To što mi je prijatelj rekao došlo mi je kao potpuno iznenađenje vjerojatno zbog mog poslovičnog nerazumijevanja s bližom i širom okolicom. Oduvijek sam u sukobu sa sredinom u kojoj živim. Možda je sukob prejaka riječ. Više je to neka vrst nesporazuma. A po onome što mi je prijatelj rekao zaključio sam, u četrdesetoj godini života, da sam ja vjerojatni krivac za sve nesporazume sa sredinom u kojoj živim jer, jednostavno, ne razumijem svijet oko sebe.
Što ti misliš, da ljude nije briga za te stvari, pa svi misle da si Srbin., nadovezao se moj prijatelj reagirajući na moju potpunu užasnutost prethodno izrečenom tvrdnjom.
Bio sam poražen. Osim što sam u konstantnom nesporazumu s okolicom jednako sam tako poslovično naivan da vjerujem da drugi ljudi na neke stvari gledaju isto kao i ja.
Pitanje je, dakako, zašto me toliko užasnulo to što mi je prijatelj, nakon više od dvadeset godina intenzivnog druženja, rekao.
Naime, u Mostaru se za kavanskim stolom o politici ne govori otvoreno. Zapravo, ponekad imam dojam da se ni o čemu ne govori potpuno iskreno i otvoreno. Ljudi, valjda, nemaju povjerenja jedni u druge. Nakon svega što se u tom gradu događalo, a uzimajući i u obzir da je ostao jedina istinski multietnička sredina u BiH, to mi je donekle razumljivo. Ono, ljudi pušu i u jogurt, hodaju po jajima i tako to. Zato valjda ljudima i nije bitno to što govorite naglas. Bitno je ono što oni misle da vi zapravo mislite. A vaše misli gledaju kroz prizmu toga što ste po nacionalnosti. To što ja govorim i pišem ne igra nikakvu ulogu. Sigurno drugačije mislim, jer, eto, saznah nedavno, ja sam Srbin. Onda je i ono što potajno mislim a ne izgovaram sigurno sukladno nekakvom srpskom stajalištu makar ja uopće ne znam što bi to imalo biti.
Nikada se, naime, nisam nacionalno izjašnjavao. Dijete sam iz miješanog braka od roditelja koji su opet iz miješanih brakova. Tako da sam se jedino i mogao izjašnjavati kao Jugoslaven. Međutim, ja sam Srbin. Ljudi su to zaključili zato što sam se, 1997. godine, u Mostar vratio iz Vojvodine u koju sam odselio nekoliko godina prije rata. Zaključili su to zato što tako sebi mogu jasno predočiti kakva su moja politička stajališta. Zato što su tijekom zadnjih par decenija naučili da se samo u odnosu na to određuju jedni prema drugima.
Sjećam se što se kaže, kao da je jučer bilo, situacije kada sam otišao u općinu prijaviti svoj povratak u Mostar. To me pitanje oduvijek iritiralo, jer sam tako vaspitan i smatrao sam nacionalno izjašnjavanje nepristojnim, ali čuo sam ga gomilu puta u životu.
Ispunjavali smo neki formular i gospođa iza šaltera me pitala: nacionalnost?
Jugoslaven!, odgovorio sam bez razmišljanja.
Na to su svi oko nas prasnuli u smijeh. Pokunjio sam se i zacrvenio u licu.
Pišite što god hoćete., rekao sam.
Ni dan danas ne znam što je upisala, niti me je briga.
Ja uopće ne znam što bi značilo biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Čitam svakodnevno sve i svašta i nikako da zaključim što bi bio sadržaj koji puni tu formu. Biti Jugoslaven mi je bilo dovoljno neodređeno, neuhvatljivo, baš kako volim, bio je to okvir koji sam mogao puniti raznim sadržajima, a ovo drugo, pogotovu nakon užasa iz devedestih totalno mi je španjolsko selo pa još i dalje.
Ja se i dalje nacionalno ne izjašnjavam. Barem ne u ovim propisanim okvirima. Na prošlom popisu, koji neki priznaju a neki ne priznaju, izjasnio sam se kao Hercegovac jer mi ga to dođe nešto kao Jugoslaven samo puno lokalnije. Upisan sam u rubriku nacionalnost kao ostali. Ja sam, dakle, neka vrst bosanskohercegovačkog panda medvjeda. Obzirom da je ostalih na popisu bilo jedva 3 posto. 97 posto ljudi u BiH, znači, vrlo dobro zna tko je i što je, a time valjda znaju i što i kako misle i što im je činiti. To mi je trebalo odmah objasniti potrebu mojih drugara da me nacionalno definiraju.
Elem, to što sam na popisu uvršten među ostale u BH političkoj konstelaciji znači da nisam konstitutivan, a to opet znači da su mi razna prava uskraćena, a neka druga ograničena. S time nemam problem obzirom da ne vidim da je ovim konstitutivnima išta bolje nego meni.
Međutim, ono što me kopka posljednjih dana jeste činjenica da je politički establišment iz RS – a podržao situaciju u kojoj ispada da Srbi nisu konstitutivni narod u Hercegovačkoneretvanjskoj županiji. To su maslo tukli skupa sa svojim kolegama iz HDZ – a i SDA – a. SNSD Milorada Dodika je zajedno sa svojim vječnim koalicijskim partnerima sabotirao usvajanje amandmana na ustav HNŽ – a kojima bi Srbi, barem formalno pravno, postali konstitutivni narod u ovoj županiji.
Je li to za Milorada Dodika još jedno oružije u nastupajućoj predizbornoj kampanji vrag bi ga znao. Motivi možda leže i u tome što će uslijediti reciprocitet u RS – u pa će uz suglasnost HDZ – a i SDA Hrvati i Bošnjaci tamo i formalno pravno biti ono što već odavno i jesu, manjina koju nitko ne zarezuje i koja služi za pokazivanje po raznim vašarima i luna parkovima BH demokracije. To će onda zakucati za politčke aktere poželjnu situaciju u kojoj si svoj na svome ili ako nisi onda si najebo.
Zbog svega toga mi je drago da nisam ništa po nacionalosti. Nikome neću dopustiti da u bilo kojoj situaciji budem Srbin ili Hrvat za pokazivanje. Zbog imena i prezimena koje nosim svima je opet kristalno jasno da ne mogu biti Bošnjak za pokazivanje. Uopće, potpuno mi imbecilno zvuči da se u 21. stoljeću u bilo kojem kutku Europe raspravlja o konstitutivnosti bilo kojeg ljudskog bića.
Jebešga. Opet ja imam svoje muke. Budući sam sam sebe otpisao popisavši se kao ostali pomislio sam, kad sam saznao da sam Srbin, da ću od toga vidjeti nekog hajra ali nisam ja te sreće. Evo, čak i da pristanem biti Srbin opet bih u svom gradu bio nekonstitutivan i to zahvaljujući zaštitnicma srpskih interesa iz RS –a jednako kao političkim šarlatanima iz HDZ – a i SDA.
Srećom po mene, ja samo želim biti ja. Živjeti svoj mali život i možda, koliko je u mojoj moći, naučiti ljude da vjeruju onome što im govorim, da o meni sude na osnovu onoga što radim a ne na osnovu nekih suludih imaginarnih pretpostavki, jer jedino tako jednog dana možda svi shvate da su obespravljeni bez obzira na nacionalnu pripadnost. Želim barem da me se ostavi da živim u svojoj uobrazilji, iluziji koju sam sam sebi stvorio misleći da je dovoljno bit iskren.
Smatram potpunim idiotizmom zadovoljavanje time da svoja prava možeš ostvariti samo tamo gdje si u nekakvoj većini i, po pravilu, na uštrb onih koji su manjina. Kako kaže moj kum (Hrvat i time se ne ponosi, hvala na pitanju): društvo je snažno onoliko koliko je zaštićena najslabija karika u lancu.
