, ni šest, nego, hajde vi šefe na teren, da pomognete. Kako da pomognem, da li ste vi normalni, znate li koliki mi je pritisak? Jutros mi je bio 125 sa 83. Ma samo na petnaest minuta da se pojavite, doletite helikopterom, vratite se helikopterom, proglasimo vas supermenom i to je to. Spremili smo vam jedno dete, da ga... A, ne, neću ništa sa decom da imam, pobunio sam se, jer nikada sa drugom decom nisam bio u dobrim odnosima, ni tokom vrtića, ni tokom kasnijeg školovanja. Ma, samo ga prenesite od kola do helikoptera, šta je to za vas, ljudi će vas obožavati, ubeđivali su me iz PR tima i ja pokleknem. Srećom, na snimku nema tona, pa se ne čuje kako mali vrišti sve vreme. Priđem kolima, otvorim vrata, a on počinje da urla, kao da je video najstrašnije čudovište. Ajde mali, sad ćeš helikopterom da se voziš, ’ajde, šta se dereš tu, a on se dernja li dernja. To je takva frekvencija bila, da sam ostao nagluv na desno uvo, pišti mi i dalje pomalo, u tihim zatvorskim noćima.“

KLINIKA

„Sve je bilo u redu narednih pet godina, a onda je sve zasrala opozicija sa svojim glupim protestima, kada smo morali da organizujemo, ne samo kontraproteste pod nazivom Budućnost Srbije, već i dodatne akcije, ne bismo li mi nekako održavali podršku na sedamdeset posto. U sklopu tih dodatnih akcija bila je i poseta Isntitutu za majku i dete. Ne u bolnicu, da li ste normalni! Pa još dečiju bočnicu! Pa još na onkologiju! Kao da ste pravili spisak stvari kojih se grozim! Koliko sam samo popizdeo, skočio mi pritisak na 135 sa 85!  Međutim, ovi iz PR tima su bili u fazonu šefe, deca koja boluju od raka uvek donose pozitivne poene i ja šta ću, nacepam se lekova za smirenje i odem. Ni danas se ne sećam kako je izgledala poseta, znam samo da su me tamo doveli, ajde ovuda, kroz ovaj hodnik, pa kod ovog malog, zagrli ga, kenjaj nešto s njim, reci biće sve u redu i gotov cirkus. Prao sam posle ruke i lice dezinfekcionim sredstvom pola sata, a te večeri sam se napio kako nisam ni kad su ubili Đinđića. Izdajnički mediji kenjali su što nisam nosio zaštitnu opremu, što sam išao tamo u sred sezone gripa, degenerici, ne kapiraju da se specijalni tim VMA brine o mom zdravlju tako da samo mene drugi mogu zdravstveno da ugroze, ja njih nikako.“

BANANA

„Nekoliko meseci kasnije, proteste opozicije smo uveliko neutralisali, ali smo nastavili sa akcijama na terenu, kako bismo ispoljili apsolutnu političku dominaciju. Jednog aprilskog dana kažu mi šefe, danas smo u Velikom Gradištu, planirano je da se sretnete sa mladim košarkašima kluba „Požarevac“, bilo bi kul da odigrate basket jedan na jedan s nekim od njih. Koliko mladim, pitam, a oni sve gutaju knedle. E neka, sad ćete svi da vidite ko je Vučić. Doveli me na teren, zvezda upekla, ja u odelu, a klinac s kojim treba da sparingujem, em što je mlad, em je u dresu, em je visok skoro kao Ivica Dačić, em mi je, kunem vam se, sve vreme, tokom bliskog kontakta, šaputao ’Ajde, pičko, da te vidim. ’Ajde, siso, pokaži šta umeš.’ Pustio sam ga da nekoliko puta puca na koš, a onda sam ga iskusno sačekao tokom prodora na drugi obruč i takvu sam mu bananu zalepio, da je publika urlala od ushićenja nekoliko minuta. Naravno, posle su sve izokrenuli, kao degen lupa banane detetu, kakvo crno dete, to je hibrid koji trenira svaki dan! Znate li vi koliki mi je tad bio pritisak? Umeo je da skoči i na 138 sa 88 u nekim situacijama! Nisam imao izbora osim da odbranim svoju čast na terenu. Ne znam da li sam napomenuo šta mi je sve taj smrad govorio dok smo igrali?“

RAKIJA

„Oktobar, iste godine. I dalje smo u kampanji „Budućnost Srbije“, čisto da bismo se opoziciji potpuno usrali u postojanje i naravno, kad obilaziš razne vukojebine po ovoj tužnoj zemlji, put te jednom navede i u Kutlovac kod Blaca. Sedeo sam s nekim dripcima, kamere nas snimale i o čemu bih drugom sa seljacima nego o alkoholu. Pitam jednog jel popiješ ti nekad, a on mi kaže pijem pivo, a rakiju mi ne daju. Mislim se, šta ima ko da ti da, cepaj rakiju, tu je blizu granica sa Šiptarima, sutra, kad krenu u osvajanje Kuršumlije koje sam ugovorio biće ti žao što nisi više pio. Onda se drugi dripac sam od sebe oglasio, veli pije rakiju. Kažem bravo, moraš da probaš Alekovaču ili Andrejevaču, tad smo ih baš pustili na tržište i eto, tako se završio taj radni dan. Kad posle, na izdajničkim vestima čujem predsednik terao decu da piju rakiju. Kakvu crnu decu, mislim se, ona dvojica su imala sigurno preko trideset godina. Pogledam snimak, kad ono stvarno dva klinca. Ali, znate li vi koliko je toplo bilo tog dana. A ja u odelu. Pa još s ručka. Pritisak mi skočio na 125 sa 85! Uostalom, u tom kraju deca se venčavaju sa šest godina, a vukove ubijaju sa osam. Ta dvojica praktično i nisu deca.“

TATA

„Kad su mi rekli šefe snimaćete predizborni spot sa devojčicom, drao sam se celo pre podne i polomio nekoliko kvaka. A onda su mi objasnili da to radimo samo kako bi nam REM zabranio spot, to jest da bismo zapadu prikazali kako kod nas vlada takva demokratija da smo sami sebi zabranili spot zbog zloupotrebe dece. Onda sam se malo smirio, ali je snimanje svejedno bilo traumatično, kako za tu malu, tako i za mene. Ne zna se ko je više plakao. Doveli su nas na set i čim me ugledala, počela da cmizdri. Šta ću, počnem i ja. Za decu važi isto pravilo kao i za zmije i paukove – više se ona plaše tebe, nego ti njih. Ali, bilo je baš hevi. Baljezgam neka sranja kako sam ja njen novi tata, pa onda kako će se njen tata vratiti iz zarobljeništva u Nemačkoj, i ne samo njen, nego sve tate, da, takav je bio scenario, malo čudan, ali svejedno, sama ideja spota je bila da bude zabranjen, pa smo mogli da seremo u njemu šta hoćemo. Ali, plakanje je bilo problem. Pritisak mi skočio na 130 sa 85, ludilo! Reflektori blješte, puder nam se topi s lica, dete se otima, ja se otimam, vrištim jel vidite da ne ide, jel vidite da ne ide! Posle tri dana smo nekako uspeli da ga snimimo, s tim što sam ja svoj tekst, dosta drugačiji od onog koji sam izgovarao na setu, snimio naknadno. Prema planu, spot je odmah zabranjen. Ali, ako ga pažljivo pogledate, shvatićete da je svaki moj navodni osmeh u njemu zapravo plačna grimasa. I danas se pitam da li je slogan „Za našu decu“ smišljen meni u inat ili je neko umislio da je to zaista dobra ideja.“