<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: CRVENA ZONA

KOLUMNA

Kovid bolnica „Obuća“ nije bila bolnica - to je i dalje bila fabrika, samo ne cipela, već mrtvaca.

04. april 2021, 8:53

 

Kad je počeo šesti talas korone, pacijenata je bilo toliko da je i nekadašnja fabrika cipela „Obuća“ pretvorena u kovid bolnicu.

Iz crvene zone kovid bolnice u koju je pretvorena obližna banja, a u kojoj sam proveo prethodna tri talasa, poslali tamo. Bio sam specijalista pedijatrije. Bukvalno nijedno dete nisam video tokom prethodnih meseci u crvenoj zoni.

Medicinskih sestara nije bilo na raspolaganju, pa su mi, umesto njih, dodelili dvadeset učenica drugog i trećeg razreda srednje medicinske. Osim mene, u „Obući“ nije bilo drugih doktora. Trista zarđalih vojnih kreveta sa buđavim dušecima nalazilo se u prizemlju i na spratu. Kiseonik je bio sproveden na oba nivoa.  Respiratore nismo imali. Ni apoteku. Lekove smo naručivali smo dvaput dnevno iz bolnice, koja se nalazila 30 kilometara ka jugu. Veče uoči početka rada kovid bolnice

„Obuća“, okupio sam nesuđene medicinske sestre. Pitao sam ih da li su do sad imale iskustva sa radom u crvenoj zoni. Nisu. Da li su imale iskustva sa kovidom. Nekolicini su umrle babe i dede od kovida, a jednoj otac. Imali smo malu raspravu oko skafandera, jer je polovina bila protiv, da im se ne bi sjebali nokti i frizure, ali pošto sam bio rešen da svi nosimo skafandere, najvećim delom ušle su u crvenu zonu nadrkane.

Sutradan, od šest ujutru, počeli su da dovoze pacijente. Dovozili su ih najbliži rođaci, jer saniteta nije bilo. Stizali su iz svih krajeva Srbije. Do podneva, prizemlje je bilo puno. Svi su bili u katastrofalnom stanju, kašljali su, plakali, buncali, borili se za vazduh. Do pet popodne i sprat je bio pun. Klinička slika ista kao u prizemlju. Biće ovde dosta mrtvih, skapirao sam već u deset pre podne, pa sam zvao krizni štab. U podrumu je bilo pet stotina plastičnih crnih kesa u koje će učenice srednje medicinske pakovati leševe, a zatim ih odlagati napolju, pokraj istočnog krila zgrade. Trebalo je redovno javljati kad neko rikne, kako bi poslali zamenu, a iz mrtvačnice će jednom dnevno, tačnije u devet uveče, dolaziti da odnesu mrtve.

Vladao je takozvani „bosanski soj“, visoko zarazan, sa verovatnoćom fatalnog ishoda od pet do deset odsto. Obolelih je bilo na desetine hiljada. Doktoru su se javljali uglavnom kada im više nije bilo pomoći. Iz kovid ambulanti su, pod uslovom da su preživeli čekanje u redu, otpremani u sve moguće bolnice, a tamo su vrlo brzo umirali. Prosečna starost prvih pacijenata u „Obući“ bila je pedesetak godina. Mušakaraca mnogo više nego žena. Sve smo ih nabili na kiseonik, ali bili su toliko razjebani da im uopšte nije pomagao. Do osam uveče imali smo četiri smrtna slučaja, od kojih dva već na prijemu. Učenice srednje medicinske nosile su ih u podrum i pakovale, njih četiri na jedno telo, svaka po ruku i nogu i vuci ga po patosu, pa niz stepenice. Pojma nisu imale o poslu. Nisu znale kako da apliciraju kiseonik, infuziju tek, jedva da su umele da izmere temperaturu i pritisak. Saturaciju uglavnom nismo merili, iako sam u džepu imao mali oksimetar. Rezultati bili vidljivi golim okom.

Bio je pun mesec, te prve noći. Prozori su bili otvoreni, a spolja je dolazio diskretan smrad govana. Hodao sam između kreveta, u kojima su se pacijenti previjali, jaukali i kašljali. Jedan debeli u majici na bretele slabašno me štipnuo za rukav skafandera.

„Oče, oče, oprosti mi...“

„Ne, ne, prijatelju. Nije ovo crkva, ovo je bolnica“, odgovorio sam nežno.

„Oče, oče“, nastavio je međutim, „varao sam ženu...“

„Ma dobro, to svi rade. Opustite se“, uzvratio sam, sklonivši njegovu ruku sa mog skafandera na njegovu desnu nogu.

„Ne, ne, oče, poslednju pričest, poslednju pričest...“, buncao je, pa se zakašljao, pa se zacenio od kašlja, iako mu je maska sa kiseonikom stajala posred lica. Koža mu je bila sva modra i njegovo ukupno stanje nalagalo je da ga prikačimo na respirator. Umesto na respirator, naložio sam jednoj od učenica srednje medicinske da ga prikači intravenski na lek za smirenje, kako bi smrt dočekao u što manjoj frci. Za čudo, pošlo joj je za rukom.

Već tri kreveta dalje, javio se sledeći.

„Doco, doco, brate...“, mjauknuo je i zakašljao se.

„Reci, brate“, uzvratio sam na odgovarajući način.

„Zajebavao sam se, nisam verovao u ovo sranje, smejao sam se vestima u kojima se pominjao broj mrtvih i ljudi na... (kašalj)... respiratoru, mislim, nisam se smejao, nego sam stavljao smajliće... (kašalj)... koji se...“

„U redu je, brate. Nisi jedini. To je normalna reakcija u teškim vremenima.“

„Jedan mi... u inboksu napisao... (kašalj)... da ću goreti u paklu zbog toga.“

„Nećeš, brate, ne brini. Pakao ne postoji.“

„Ćale mu je riknuo... od kurone... ha ha (kašalj)... tako sam je zvao dok i ja nisam nadrljao... baš je bio nadrkan...“

„Ma, ne opterećuj se, bilo pa prošlo. Hajde ti nama lepo da ozdraviš“, neuverljivo sam slagao, pošto je njegovo stanje govorilo da živ neće dočekati ni ponoć.

„Na svaku vest o mrtvima stavljao sam smajlic... Onaj što se kliberi... Koje sam ja govno... (kašalj) Tako mi i treba. A jebala me i ona svadba... koji sam kurac išao... Njih dvesta se zarazilo... Ej, živote, jebem li te baš (kašalj)...“

Naložio sam istoj učenici da i njega nafiksa sredstvom za smirenje i ona je opet brzo i hladnokrvno izvršila zadatak. Desetak njenih koleginica muvalo se oko pacijenata, bez ideje šta raditi s njima, ali ni ja nisam imao ideju šta da radimo, osim da ih drogiramo sredstvima za smirenje. Popeo sam se na sprat, gde je bilo jednako gadno. Učenice srednje medicinske muvale su se oko kreveta, u kojima su pacijenti davali poslednje znake života. Jedan me, sav iznemogao, nožnim levim palcem dodirnuo po skafanderu.

„Nije pravedno...“ zavapio je, „...više od godinu dana nosim masku... (kašalj), držim distancu... perem (kašalj) ruke... i onda me ono malo govno zarazi... Kud ga nisam...“

„Ovo je pandemija, uzaludno je tražiti krivca“, pokušao sam da izbegnem njegovu ispovest.

„...izdrkao. Ovako... dvadeset godina baciš na budalu... praviš od njega čoveka (kašalj), a on ide na studentske korona žurke, govno malo... zarazi se... pa zarazi mene (kašalj)... ne znam kako, jebo mu pas mater... nosio sam masku svaki put kad dođe po pare...“

„Kakvu masku?“, pitao sam.

„Pa onu jebenu zelenu... Znam, trebalo je one debele da kupim... (kašalj), ali jebiga doco, kupi ovo, kupi ono i (kašalj) kurac...“

„A jel on nosio masku?“

Načisto je ispizdeo posle ovog pitanja.

„Nikada... to malo đubre... (kašalj), masku nije stavilo... Namerno je hteo da me ukoka... Zbog placa u Ostružnici... Hoće pizda (kašalj) hleba bez motike... Doco, doco...“

„Da?“

„Molim te... Do’vati moj mobilni sa stola, ja nemam snage... (kašalj)... nađi u imeniku Branka advokata i pusti mu poruku... (kašalj)...“

Nije bilo lako držati telefon tim rukavicama, a kamoli kucati poruke, ali želeo sam da mu pomognem.

„Našao sam ga. Šta da pišem?“

„Burazeru, izbaci ono malo đubre iz testamenta... (kašalj)... Karu će da dobije...“

„Kako se malo đubre zove? Ne verujem da će vam ovo proći na ostavinskoj.“

„Jovana Petrovića izbaci iz testamenta... smrdljivo malo nezahvalno (kašalj) govno...“

Zbog niske saturacije bio je modar, a pošto je usled napada besa pocrveneo, lice mu je dobilo jezivu ljubičastu boju, kakvu nikada nisam video. Izgledao je kao čudovište iz druge galaksije.

„Napisao sam. Jel treba još nekog da izbacimo ili ubacimo?“

„Ne, doco... Sad više testamenta ni nema jer sam sve (kašalj)... ostavio njemu. Nek se pokolju govna pterovićevska oko jada i bede, koji će ostati iza mene.“

„Važi. Sestro!“, pozvao sam najbližu učenicu srednje medicinske i ona nam je prišla. Imala je pogled preplašene srne, koji je govorio da će zasrati šta god joj naredim. „Jeste li nekada davali intravenski bilo šta?“

„Jednom sam vadila drugarici krv iz vene, na praksi...“, zamucala je.

„Jel neka od vas“, dreknuo sam, ne obazirući se na agoniju koja je vladala u svih sto pedeset kreveta na prvom spratu nekadašnje fabrike cipela, „ume intravenski da aplicira lek za smirenje?“

Posle desetak sekundi ćutanja koje je pratio hor kašlja, jedna je podigla ruku.

„Mogu ja da probam?“

Naložio sam joj da srditog oca nafiksa sredstvom za smirenje u takvoj dozi da će ga možda i to ubiti, a ne korona. Poslušala me je i s relativnom lakoćom uspela da ga putem igle i cevke spoji sa plastičnom kesicom. Odvrnula je ventil i u njega je grunula bezbojna umirujuća tečnost. Pet sekundi kasnije spokojno je sklopio oči.

*

Oko ponoći su počeli da umiru u talasima, bez vapaja, bez reči, bez menjanja testamenta. Tišina koja je posle nekoliko sati davljenja i kašljanja, odjednom dopirala iz nečijeg kreveta, oglašavala je da je gotov. Umro je onaj što je hteo da se pričesti. Umro je i lik koji je lupao smajliće na vesti o mrtvima i zaraženima. Učenice srednje medicinske bez viška emocija bacile su se na odlaganje leševa. Do jutra smo imali 68 mrtvih. Javio sam kriznom štabu da imamo koliko upražnjenih mesta imamo, a do podneva sva su bila popunjena novim očajnicima bez budućnosti. Nekim čudom, ćale sa sprata bio je živ. Kao da mu se malo i boja povratila.

„Kako je, gospodine? Malo bolje?“, interesovao sam se, jer je poboljšanje kliničke slike kod ovakvih pacijenata, bez adekvatne nege i osoblja, bilo nemoguće.

„Pa, kao, jebem li ga...“ promrmljao je hrapavim glasom. Izvadio sam iz džepa mali oksimetar i nabio mu ga na prst.

Saturacija 90, puls 78.

„Nije loše“, otelo mi se blago ushićenje. „Svakako bolje nego noćas.“

„Doco, hvala ti što si mi pomogao oko testamenta“, reče, a nije se ni nakašljao.

„Nema na čemu. To mi je u opisu posla.“

Obišao sam ostale pacijente na spratu. Od njih 150, polovina nije znala za sebe. Dole ista situacija. Nikada nigde nisam osetio tako ubedljivo prisustvo smrti. Tačno u devet uveče, stigla je hladnjača koja je odnela 78 mrtvih, koliko se nakupilo do tog trenutka. Kako bi jedna duša iz kreveta otišla na onaj svet, brzo bi stigla nova, sa istom sudbinom. Kovid bolnica „Obuća“ nije bila bolnica - to je i dalje bila fabrika, samo ne cipela, već mrtvaca. Kod nas su slali isključivo one koji nisu imali izgleda da prežive. Pustio sam učenice srednje medicinske da se vrzmaju okolo, a ja sam noć proveo napolju, nedaleko od vreća s leševima, koje su učenice vredno slagale kraj zida.

Povremeno bih ulazio, a jaukanje i moljakanje umirućih su me pratil na sprat, gde sam nadzirao stanje u kom se nalazio nadrkani ćale. Uveče mu se malo slošilo, ali ne toliko da bih izgubio nadu u njegov magični oporavak.

„Kako je? A? Nije loše?“, hrabrio sam ga.

„Pa ono, loše je, ali nije kao juče“, mrmljao je. „Ipak, sad je gore nego tokom dana.“

Oksimetar na prst. Saturacija 92, puls 80. Izvadio sam i pištolj za merenje temperature i nabio mu na vrat. 36 sa 7.  Nisam znao kakvu terapiju da mu prepišem. Kiseonik je očigledno radio svoje. Nije bio posebno nervozan, pa sam odustao od intravenske i prešao na oralnu primenu anksiolitika.

„Sestro“, obratio sam se jednoj budali sa minđušom iznad usne, koja je na prvi pogled izgledala kao odvratni mladež, „dajte mu bromazepam od tri miligrama. U stvari, dajte mu dva. Da mirno spava. I ujutru jedan.“

„Evo“, odgovorila je tupavo i ja sam, za svaki slučaj sačekao da vidim hoće li uspeti da obavi zadatak. Uspela je. Ćale je popio bromiće sa vodom, a onda se čak i nasmejao. Plave, bistre oči,. Seda brada od desetak dana. Proseda gusta kosa. Mršav, ali ne od korone, nego genetski. Ako ga nešto spasi, biće to njegova vitkost. Ostali su bili zapupšteni, zadrigli, ćelavi, nadutih kapaka, ispucalih usana, sa šećerom i pritiskom koje nikada nisu merili, klasični sjebani Srbi, osuđeni na propast.

Pošto bi mi ovo bila druga noć bez sna, učenicu srednje medicinske koja je umela intravenski da aplicira lekove zadužio sam da preuzme kontrolu nad kovid bolnicom „Obuća“, dok odremam nekoliko sati u mojim kolima.

„Ako se bilo šta neuobičajeno desi, odmah me probudi“, naložio sam sa oborenog suvozačkog sedišta.

„Okej“, promrmljala je i napravila roze balončić pomoću žvake koju je ko zna koliko dugo muljala po ustima ispod skafandera. Balončić je pukao, a ona je njegove ostatke pokupila jezikom i nagurala ih nazad u usta.

*

Spavao sam punih šest sati, do osam ujutru. Ništa nisam sanjao. Ništa se nije čulo. Izleteo sam iz kola i zateturao se. Pažnju su mi privukle vreće sa leševima, nagomilane uza zid. Njih pedesetak. Ušao sam u zgradu. U prizemlju je jedva tridesetak pacijenata bilo u krevetima. To je značilo da je ovde tokom noći riknulo njih 120. Učenica srednje medicinske nije bilo na vidiku. Popeo sam se na sprat. Tamo je situacija bila kudikamo bolja. Dve trećine kreveta bilo je prazno. Znači ovde stotka. I ćaletov krevet bio je prazan. Ni ovde nije bilo učenica. Strčao sam u podrum, gde sam ih napokon zatekao, svih dvadeset, kako u tišini pakuju leševe u vreće. Uz levi zid podruma bili su naslagani mrtvi ljudi, uz desni prazne vreće, a na sredini su učenice pakovale.

„Šta bi?“ pitao sam tiho učenicu, koja je i dalje žvakala žvaku.

„Pakujemo najbrže što možemo!“, pobunila se.

„Ama, koliko imamo mrtvih?“, brecnuo sam se.

„218“, odgovorila je hladno.

„Za jednu noć?!“, dreknuo sam.

„Ne, za tri noći“, drsko je uzvratila, trudeći se da ugura nečiju ruku u štraftastoj pidžami u crnu vreću. „Da, za jednu noć, odnosno dok ste vi spavali.“

„Pa kako toliko, bre“, promrmljao sam više za sebe. „Gde je onaj gospodin, sa sprata? Bilo mu je bolje juče.“

„Spakovan. Napolju. Umro oko tri, četiri.“

„Zašto me niste probudile?“, izbezumljeno sam promumlao.

„Pa rekli ste, ako se desi nešto neuobičajeno“, javila se roze žvaka. „Umirali su i prethodne noći, samo sad malo više.“

„Triput više“, promumlao sam, sebi u bradu.

Setio sam se studiranja. Bilo je super. Prosek 9.7. I specijalizacija je bila strava. Pedijatrija je carski posao. Lečiš dečurliju.

Pomažeš im da zdrava dočekaju da u srednjoj pakuju leševe u bivšoj fabrici obuće.

„Hajde, kući“, rekao sam strogo.

„Otkud sad kući?“, pobunila se kmezavim glasom neka tamo.

„Šta te briga. Kućama, smesta.“

„Ali, kako ćemo u skafanderima, odeća nam je u školi“, interesovala se roze žvaka.

„Možete i gole. Smesta napustite bolnicu.“

Popele su se u prizemlje, izašle napolje i krenule ka magistralnom putu. Popeo sam se za njima i u klonji pronašao plastičnu kofu. Iz ormara sam uzeo dva creva za  kateterizaciju. Otišao sam do kola. Otvorio sam rezervoar za gorivo. Creva, koja sam nagurao jedno u drugo nabio sam duboko u rezervoar. Skinuo sam skafander, stavio crevo u usta i počeo da sisam. Kad sam video kako se benzin polako penje, pre nego što mi je stigao do usta, stavio sam crevo u kofu i vratio skafander na glavu. Mlaz je bio tanak, no kofa je kroz desetak minuta bila puna.

Ušao sam u zgradu i popeo se na sprat. Polio sam ovlaš benzinom nekoliko kreveta i patos. Pacijenti su bili u takvom kurcu da se niko nije ni zapitao šta to radim. Onda sam u prizemlju delimično polio benzinom još nekoliko kreveta i patos. Na kraju sam sišao u podrum i preostali benzin polio po mrtvima, njihovim vrećama i patosu. Falio mi je upaljač. Popeo sam se na sprat i na stočiću kraj ćaletovog kreveta pronašao zeleni providni plastični upaljač od trideset dinara. Kresnuo sam ga i plamen je zatrepereo. Prineo sam ga ćaletovom krevetu, koji je narednog trena buknuo. Strčao sam u podrum, kresnuo upaljač i potpalio crnu vreću u kojoj je ležao ko zna ko. Zapalila se očas posla, a vatra je ubrzo zahvatila i ostale vreće.

Otrčao sam u prizemlje i tamo zapalio krevet u kom je ležao tip koji je udarao smajliće na vesti o mrtvima. Onda sam izleteo napolje. Srce mi je divlje lupalo, a dah mi je bio ubrzan i plitak, pa sam skinuo najpre skafander sa glave, a zatim sam iz njega izvukao i ruke i noge. Ostao sam u gaćama i majici. Pokušao sam da zapalim i skafander, ali nije išlo, jer je bio od nekog jebenog materijala.

Seo sam u kola i u retrovizoru posmatrao kovid bolnicu „Obuća“. Gorela je snažno, sivi gusti dim kuljao je na sve strane, a iz podruma je dopirao crni dim. Zašto gore sivi, a dole crni, pojma nemam. Ja se razumem u lečenje dece, a ne u dim. Ja se razumem u život, a ne u smrt. Okrenuo sam ključ, motor je zabrundao, jednom bosom nogom nagazio sam kvačilo, drugom gas i pošao sa pustog parkinga ka magistralnom putu. Skrenuo sam levo, pošto su one šmizle sigurno pošle desno, ka gradu.

NAPOMENA: Ovo je fikcija