<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Tomaš: Naša borba

HELLZEGOVINA MARKA TOMAŠA

Propuštena je šansa da se o nasilju nad ženama govori javno, da se o potrebi suzbijanja istog govori kao o nečemu, što za razliku od mase drugih političkih pitanja, nema nikakvu alternativu. I možemo, imamo na to puno pravo, optuživati naše političare zbog šanse koju smo propustili samo zato što tema u njihovom vrijednosnom sustavu nema nikakvu uporabnu vrijednost. I tako smo potpisali taj akt, a da se ništa nije promijenilo.

23. mart 2018, 12:00

Mala je Srbija. Biti svevlast u tako maloj zemlji, ukoliko imaš velike ambicije i smatraš se velikim vođom, nije nimalo jednostavno. Na primjer, svako malo osjetiš da ti je vlastita zemlja tijesna, premala je za tvoju veličinu. Osjećaš da guši, pritišće sa svih strana jer kako ti rasteš iznutra i spolja, čini ti se da je zemlja sve manja i manja. Sitnom se djetetu svijet čini ogromnim i neobuhvatnim, a odraslom čovjeku se smanji i sav mu je nekako nedovoljan i nedostojan. Pogotovu ako si odrastao da budeš veći od svega oko tebe.
Ne čudi me zato da Vučić osjeća nasušnu potrebu za ekspanzijom. No, budući je to jedan mirotvorac i europejac, nikakva teritorijalna ekspanzija na, recimo, susjedne zemlje ne dolazi u obzir. Mokri snovi neka ostanu snovi, jer se zbog njih u stvarnosti mogu dobiti packe po prstima od stroge i nepravedne učiteljice Europe.

I što da radi jadni, neshvaćeni politički genij Aleksandar Vučić u svojoj tijesnoj zemlji u kojoj je jedini prostor za njegovo vlastito širenje ostao osobni prostor građana Srbije?

Nema druge nego da se, uvijek na rubu suzu, na ivici očaja, ozbiljan i zabrinut za budućnost svoje male zemlje, proširi na navedeni osobni teritorij građana. Budući da im s mozgovima odavno opći, i taj je teritorij daljinskim navođenjem odavno zauzeo, odlučio je sada grande Alek proširiti se na vagine i maternice građanki Srbije.

Rađajte Srbe kao kolačiće kao da molećivo pjevuši Vučić. Jer Srbiju treba spasiti od izumiranja. To što je on jedan od aktera koji je zemlju doveo u stadij izumiranja nije bitno jer, kako znamo, Vučić ne voli govoriti o prošlosti. Bitna je samo trenutna okupacija vagina i maternica, e kako bi valjda u budućnosti Srbija imala dovoljno jeftine radne snage jer to je, ako je suditi po Vučićevim ekonomskim akcijama, jedini resurs koji Srbija ima. A sada su vagine i maternice postale resurs bitan za ekonomsku budućnost Srbije.
Osobno ne volim kad me se naziva resursom. Resurs je tu da se troši i ta vrsta jezika je jedna od stvari koje mrzim kod kapitalizma. No, trenutno je pitanje kako zaštititi naše majke, sestre, djevojke, žene od nasrtaja države na njihove privatne zone? Svi se moramo to zapitati pogotovu kad vidimo da o pitanjima bitnim za žene na ovim prostorima uglavnom raspravljaju i odlučuju politička društva ograničene odgovornosti sastavljena barem 90 posto od muškarca.

Naše bi države, obzirom na brzinu i nesrećom sklepane, improvizirale i na tako osjetljivim područjima kao što su vagine i maternice naših sugrađanki i drugarica. Jer svaka mjera koja se javno pomene, a tiče se populacijske politike ne zvuči nimalo ozbiljno. Obično su to improvizacije u kojima državna tijela poput kakvog ginekologa zaviruju pod žensku odjeću. Eh, sad, zašto?

Zato što se politikom bave odreda likovi koji krivnju za bijelu kugu svaljuju na emancipaciju žena. Najlakše je onda uvaliti im gomilu djece i tako završiti s tom mrskom emancipacijom, jer žena ima da bude tamo gdje joj je mjesto, a ne, recimo, na univerzitetu ili na radnom mjestu.

Vučić je jednom vulgarnom, prostačkom izjavom (forma je bila pristojna ali sadržaj izjave je glup, dakle, prostački) postao srbijanska Željka Markić, a njegov posilni, Vulin, bi čak i vojsku aktivirao da riješi problem izumiranja Srbije, zaboravljajući da je za rečeno izumiranje Srbije dobrim dijelom kriva upravo srpska vojska.  A i sasvim je nejasno - osim ako ne misli valjda, a ne misli, nadam se - kako bi vojska imala pomoći u osjemenjivanju Srbije.

Za to vrijeme, u susjednoj Hrvatskoj traju rasprave oko ratifikacije Istambulske konvencije, koju, moram to priznati, nikako ne stižem pročitati ali, recimo, da bih volio da u njoj postoje odredbe koje nam govore kako zaštititi žene od njihove vlastite države i nasrtaja amaterskih populacijskih gurua na njihove reproduktivne organe.

I u Hrvatskoj je znakovito to da o konvenciji koja govori o zaštiti žena od nasilja raspravljaju većinom hrvatski muževi prvog reda. Eto prvog i osnovnog razloga da se takav jedan akt potpiše. Za početak bi bilo lijepo da žene same odlučuju o stvarima koje se direktno tiču njihovog tijela i njihovih života. Iza svih tih mračnih srednjovjekovnih političkih zavjera kao sjena stoji - a tko drugi može biti kad pomenemo srednjovjekovlje - matera crkva.

Religijske zajednice, to su one institucije koje govore o protuprirodnom bludu i o tome kakvi su seksualni odnosi prirodni, a kakvi ne. Zapljuvaše se baljezgajući o prirodnim odnosima isti oni koji, recimo, evoluciju smatraju đavoljom rabotom, istjeruju duhove i razgovaraju s istima. Sad se tu postavlja pitanje kako zaštititi državu od crkve i religijskih zajednica?

Mislim, čini li se svima kao i meni da su ti ljudi skloni halucinacijama i da bi ih trebalo liječiti, a ne puštati ih da se petljaju u svjetovne stvari? Kako se to dogodilo i kada nejasno je, tek, dobar dio ljudi u Bosni i Hercegovini vjerojatno i ne zna da je BiH odavno potpisala Istambulsku konvenciju. Saznali su to tek prekjučer i to na tako spektakularno smiješan način. Naime, bosanskohercegovački biskupi sastali su se u Mostaru i, između ostalog,  tugaljivo izrazili žaljenje što se njih nije ništa pitalo oko potpisivanja rečene konvencije. Htjeli su tako svojoj braći u Kristu izraziti potporu ali, ujedno i ne manje bitno, izraziti vlastiti žal što i oni nisu dobili prigodu tlačiti javnost svojim odavno dobro poznatim stavovima oko prava žena. Sve ima biti, kako oni kažu, prema naravnom/prirodnom zakonu i Božjoj objavi.


Moramo usput primijetiti da je gotovo nevjerojatno, ako u ovoj zemlji uopće više ima prostora za čuđenje, da je BiH potpisala Istambulsku konvenciju, a da se o tome nije vodila nikakva rasprava. Čudo jedno, kažem, da ovdje takva tema nije iskorištena za jedan od standardnih političkih kalambura. Čudo jedno da zaštitnici nacionalnih interesa nisu u javnosti suprotstavili interese Bošnjakinja, Hrvatica i Srpkinja. Razlog je što je ova konvencija neupotrebljiva u tom smislu. Nema kod nas mjesta ideološkim raspravama jer politički akteri u BiH redom imaju isti ideološki predznak.  A ova konvencija ima za cilj natjerati državne uprave da stvore strategije koje će u budućnosti spriječiti nasilje nad ženama i jednog ga dana potpuno iskorijeniti. Govorimo, na Balkanu pogotovu, o suštinskim promjenama u društvu jer za iskorijenjivanje nasilja nad ženama potrebno je promijeniti mentalitet i muškaraca i žena na ovim prostorima. Takvo što naše elite ne mogu iskoristiti za ostanak na vlasti. Samim tim, dokument takvog sadržaja po njih je bezopasan i nemaju ga problem potpisati bez prethodne rasprave. Njima je to neupotrebljivo i samim tim rubno, nebitno.

Kao što BH biskupska konferencija danas, pet godina od potpisivanja te konvencije od strane Bosne i Hercegovine, žali što se o tomu nije raspravljalo, jednako žalim i ja, iako, vjerojatno, iz potpuno različitih pobuda. Šteta da se potpisivanje tako bitnog međunarodnog akta nije iskoristilo da se ta tema nametne našoj javnosti kao jedna od najbitnijih tema na razvojnom putu Bosne i Hercegovine. Propuštena je šansa da se o nasilju nad ženama govori javno, da se o potrebi suzbijanja istog govori kao o nečemu, što za razliku od mase drugih političkih pitanja, nema nikakvu alternativu. I možemo, imamo na to puno pravo, optuživati naše političare zbog šanse koju smo propustili samo zato što tema u njihovom vrijednosnom sustavu nema nikakvu uporabnu vrijednost. I tako smo potpisali taj akt, a da se ništa  nije promijenilo.

Pijani i frustrirani bosanskohercegovački muževi i dalje mlate svoje žene. Bahati bosanskohercegovački klinci i dalje misle da je normalno, dapače poželjno, katkad ošamariti partnericu ili drugaricu. Vidjeli su to od svojih očeva i susjeda. I dalje se nitko ne pita zbog čega žene nisu jednako plaćene kao i njihove kolege. Kućanski poslovi i briga o obitelji i dalje su podrazumijevajuće ženski poslovi koji se ne vrednuju tako, kao pravi ozbiljan posao, nego se na to gleda kao na nekakvu dužnost o kojoj nema rasprave. To je taj naravni zakon i Božja objava. Još uvijek o svim bitnim pitanjima u ovoj zemlji odlučuju i raspravljaju muškarci. Žene i u politici uglavnom dođu kao ukras, nužno zlo, popunjavanje glupave, spolja nametnute kvote. Još uvijek muškarcima i ženama u ovoj zemlji nije jasno što je sve zlostavljanje, te da su vulgarna i nametljiva komplimentiranja katkad i gora ugroza od fizičkog napada  jer su sustavnija, dio kulturološkog obrasca i svakodnevice. I žene upadaju u klopku patrijarhalnih obrazaca i smatraju ih normalnima jer smo propustili šansu da o svemu tomu raspravljamo. A nismo raspravljali zato što je to valjda - opet ponavljam jer to odražava odnos naših vlasti spram svih istinski važnih stvari - nebitno, tek marginalno pitanje.

Prošlo je nešto malo više od pet godina. Bili smo i peta po redu članica europskog vijeća koja ju je potpisala. Bosna i Hercegovina je ratificirala Istambulsku konvenciju 08.03.2013. godine. A mi smo sve dublje, u svakom smislu, tamo gdje bi patrijarsi raznih fela da odvedu – u srednjem vijeku. Zato što propuštamo šanse. Džaba nam potpisi na međunarodnim aktima. Džaba nam suvremeni zakoni.

U srednjovjekovnoj atmosferi brdovitog Balkana zna se gdje je ženi mjesto. Zna se kako je svevišnji podijelio uloge: tako da netko ima pravo javno halucinirati i pred licem javnosti govoriti kako vjeruje u duhove, a netko drugi, žene u ovom slučaju, nemaju pravo imati potpunu kontrolu niti nad vlastitim tijelom.