Milan Lane Gutović, jedan od najvećih srbijanskih glumaca, javnosti je poznat kao osoba koja nema problema govoriti o bitnim stvarima za društvo, bez obzira koliko njegovi stavovi bili suprotni od stvarnosti koju kreiraju oni izabrani.
Za BUKU govori o poltronima, o umjetnosti i slobodi, glumi i politici.
BUKA: Jednom ste kazali da smo se povukli u unutrašnje izbjeglištvo. Od čega tačno bježimo? Od hrabrosti da se jasno suprotstavimo pogrešnim vrijednostima ili?
Osoba koja rukovodi velikim skupom ljudi bi trebalo da ima jasnu sliku svoga djelovanja. Dužnost mu je da nadarene i izuzetne u polju svoga delovanja, koji su u principu nesigurni, zaštiti od bezvrednih tipova koji su u principu agresivni. Ukoliko vođa ne zaštiti tu vrstu ljudi, vrijedni i korisni se povuku, a bezvredni ostanu da uzaludno pokušavaju. To se nama dogodilo i događa nam se.
BUKA: Gledajući Vaše intervjue primijetio sam da prezirete poltrone. Ko su oni u Srbiji i kolika su oni opasnost za društvo?
Poltrone preziru svi koji ih prepoznaju. Ko sebe procijeni kao istorijski otpadak pristaje da se ulaguje nekome da bi lijepo živjeli, ali ih u istorijama nema. Oni su prestali da budu opasnost jer su postali društvo, a oni koji nisu poltroni su dokazana opasnost jer se nedovoljno dive.
BUKA: Nekada se čini da kulturu i kulturne radnike, umjetnike, u velikoj mjeri kontroliše politika. Vidljiva je razlika u broju umjetnika u Srbiji koji pružaju otpor sistemu i otvoreno ga kritikuju od zanemarljivog broja u BiH. Koja je cijena kritičkog stava prema vlasti?
Ukine mu se prostor za rad. To smatram efikasnom mjerom. Glupo bi bilo da kritičaru društva još omogućiš da bude popularan. Ako je popularan njegova kritička riječ ima veću težinu.
BUKA: Oni koji su bliski vlasti, tako je i u BiH, postavljaju se za direktore pozorišta, dobijaju novac za proizvodnju fimova... Koliko je teško uspjeti u Srbiji kao glumac, bez podrške politike?
Nisam odavno uspio, pa sam zaboravio. Sa naporom se prisjećam imena nekoliko miljenika ondašnje vlasti koji su potonuli u zaborav, kao i sve što su činili kao direktor i miljenici. Njih sam zaboravio opravdano i prirodno, a neprirodno sam zaboravio ime ovoga komuniste koji je na partijskom sastanku rekao sekretaru i partijskom kolegi: “Imate dvije kuće i dva stana, evo vam i moja partijska knjižica da i njih imate dvije.”
BUKA: U Bosni značajan broj glumaca i glumica ulaze u politiku, ali ne da bi nešto mijenjali. Oni su uglavnom utopljeni i izgubljeni u masi poslušnika vladajućih partija. Idu li gluma i politika pod isti „krov“?
Ne idu.. Nema ni potrebe da idu. Vi govorite o kukavcima sinjim koji su našli ubožište gde bi bili radi da se sklone od nemaštine. O njima se neće govoriti oko logorske vatre.
BUKA: Gledao sam predstave gdje su glumci u ulozi korumpiranog i neobrazovanog političara kojeg reditelj i scenarista ismijavaju, a izvan teatra taj glumac za šefa ima personifikaciju političara čiji je lik igrao. Je li za glumca poniženje da bude dio vladajuće stranke?
U profesiji glumca ima uloga koje su ponižavajuće.. ima promašaja u profesiji koji te ponize... ima uloga koje ne cijene tvoje godine pa te odijevaju u skaradne kostime i prave te budalom… Ali sve to zaboravi i publika, i ti kada se zavjesa spusti. Da li bi trebalo ovoj zbirci prolaznih, dodati i jedno trajno poniženje?
BUKA: Umjetnost je krik. Distanca od vlasti, od institucija, stoga politika želi kontrolu nad umjetnošću. Koliko će pandemija pomoći vlastima? Bar u Sarajevu se manje snima, glumci, posebno nezaposleni, su bez angažmana.
Vlastima pomaže sve. Bogati nikada ne gube. Gubi samo sirotinja. Glumci spadaju u sirotinju i zato ne shvatamo ove kojima je bogatstvo religija.
BUKA: Pandemija korona virusa je mnoge glumce ostavila bez posla. U pojedinim zemljama glumcima je omogućena besplatna prekvalifikacija. Da li je to potrebno u Srbiji i koji je Vaš savjet mladim kolegama?
Štedim savjete za sebe i ne rasipam ih na druge. Nemam savjeta. Glumac može da bude sve jer, ako je dobar glumac, već je i kralj i prosjak… baš sve. Ali kao loš glumac, a to hoće da bude, nije ništa.. pa čak ni glumac. Koju prekvalifikaciju može tako nešto da očekuje kao spas?
BUKA: Grupa huligana je upala na izložbu u okviru festivala "Novo doba", bacila suzavac i pocijepala izložene radove. Ministarstvo kulture je osudilo nasillje, ali su kazali da afirmisanje nemorala s punim pravom izaziva reakcije. Kao da su na taj način tražili opravdanje. Je li ovakvo ponašanje Ministarstva znak da nema slobode u umjetnosti u današnjoj Srbiji?
O tome nemam pojma i ne umijem da odgovorim. Nisam prisutan i naknadno dobijam vijesti koje su već odavno bajate.
BUKA: Nakon dolaska ministrice Maje Gojković, niz saopštenja koja je osudilo i udruženje psihologa, su skinuta sa web stranice Ministarstva. Možemo li govoriti o distanciranju od takvih stavova i šta vi mislite o novoj ministrici?
Bilo bi stereotip napasti gospođu Gojković. U stvari, taj napad se ne bi ni odnosio na gospođu Gojković već na onoga ko je inaugurisao takvog ministra. Mišljenje o činu postavljenja takvog ministra je pitanje koje od vas nisam ni dobio pa na njega neću ni odgovarati, ali neću odgovarati ni na postavljeno pitanje jer nisam vidio ni jedan rezultat rada gospođe Gojković. Pretpostavka je da će vlada trajati do prvog rezultata, a onda imamo novu temu za razgovor.
Arhiva BUKE
