Pjesnik Marko Tomaš, rođen je u Ljubljani 1978. godine. Jedan je od pokretača i urednika mostarskog časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu. Vodio je kultnu splitsku knjižaru UTOPIA. Novinar je portala Žurnal. Poeziju i prozu objavljivao je u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici, a pjesme su mu prevođene na talijanski, poljski, francuski, njemački i engleski jezik. Živio je, studirao i radio u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Trenutno živi i radi u Mostaru. Završio je i svoj prvi roman.
U Banjaluku, u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ", dolazi u petak da bi se predstavio sa svojom poezijom, ali i muzikom koja ga ispunjava. Sa Markom smo razgovarali o Banjaluci, poeziji, životu u BiH i drugim temama.
Marko, u posljednje vrijeme rado ste viđen gost u Banjaluci, kakav je Vaš odnos sa Banjalukom, sa kojim utiscima dolazite, ali i odlazite iz ovog grada?
Osjećanja su dvojaka, gotovo suprotstavljena. Susret s prijateljima koje sam stekao tijekom godina me uvijek raduje ali i u Banja Luku se, kao i u sve naše gradove, uvukla neka turobnost, gotovo tuga prekrivena nekom tamnom prašinom sveopće životne muke. Bljeskovi svjetla u tim našim tamama raduju čovjeka a, opet, ne može se čovjek otresti te tame koju udiše iz mrgodnih i zabrinutih pogleda nepoznatih prolaznika. Ali to nam je, valjda, sudbina. Tužni smo zbog nečeg neuhvatljivog. Radosni zbog trenutaka.
Kako biste opisali život jednog pjesnika na našim prostorima?
Ne znam kako je drugima. Meni se ponekad čini da živim kao neki lutajući zabavljač. Mnoge su se stvari vratile svojim korijenima. Možda je i taj moj način života jedna od tih stvari koje su obrnule krug.
U nastanku je i vaš prvi roman. Možete li nam reći nešto više o tome?
Zapravo je završen. Još par sitnica i to je to. To je roman stanja, nije klasično pripovijedno štivo. Pokušavam opisati otuđenost koja prelazi u socijalnu anksioznost. Borbu s tim stanjem. Prihvatanje tog stanja. Nemušto pokušavam i uprijeti prstom u moguće uzroke takvog stanja suvremenog čovjeka. To nije obimno štivo ali je koncipirano kao dugački panični napadaj.
BiH se posljednjih godina sve više suočava sa sa velikim brojem ljudi koji odlaze iz BiH, ne odlaze samo mladi ljudi, već i cijele porodice. Imaju li ljudi zbog čega ostati u BiH?
Ako su skloni mazohizmu imaju. Današnja BH emigracija je specifična. Zemlju ne napuštaju ljudi koji idu trbuhom za kruhom. Iz ove i ovakve zemlje odlaze potpuno situirani ljudi. Smučilo im se živjeti u atmosferi mržnje i opće besperspektivnosti.
Razmišljate li vi o odlasku iz BiH?
Djelomice sam i otišao. Makar se za mene ne može reći da sam igdje potpuno otišao. Samim tim nigdje nisma ni stigao. Krećem se neprestano, tako mi izgleda život i takvog sam ga prihvatio. Ali sve više vremena provodim izvan BH. Ponekad bih volio da mi tzv. domovinu mogu kirurški odstraniti iz bića. Jer nikako da ne napusti ta ozlojeđenost zato što znam da bi se sve moglo riješiti za pet minuta kada bi bilo političke volje. Ali nje nema i to me često čini i bijesnim, a ne volim biti bijesan. Nisam taj tip čovjeka. Žao mi ljudi jer moraju živjeti u ovom jadu.
BiH godinama je u raljama politike koja ne brine o svojim građanima. Da li je moguća društvena promjena bez političke?
Ne znam kako bismo izveli taj reset bez većih potresa. Mora postojati politička volja kako bi se stvari pomaknule s mjesta. Morali bismo izaći iz zone zamrznutog konflikta u stvarni mir. Različita su rješenja koja mogu dovesti do toga. Ali BH stvarnost je takva da nijednim rješenjem nitko ne bi bio potpuno zadovoljan. A čini se da nitko nije spreman provjeriti kako bi funkciorale neke stvari u nekim različitim političkim okvirima.
Koji je Vaš odnos prema BiH kad sagledate sve probleme sa kojim se ovo naše napaćeno društvo suočava? Šta danas možemo naučiti od prošlosti?
Nitko nikada nije ništa naučio iz prošlosti. Dokaz za to su nevolje koje nam se iznova ponavljaju. Za početak bi bilo lijepo da ljudi ponaosob shvate da je mržnja destruktivna sila i ne može donijeti dobra ponajprije onome tko ju osjeća.
Koje je vaše mišljenje o angažovanosti u umjetnosti? Koliko je važna kritika društva na svakodnevnom nivou, ali i kroz umjetnost?
Bitno se uvijek i zbog svake devijacije koja bilo koga ugrožava buniti. Pobuna mora biti u srži svakog političkog bića. Treba težiti boljem i pravednijem društvu, uvijek, buniti se konstantno, ne dozvoliti da određeni slojevi uzmu trenutačne priviliegije zdravo za gotovo, kao nešto na što imaju naslijedno pravo. Znaš, čudno sad sam sebi zvučim, kao da zagovaram neku seljačku bunu, eto u koji smo stadij kao društvo politički reterirali.
Postoji li poezija sretnih pjesnika?
Ne bih rekao. Čovjeka na pisanje uvijek tjera neka muka. Evo, pade mi na pamet Jonathan Richman, i iza njegove razdraganosti čuje se eho melankolije.
Banjalučanima predstavićete se u okviru koncepta "Note i slova", čitaćete svoju poeziju i puštati muziku koja vas isnpiriše. Pa, koja muzika Vas inspiriše?
Sve češće slušam ono što bismo nazvali klasičnom glazbom. I puno jazza. Ali punk i punkoidna glazba me razdrmaju, pretvaraju u klinca koji ne zna što će sa sobom. Bojim se da to još uvijek i ne znam. Ne znam što ću biti kad porastem i za sada mi je tako dobro.
