Andreas Hikade je reditelj animacije, animator, deo kreativnog tima studija Film bilder u Štutgartu, profesor animacije na filmskoj akademiji Baden-Virtemberg. Filmovi osobenog vizuelnog izraza i estetike učinili su ga jednim od najapartnijih autora na aktuelnoj evropskoj sceni. Hikadeov boravak na festivalu animacije ANIMANIMA 2012 u Čačku iskoristili smo za kratak razgovor sa njim.
Da li su na Vaš rad uticala dela iz drugih umetničkih oblasti?
Mislim da u animaciji, kao verovatno i u svakoj drugoj umetnosti, važni uticaji ne dolaze iz same animacije već iz drugih oblasti. Za mene lično, najvažniji uticaj bila je kapelica Bogorodice u Altetingu gde sam se rodio i odrastao. Njeni zidovi bili su prekriveni hiljadama slika, uljima na platnu, običnih ljudi koji su opisali teške situacije u kojima su se nekad našli, npr. seljak koji je pao pod traktor, preživeo, pa naslikao sliku o tom događaju: on, traktor i Bogorodica! Ta kapela je zaista ostavila utisak na mene. Jednostavni ljudi koji na iskren način izražavaju svoja osećanja. Oni stavljaju sebe u društvo svog Boga i tako lična mitologija postaje kolektivna. To su moja prva iskustva ove vrste. Kasnije, sličan uticaj na mene imao je američki crtač stripova Robert Kramb. Na neki način ono što je on radio bilo je sasvim nalik onome što su radili oni seljaci. Crtao bi sopstvenu dramu, potom pogledao unaokolo po Americi, video njenu dramu, i sve to bi stavio u jednu sliku, u jedan strip. Još kasnije, kada sam počeo da se bavim animacijom, naišao sam na radove nemačkog animatora Johana Kuna, na istu priču o ličnoj drami, ličnom iskustvu koja se preobražava u umetničko delo.
Koji su svetski autori animiranog filma imali uticaja na Vaš rad ili na svet Vaših ideja?
Kada sam počinjao, bio sam vrlo „sirov”, nisam znao kojim putem bih krenuo. Pomislio sam: možda bi trebalo da radim nešto nalik Dizniju? Imao sam tih dana, kasnih osamdesetih, profesora koji me je uputio na međunarodnu animatorsku scenu, braću Kvej, Kerolajn Lif i druge nezavisne autore… Uglavnom, shvatio sam da ne treba da sledim Diznija, rad ovih ljudi me je ohrabrio da „ubijem Velikog oca”.
U vreme kada su nastajali Vaši filmovi „Živeli smo u travi” (1995) i „Prsten vatre” (2000) trpeli ste kritike zbog agresivnog seksizma i svakovrsnih mačo preterivanja. Kako te filmove vidite u svetlu današnjeg društva, odnosa između muškarca i žene?
S jedne strane, radio sam šta sam želeo i kao umetnik i kao osoba koja prolazi kroz neke periode koji se odražavaju u onome što radi. Nikada nisam mislio da su ti filmovi seksistički, ali oni su u prvi plan izneli problematiku te vrste i progovorili o njoj. S druge strane, kao mlad autor nisam mogao stoprocentno da kontrolišem svoj jezik, i dalje sam pokušavao da shvatim načine komunikacije.
Priča o incijaciji, stupanju u svet odraslih, došla je sa filmom „Kržljavko” (2005). Dečak će zamoliti da se poštedi život najslabijem zecu u nakotu, a autoritativni stric će mu dopustiti, s tim da životinju posle godinu dana mora da ubije. Ovaj krvavi ritual je metafora žrtvovanja kroz koje svako prolazi da bi bio prihvaćen od zajednice.
Moraš da ubiješ da bi jeo, to iskustvo je svakom poznato. Ovaj film je najviše autobiografski, kroz nešto slično sam i sam prošao (zec, naravno, nije bio plav). Dečak nije imao drugu mogućnost, nije imao izbor. Ako priču posmatrate na metaforičkom nivou: da bi preživeo, spreman si na sve. Ne možeš ostati nevin.
Možete li malo da pojasnite vezu između naslova Vašeg filma „Ljubav i krađa” (2010) sa Bobom Dilanom?
„Reciklirao” sam čitav niz poznatih slika dovodeći ih u međusobnu vezu u okviru istog umetničkog dela i to mi se učinilo nalik onom što je Dilan radio u svojim kasnijim delima, posebno na albumu „Ljubav i krađa”. Stavljao je u stihove stvari koje je „ukrao” od drugih pisaca, neke i vekovima stare.
Ovo je film neverovatne energije, hipnotičkog ritma, koji prati transformacije bizarnih likova jednih u druge. Među njima prepoznajemo neke iz oblati popularne kulture (Beti Bup, Miki Mause), simbola (Jin-Jang, masonska piramida), istorije (Hitler)… Nosi li neku manje vidljivu ili skrivenu poruku?
„Ljubav i krađa” je po svojoj suštini apstraktan film, i kao takav ostavlja puno prostora za posmatrača, za različite načine interpretacije. Moj lični stav je da, pošto je reč o slikama koje nisu moje (krađa), i koje me inspirišu (ljubav), ono što se događa kada počnete da ih mešate i povezujete jeste jedinstvena, nova, originalna stvar. Prva tri dela su o inspiraciji, a poslednji deo je izraz te inspiracije.
Studio Film bilder: projekti u toku, planovi?
Jedna od stvari koje radimo jeste knjiga ilustracija za pesme kantri grupe „Pončovi poniji opet jašu” iz Minhena. Za potrebe jedne TV serije o životinjama namenjene predškolcima, na osnovu njihovih pesama koje govore o životinjama, napravićemo i nekoliko kratkih animiranih filmova.
Tekst je preuzet iz Politike