Zoe Heller, jedna od mojih spisateljskih heroina, postala je mama u kasnim tridesetima (i drugi put u ranim četrdesetima). Pisala je tada kolumnu za britanske dnevne novine, te se otvorila čitateljstvu: pisala je o tome kako je jedva nagovorila muža da uopće imaju djecu (on je stariji od nje, i imao je dvoje relativno odrasle djece iz prvog braka kad je ona poželjela ostati trudna).
Pisala je i kako mu je obećala da će “sve preuzeti na sebe” (naivno misleći da se može obećati da ćeš dizanje usred noći, spravljanje formule, tješenje djeteta i cjelokupnu neispavanost preuzeti na sebe). Pisala je i da mu je lagala i kad je drugi put ostala trudna, da je lagala i njemu i sebi, da će drugi put biti lakše, jer je to drugo dijete. Dakako, pisala je i o tome kako je majčinstvo najljepša stvar na svijetu koja te promijeni iz korijena, no gotovo sve majke pišu ili govore o tome, na kraju, kad vam priznaju sve svoje anegdote i grižnje savjesti, ili kad se dovoljno napiju (a obično im je dovoljna jedna čaša bilo čega).
Kad sam bila klinka, a kad to kažem mislim na dvadesete, nisam se bojala djeteta jer sam se panično štitila od trudnoće. Naime, znala sam da sam i sama dijete, da želim studirati i raditi, odrasti. Ali postojao je trenutak zaljubljenosti, znate ono kad ležite s nekim u krevetu, gledate u zvijezde kroz koso staklo tavanskog prozora, i ekstatično pomislite: kako bi to izgledalo da se naši geni spoje? Bili smo zaista klinci tada, s diploma se doslovno sušila tinta, plaće su bile nesigurne i premalene za samostalni život a kamoli za bebu, ali pomisao na to da rastemo zajedno s djetetom i s njim ili njoj prolazimo sve milestones koje adolescent mora preživjeti da bi se mogao nazvati odraslom osobom, činila se romantična.
Danas, petnaestak godina kasnije, i dalje je ta pomisao romantična (no ima u njoj mnogo više kiča no što sam 2001. zamišljala), posebno zato što sam majka postala - pa, nešto starija od hrvatskog prosjeka. Ne mislim da je 34 (s koliko sam rodila) neka debela starost ili krajnji rok za rađanje, ali da, za samo jednu sam godinu izbjegla preporuku za amniocentezu na temelju godina, i da, milestones koje sam trebala prohodati, prohodala sam sama, zaradila sam neke novce, koje, ok, ne mogu mojem djetetu platiti školovanje na Oxfordu, ali joj svakako osiguravaju pelene i dobru kremu za pelenski osip; no što nije manje bitno od financijske sigurnosti, postala sam osoba koja sam, valjda, i trebala postati.
Stabilna, svjesna onog što želim (nažalost, to sam postigla na principu pogreške i uspjeha, i sve na vlastitoj koži), s određenim navikama u životu koje uključuju zdravu hranu, smiren lifestyle (jer sam se davnih dana natulumarila), mnogo knjiga na policama i otkrivanje dobrih privatnih liječnika po Zagrebu.
Čovjek bi na prvu rekao da je to genijalno za majčinstvo, jer prošao si neke stvari, izdivljao si se, proživio, ništa ti neće nedostajati, ni društvo, ni izlasci, jer ćeš znati da zapravo ništa ne propuštaš dok gledaš u svoje nekim čudom savršeno dijete koje leži do tebe u krevetu. I sve je to istina. Osim što biti mlada majka nosi sa sobom jednu energiju koja ostane u dvadesetima, kako god okreneš, i kakve god vitamine naručiš s interneta svojom kreditnom karticom o kojoj si u dvadesetima tek mogla sanjati. Isto tako, tek sad razumijem supruga Zoe Heller (a priznajem da sam ga, čitajući te kolumne prilično davno, negdje na pola puta između onog i ovog života), pomalo osuđivala smatrajući sebičnim njegov stav da ne želi dijete s njom (pa normalno, mislila sam, kad on već ima djecu) jer želi malo “uživati u životu”. Čovjek je, sudeći prema njezinim tekstovima, govorio da je prestar za bebu. I doista, ima nešto u tom paradoksu: iako si stariji, stabilniji, zadovoljniji, formiraniji, mirniji, unatoč svemu nabrojanom, ili baš zbog toga, nemaš neiscrpnu fontanu energije koja je, vjerujte mi, potrebna kad u kući imate bebu. Sreli smo nekidan kolegu muž i ja, vozio je bicikl i zastao da pomazi našu kćer.
Nakon toga je bez prestanka pričao o svom sinu, o tome kako ga vise ništa ne zanima u životu jer ima iznad pedeset i svašta je proživio (govori istinu čovjek), i sad ga zanima samo njegovo dijete, kaže da bi rado imao troje, kad žena ne bi bježala od njega po kući. Razumijem i nju: u kasnim je tridesetima, a nije spavala već godinu dana. On je oduševljen, ali nema sisu, ni maternicu. Drugi kolega obožava Lenu i stalno šalje fotografije svojoj nevjenčanoj supruzi u nadi da će popustiti i roditi mu još jedno.
Nevjenčana odbija, kaže da nema više snage i da zahvaljuje Bogu što je prva dva sina napravila u dvadesetima. Razumijem i nju. S druge strane, ideja da sam mogla roditi tada, tek me sad, kad doista znam što to znači imati dijete, držati ga u rukama, uspavljivati, pravilno hraniti i paziti na svaki njegov mig, preplavljuje užasom. Naime, iako kroz maglu, sjećam se koliko sam tada bila neodgovorna, sebična i nezrela, te nesvjesna pravih opasnosti koje život nosi sa sobom. Svakako nisam bila dovoljno obrazovana za baš sve što danas mislim da je nužno da bi Lena imala sretno i sigurno djetinjstvo: no, je li baš tako? Jesam li preopterećena kao starija majka? Sigurno jesam. Bih li bila preneopterećena kao (pre)mlada majka? Sigurno da. Što je onda pametnije, bolje, točnije? Ništa. Majčinstvo je, kao i očinstvo, prokleto teška najbolja stvar na svijetu. Kad god se desi, promijenit će vam život. Loša vijest je da natrag nema. Dobra vijest je da natrag nema, kad god se desi.
P.S. Naravno, pelene je sa Zoe na kraju kolumne, a i stvarne priče, mijenjao suprug. Budio se, uspavljivao, tješio kad su kćeri bile bolesne. Dobra vijest je i to da za ljubav ne možeš biti prestar.
