<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: DESANKA ŠAKIĆ - JEDINA VEČITA U PROGRAMU ZA SREDNJOŠKOLCE

KOLUMNA

Bilo bi licemerno da neoliberalna fašistička država kakva je Srbija loži svoje mladunce da nešto mogu da promene, kako ih u to naivno ubeđuju sva ta silna dela odavno mrtvih naivnih pesnika i pisaca.

11. juni 2020, 10:00

 

U istoj nedelji kada je šampion rada i radnog staža Aleksandar Vučić najavio kako će srednjoškolci od sad morati da odvoje po dva sata dnevno za rad na njivi kako bi se spremili za ono što se zove ozbiljan život, iz programa za srpski jezik u srednjim školama izbačena je, a zatim je ekspresno u isti vraćena zbirka pesama Desanke Maksimović „Tražim pomilovanje“.

Uz Desanku Maksimović, iz programa za srednju školu je, prema spisku koji kruži internetom, izbačeno još nekoliko desetina književnih dela, a ono što posebno bode oči jeste da su među njima i dela poznatih satiričara i boraca protiv fašizma i represije, kako delima, tako i životima. Na prvi pogled deluje kao da su deca izgubila mnogo (ne računajući Desanku, ona im je vraćena), ali nije tako.

Naši srednjoškolci i srednjoškolke druže se intenzivno sa jednom drugačijom Desankom – Desankom Šakić, koja opslužuje njihove polne organe i mobilne telefone. Osmogodišnje antiškolovanje pripremilo ih je na to da postanu poslušni degenerici, skupljači sigurnih glasova u belim kurtonima, potkupljivi smradovi iz opštinske uprave, fiktivno zaposleni u javnom preduzeću, dileri, kurve i govnari. Srednja škola je samo crveni tepih na tom izvesnom životnom putu.

S druge strane tu su malobrojna vredna i pametna deca, koja se užurbano spremaju da napuste ovaj pakao čim završe školu. Ni jednima ni drugima ne treba, ne samo Desanka Maksimović, već i bilo kakva druga poezija ili proza.

Čitanje knjiga nije za svakoga. Kod starijih ono vraća mozak na fabrička podešavanja, dok kod mlađih tera mozak u stanje u kom se nikada nije nalazio, jer je od kolevke bio navučen na ekran, koji je dete činio mirnim u gostima i tihim na javnim mestima. Njihove glave nikada nisu ni bile predviđene za čitanje bilo čega dužeg od jedne rečenice, a rime, simboli i stilske figure samo će ih dodatno smoriti, pred dnevni dvosatni odlazak na njivu ili u fabriku.

Čitanje proze i poezije u gimnazijama i srednjim školama trebalo je odavno u potpunosti da bude ukinuto, to jest prepušteno slučaju. To se jasno vidi iz reakcija starijih generacija, koje su podigle pravu malu internet revoluciju, kad je javljeno da se Desanka briše iz programa za srednju školu.

Padale su Desankine slike na sve strane, pljuštali su njeni stihovi po tviteru i fejsbuku, moji vršnjaci, gnevne čiče i tetke, kukali su nad Desankinom sudbinom kao da ih Nemci odvode na streljanje. Ili je od škole prošlo jako dugo, ili ni tad nisu pazili, pa su smetnuli s uma da Desanku Maksimović nismo ni čitali u srednjoj, već pre svega u osnovnoj školi.

Šta će Desanka u programu za srednju? Otkud ona tamo, kada bi već do četrnaeste godine života treblo da nam je izašla na uši. Eno, opet je tamo, posle frke koja se digla na internetu, ali samo nje, a ne i Domanovića, Kiša, Kovačića, Hemingveja i ostalih smarača i budala, koji su kenjali protiv sistema i ustajali protiv fašista, umesto da ćute i čekaju da prođe, kako to nalaže današnja srpska kultura.

Dakle, ako je i bilo namere da se srednjoškolci literarno oštete, Desanka Maksimović je u toj prljavoj igri bila spin, jer od svega što je izbačeno iz programa, njene pesme najmanje mogu da dovedu čitaoca do odluke da izađe na ulicu i jebe majku tlačitelju. Dok su svi gledali ka Desanki, ispod njihovog polovnog literarnog radara, iz programa za srednju školu izbačena je čitava četa književnih velikana u jednom danu.

Desanka Maksimović odradila je svoju nesrećnu posthumnu ulogu, pa je posle opšte dreke vraćena u program za srpski u srednjim školama, da se maloumni maloletni degenerici smeju njenim stihovima, jer to je, koliko se sećam, fazon sa stihovima i srednjoškolcima poslednjih bar trideset godina, osim ako nije reč o stihovima nekakvih nevaljalaca, koji nikada neće ni prismrdeti zvaničnom školskom programu.

Oni koji su ukinuli iz programa za srednje škole sva dela koja u sebi nose duh pobune i borbe za slobodu, uradili su pravednu i poštenu stvar. Bilo bi licemerno da neoliberalna fašistička država kakva je Srbija loži svoje mladunce da nešto mogu da promene, kako ih u to naivno ubeđuju sva ta silna dela odavno mrtvih naivnih pesnika i pisaca. Zašto zbunjivati decu. Ima da sediš tu i slušaš šefa opštinskog odbora ili da bežiš u Nemačku i slušaš šefa smene.

Nema pobune. Nema ideala. Nema borbe. Naročito ne sme da ih bude u školama, koje služe da od deteta stvore roba. Svemu izbačenom iz programa za srednje škole tamo odavno nije mesto, jer se oslanja na neka druga licemerna vremena, u kojima je sistem ložio decu kako za slobodu valja i poginuti, ali je izostavljao da napomene na koji način će drugi tu slobodu za koju se ginulo, konzumirati.

Eto koliko je obavezno čitanje u srednjoj školi pomoglo starijim generacijama. Rezultati su svuda unaokolo. Sve što se pročita na silu, brzo se zaboravi, a još brže zamrzi. Knjige nisu za decu, knjige nisu ni za matore, knjige su samo za svoje čitaoce. Zato je i dobro da neka velika dela odu u ilegalu, pa da ih pronađe i pročita samo onaj koji će umeti da ih ceni.