Laibach: Rusofobija je odvratan fenomen

INTERVJU

Mi smo spremni odmah krenuti u Ukrajinu i nakon toga u Rusiju i u obje države održati nastup, ako bi to logistički bilo moguće

31. mart 2022, 12:57

 

Slovenska skupina Laibach nastupa 2. travnja u zagrebačkoj dvorani "Vatroslav Lisinski" s, kako su najavili, apolitično-političkim kolažom "Wir sind das Volk" ("Mi smo narod") nastalim prema motivima njemačkog dramatičara Heinera Müllera. Laibach je s time već trebao gostovati u Zagrebu, ali je pandemija odgodila izvedbu i ovog kazališnog mjuzikla. Odgovore na pitanja poslali su nam iz Berlina, gdje su nastupali s istim projektom.

Hrvatski mediji najavili su vaš nastup kao "dva sata domoljubne zabave". Što nam Müller gotovo 30 godina nakon smrti poručuje? Kako danas izgleda "domoljubna zabava"?

U srednjoj Europi domoljublje se razvilo iz liberalizma i nacionalizma srednjeg sloja koji je u borbi protiv feudalizma pokušavao stvoriti nacionalnu državu. Nakon Francuske revolucije 1789. godine domoljublje se u većini europskih država nastavilo razvijati i prestalo je biti samo pitanje intelektualnih elita. Danas je to otprilike pojam koji označava ljubav i emocionalnu privrženost svojoj domovini i narodu. Međutim, iz perspektive domoljublja, koje se sada zbiva u Ukrajini i u Rusiji, takva "domoljubna zabava" ne izgleda baš dobro. I, da budemo pošteni, zapravo nikad i nije izgledala dobro, pa čak ni u najspektakularnijim i najdomoljubnijim zemljama kao što su Sjeverna Koreja ili SAD. Možda bi stoga bilo pametnije razmisliti o tome da se promijeni definicija domoljublja i da se malo smanji taj bias iracionalne privrženosti te istovremeno poveća raspon zdravorazumskog racionalnog kritičkog osvrta prema svom narodu i državi. Takvo je domoljublje nudio i prakticirao Heiner Müller i ono bi kao takvo produciralo puno manje neprijatelja, a samim time i razloga za konflikte i ratove.

 Janša kao general Gogol

Uz domoljublje nerijetko ide i svrstavanje u nacionalne torove, a kako vidimo i u fronte, kao karakteristike modernog doba?

Nacionalna država svoju punu afirmaciju dobiva s Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, koja izvor suverenosti prepušta naciji i tvrdi da "nijedno tijelo i nijedan pojedinac ne može vladati bez izričitog dopuštenja Nacije". Time je "nacija", termin koji se do tada koristio da bi se iskazala etnička pripadnost, postala temelj suvereniteta, tj. država formalno više nije počivala na monarhu i tijelu plemstva, nego na širokoj zajednici državljana koji više nisu ničiji podanici. Barem u teoriji. U svakom pogledu to je bio veliki pomak. Odjednom su svi počeli stvarati svoje nacije, a neke od njih su bile jako slične po svojim karakteristikama, jeziku i kulturi, pa zbog toga i danas dolazi do velikih zabuna i konflikta u vezi s interpretacijama tih razlika. Takve slične nacije su npr. Hrvatska i Srbija ili Ukrajina i Rusija.

Müller je nakon političkih promjena 1990-ih kazao da postane sumnjičav čim čuje riječ "Volk" (narod), potvrđujući Brechtovo inzistiranje na terminu "ljudi", odnosno "puk", koji je nakon pada Berlinskog zida zamijenjen "Volkom". Drugim riječima, nismo više ljudi nego smo postali narod, odnosno nacija, što postaje naš primarni identitet?

Nacija nas posjeduje onoliko koliko toj naciji pripadamo i koliko vjerujemo u nju. U biti je danas kapital taj koji određuje naš primarni identitet. Mi jesmo psihološki i konstitutivno sve više ono što kupujemo ili konzumiramo i tu smo ograničeni na tržišni, kapitalski, ekonomski određen teritorij ili pak na teritorij socijalnih mreža koje nas okupiraju i zasićuju uz pomoć interneta. To su sada parametri koji svojom lingvističkom situacijom i skupom značajki tvore i zamjenjuju "psihološku konstituciju nacije".

Laibachova poetika vezana je uz totalitarne ideologije i puno govori u ovim teškim ratnim vremenima. Kako gledate na rusku invaziju na Ukrajinu?

Kao na iznuđeno silovanje, ali svakako silovanje velikih razmjera. Kao pravi autokrat, Putin bi svakako taj konflikt s Ukrajinom trebao riješiti na drugačiji, trezveniji način. Ali očito za to nije bio sposoban pa je sada povukao samoubilački potez, koji su od njega svi dugo očekivali i za koji je praktički bio rođen i stvoren. Uništio je, ali i izgubio Ukrajinu, Rusiju je vratio u razdoblje hladnog rata, a sebe i svoj narod osudio na izolaciju. Možda će sada Ukrajina biti vojnički "neutralna" i do neke mjere "denacificirana", ali cijena koju će za to platiti obje države jednostavno je prevelika i – naročito u Ukrajini – previše tragična. Putin je relikt hladnog rata i trebao je tamo ostati. Isto važi i za Bidena i za NATO, koji svojim agresivnim geostrateškim planovima o atomskom opkoljavanju i destabiliziranju Rusije, kao i Kine, snose veliku odgovornost za nastalu situaciju. Europu nećemo ni spominjati. Ona je odavno izgubila svoj strateški kompas. A mogla je, u nekoj pametnoj suradnji s Rusijom, kako ekonomskoj i kulturnoj tako i, zašto ne, vojnoj, elegantnije riješiti problem s Ukrajinom i zaustaviti ekspanziju i prisustvo NATO-a, odnosno Amerike u svom prostoru. Nažalost, za to je prekasno. Šteta je napravljena i prije svega sada treba primiriti strasti i okončati taj nepotrebni rat u nesretnoj Ukrajini.

S jedne strane imamo krvavi pir masovnog razaranja, a s druge sve veće širenje rusofobije u zapadnoj Evropi. Što umjetnost i kultura mogu napraviti? Prije nekoliko dana jedan talijanski grafiter reagirao je na pokušaj zabrane predavanja o Dostojevskom na milanskom sveučilištu tako da je nacrtao njegov veliki mural.

Rusofobija je odvratan fenomen, kao i fobija prema bilo kojoj drugoj naciji i kulturi. Naročito je to vidljivo kad je u pitanju tako značajna kultura kao ruska. Osim fantastičnih umjetnika, pisaca, skladatelja, arhitekata iz Rusije ili Sovjetskog Saveza, velik je broj poznatih umjetnika koji su zapravo rođeni u Ukrajini, npr. Kazimir Maljevič, Ilja Rjepin, Isak Brodski, Sonia Delaunay, Nikolaj Gogolj, Bulgakov, Joseph Conrad, Ana Ahmatova, Sacher-Masoch, Joseph Roth. Nisu se svi oni smatrali Ukrajincima, ali su bili rođeni ili su određeno vrijeme živjeli u toj državi. Čak su i neki najpoznatiji sovjetski politički lideri bili rodom iz Ukrajine, npr. Nikita Hruščov, Leonid Brežnjev, Mihail Gorbačov. Umjetnost i kultura – iako sebe ne vidimo potpuno u tom rangu – odlučno trebaju nastupiti kao faktor povezivanja i prevladavanja glupih predrasuda. Mi smo spremni odmah krenuti u Ukrajinu i nakon toga i u Rusiju i u obje države održati nastup, ako bi to logistički bilo moguće.

Slovenski premijer Janez Janša donedavno je održavao skoro pa prisne odnose s Putinom, baš kao i mađarski lider Viktor Orban. Ni jednom ni drugom nije strano koketiranje s autoritarnim načinom vladanja, da ne kažemo baš totalitarnim?

Da, i tu svakako treba spomenuti da Janša sve više i više sliči na Waltera Gotella alias generala Gogola, njemačkog glumca u ulozi šefa sovjetskog KGB-a u filmovima o Jamesu Bondu iz ere Rogera Moorea. To njegovo koketiranje s totalitarnim je otprilike jednako uvjerljivo i uspješno kao što su bili nastupi generala Gogola u Bondovim filmovima. Janša ima tu nesreću da je predsjednik male zemlje, jer su njegovi politički apetiti puno veći, a Slovenci opet imaju sreću da ih ne može u cjelini realizirati unutar Slovenije. Iako to, naravno, ne znači da i u maloj zemlji nije u stanju napraviti dosta štete, što je uspješno dokazao za vrijeme svog mandata. I on je zapravo lik iz hladnog rata, kao i general Gogol, i trebao bi se njemu pridružiti.

Dobro nam ide

Koliko je u tom kontekstu demokracija tek dekoracija i u kakvom odnosu stoji prema totalitarnim sustavima? Bili ste u Sjevernoj Koreji, imate iskustva...

Izgleda da je demokracija zapravo idealan politički model za stvaranje totalitarne vladavine, naravno pod uvjetom da je odabrani politički vođa dovoljno pragmatičan i beskompromisan – poput Viktora Orbana ili Vladimira Putina – kad se dočepa vlasti. I Hitler je došao na vlast pomoću demokratskih procesa i mehanizama, koje je ubrzo nakon toga demontirao. U Sjevernoj Koreji, naravno, nema demokracije, niti bi im pomogla. Tamo vladaju drugačija pravila, koja ovdje ne možemo razumjeti, ali u nekom paradoksalnom smislu ta je razlika između "demokratičnog" Zapada i autoritarnog (dalekog) Istoka sve manja i manja. No dok su na pozicije odabrani lideri tipa Boris Johnson ili Donald Trump, znači da demokracija očito još djeluje – jer kako bi inače oni došli na vlast?

Müller je bio prešućivan pa i zabranjivan u Njemačkoj zbog svojih stavova?

Prešućivan, ali i hvaljen. Na Zapadu su ga ispitivali zašto ustraje na ostanku u DDR-u, gdje ima problema s cenzurom, zašto se radije ne preseli na Zapad. Müller je rekao da mu više odgovara da ga zabranjuju, ali shvaćaju ozbiljno, nego da ga puste da radi nesmetano, ali neučinkovito. Tako je on vidio stanje umjetnosti i duha na Zapadu u pluralističkom kaosu slobode izražavanja. Jednom je tu razliku definirao na sljedeći način: "Kazalište na Zapadu ima slobodu da djeluje kako želi, jer ne može imati nikakav društveni učinak. Kazalište na Istoku nema takvu slobodu, jer postoji opasnost da predstave takav učinak imaju."

Ovo nije prvi Laibachov rad s Müllerom. Još 1984. radili ste muziku za njegovu dramu "Kvartet" u Slovenskom narodnom kazalištu?

Da, tada smo se prvi put upoznali s nekim od njegovih dramskih radova. Pripremili smo glazbu za njegovu iznimnu predstavu "Kvartet", svojevrsnu autorsku preradu "Opasnih veza" Choderlosa de Laclosa, koju je u ljubljanskoj Drami režirao tada mladi Eduard Miler. Laibach je u to doba zapravo bio službeno zabranjen u Sloveniji i za ovu simboličnu gestu – poziv za suradnju na Müllerovoj predstavi – mi smo i danas zahvalni režiseru Mileru i Drami. Samog Hainera Müllera kasnije smo, u veljači 1985., sasvim slučajno sreli u Berlinu i tom prilikom nas je pozvao na suradnju, što se, nažalost, nije ostvarilo za vrijeme njegovog života. S njegovim radom i utjecajem poslije smo se sve češće susretali, ali to, naravno, nije laka literatura koju bismo mogli ponijeti na plažu. Sada nam je malo više razumijevanja omogućila Anja Quickert, predsjednica Internationale Heiner Müller Gesellschafta, i sama dramaturginja i stručnjakinja za Müllerova djela i filozofiju, koja nas je pozvala na projekt "Wir sind das Volk". Kroz mnoštvo razgovora koje smo s njom vodili u procesu rada na ovom projektu magla koja inače leži na grandioznom opusu ovog važnog dramatičara za nas je barem djelomično uklonjena.

Nakon premijere projekt je zastao zbog korone, ali ipak je nastavljen u Klagenfurtu i Ljubljani. Sada ste u Berlinu, nakon Zagreba ide Novi Sad...

U Berlinu nastavljamo tamo gdje nas je korona nakon tri nastupa prekinula u februaru 2020. i sada održavamo još dodatna četiri u teatru HAU. Drugog aprila smo u Lisinskom, 8. aprila u Cankarjevom domu u Ljubljani, onda se vraćamo u Njemačku, na Crass Festival u Kampnagel, Hamburg, nakon toga opet u Sloveniju, u Maribor, pa Novi Sad... Uzevši u obzir da je projekt produkcijski dosta kompleksan i da mi nismo klasična teatarska institucija – dobro nam ide.

Portal novosti