Odlukom visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, uspostavljen je pravni okvir za krivično djelo odobravanja, poricanja, grubog umanjivanja ili pokušaja opravdanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina. Zabrana se odnosi na zločine koji su utvrđeni pravomoćnim presudama donesenim u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. avgusta 1945. godine, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda u Bosni i Hercegovini. Ove odredbe predstavljaju odgovor na kontinuirano negiranje, opravdavanje i veličanje pravomoćnim presudama utvrđenih činjenica o počinjenim ratnim zločinima, te utvrđene krivične odgovornosti pojedinaca.
Međutim, postavlja se pitanje kako implementirati zakon u praksi. Analiza urađena od strane pravne eksperice Lejle Gačanice i advokatice Nine Kisić sa organizacijama forumZFD i TRIAL International imala je za cilj da obezbjedi pravno tumačenje primjene novih odredbi KZBiH u svrhu razumijevanja samog dometa normiranog krivičnog djela, te time i očekivanja od krivičnih postupaka koji će se voditi u ovoj oblasti.
Iako neophodne u kontekstu zaustavljanja izrazito štetnih praksi negiranja i veličanja ratnih zločina i zločinaca u BiH, nove odredbe KZBiH, navode autorice, postavile su pitanja primjene.
“Kritike i izazovi koji su identifikovani od stručne javnosti od stupanja na snagu izmjena i dopuna KZBiH tiču se prvenstveno kondicione uslovljenosti između zabranjenih radnji i posljedica, jasnoće određenih radnji i dokazanog postupka. Čini se da je zakonodavac dopunjujući član 145.a KZBiH imao namjeru inkriminisati stvarno poticanje na mržnju ili nasilje, a što je evidentno iz (novog) stava 2. ovog člana. Ono što moramo imati u vidu je glagolsko vrijeme u ovom stavu, imajući u vidu da isto predstavlja sadašnje vrijeme, a što može biti od interesa imajući u vidu elemente krivičnog djela. U samom tekstu izmijenjenog člana navode se da „ko javno podstrekne“, dakle u određenom trenutku, a samo „podstrekivanje“ može se desiti i u više navrata i prilika”, navode autorice u analizi.
Ističu i da je sljedeći element koji je potrebno dokazati na osnovu stava 2. člana 145.a KZBiH je da samo odobravanje, grubo umanjivanje il pokušaj opravdavanja moraju biti počinjeni na način koji bi mogao podstaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv skupine osoba ili člana skupine. Dakle, zaključuju, prilikom ocjene samih činjeničnih navoda biće neophodno analizirati sve gore navedeno.
“Prema dostupnim podacima, krivične prijave koje se odnose na djela odobranjava, poricanja, grubog umanjivanja ili pokušaja opravdavanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina podnesene su Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Da li će i u kojim segmentima pokretanje i vođenje krivičnih postupaka za ova djela biti izazov, ostaje da se vidi. Činjenica je pak da su ovakva normiranja i procesuiranja prisutna i u drugim državama”, ističu autorice te navode da dio država članica (npr. Bugarska, Hrvatska, Kipar) kriminalizuju tri vrste ponašanja (javno opraštanje, poricanje i grubo umanjenje). Dio država članica ne upućuje izričito na sve tri vrste ponašanja, a Španija, Francuska, Italija i Poljska spominju samo opraštanje, Portugal poricanje. Nadalje, Latvija i Portugal spominju sva međunarodna krivična djela, dok Rumunija spominje genocid i zločine protiv čovječnosti. S obzirom na to da će nužan učinak postupanja biti vjerovatnost poticanja na nasilje ili mržnju, Francuska, Italija i Rumunija ne zahtijevaju da postupanje mora biti takvo da je vjerovatno da će poticati na nasilje i mržnju, dok Bugarska, Španija i Portugal zahtijevaju više od vjerovatnosti poticanja.
Primjena zakona, zaključak je analize, mora biti prioritet, posebno imajući u vidu kakvu korist bh. društvo ima od toga da u javnom prostoru nije dozvoljeno negiranje pravosnažnim sudskim presudama utvrđene činjenice.
