Transgeneracijski prenos traume pretpostavlja da se trauma može prenijeti na narednu generaciju putem kompleksnih svjesnih ili nesvjesnih mehanizama. Na taj način se dobijaju dvije generacije žrtava - prva generacija su roditelji, a druga njihova djeca. Neka istraživanja su čak potvrdila da se ratna trauma prenosi do trećeg koljena!
To je bio razlog da Psihološko savjetovalište iz Prijedora „Psiholuminis“ krene sa jedinstvenim projektom na ovim prostorima, koje za cilj ima izradu metodologije koja će se na jedan sistemski način baviti pitanjima sekundarne traumatizacije, njenim transgeneracijskim prenosom i svim popratnim poteškoćama, a tiču se predrasuda, međukulturalne i međunacionalne netrpeljivosti.
Tim povodom razgovarali smo sa koordinatoricom projekta, Majom Zorić, diplomiranim psihologom i sistemskim porodičnim psihoterapeutom.
Njihovo Savjetovalište realizovalo je niz različitih projekata i istraživanja sa ciljem širenja ideje o potrebi i značaju zaštite mentalnog zdravlja: „Kako smo koleginica i ja po vokaciji sistemski porodični psihoterapeuti, transgeneracijski prenos obrazaca ponašanja i uticaj porodičnih odnosa na oblikovanje ponašanja je nešto čim se mi svakodnevno u našem radu susrećemo i o čemu intenzivno razmišljamo. Iz toga se rodila ideja da se upravo kroz projekat bavimo pitanjem transgeneracijskog prenosa traumatskog iskustva, te njegovim uticajem na potonje generacije koje nisu bile u kontaktu sa bilo kakvim ratnim dešavanjima, jer su rođene nakon 1995. godine. Smatram da je to vrlo važna oblast rada na našim prostorima, a čini se da se struka malo bavila ovom problematikom. Cilj projekta je svakako ispitati na koji način je ratno iskustvo roditelja uticalo na ponašanje njihove djece, koji su to obrasci ponašanja i emocionalne vezanosti preneseni. Nakon detektovanja maladaptivnih obrazaca, cilj je kroz projekat raditi sa učesnicima na njihovom mijenjanju i prilagođavanju.
U projekat je uključeno 10 mladih osoba sa područja grada Prijedora, a koji su rođeni nakon završetka ratnih zbivanja i u svojoj porodičnoj istoriji su imali iskustva vezana za ratnu prošlost. Šta je rad sa djecom otkrio, odnosno šta su vam oni pričali i koliko su bili izloženi opisima i pričama traumatskih događaja, gubitaka?
Vrlo interesantno je da djeca učesnika ratnih dešavanja, onih koji su zbog toga bili prinuđeni napuštati vlastite domove, koji su izgubili bliske članove porodica, skoro ništa ne znaju o iskustvima svojih roditelja. To možemo objasniti na dva načina. Prvo, traumatska iskustva su neprerađena i potisnuta. Emocije koje su vezane za te događaje, često su odcijepljene, a samim tim i one nisu prerađene. Dakle, roditelji tj. učesnici rata svoja iskustva nisu obradili i izborili se sa njima da bi o njima mogli otvoreno i bez problema da pričaju. Drugo, nepričanje traumatskih i teških događaja ima protektivnu ulogu, jer većina roditelja ima potrebu da zaštiti svoju djecu. Sa druge strane, postoje i roditelji koji svoju djecu i najbliže preplavljuju traumatskim sadržajima. Tada isto možemo pričati o PTSP, a kasnije i o poremećaju ličnosti. Djeca u takvom okruženju isto mogu da razviju neki oblik maladaptivnog ponašanja. Sve zavisi od vulnerabilnosti djece, ali i o nekim drugim protektivnim faktorima koji bar malo mogu ublažiti uticaj traumatskog iskustva roditelja.
Kako se sekundarna traumatizacija manifestuje, odnosno koji su simptomi?
Transgeneracijski prenos traumatskog iskustva zavisiće uveliko od doživljaja, uvjerenja i emocionalnih reakcija koje ima onaj koji je to iskustvo doživio. Kada pričamo o uvjerenjima, velika vjerovatnoća je da će se prenijeti bazično nepovjerenje prema pripadnicima drugih nacionalnosti i vjera, te će to biti podloga za netoleranciju, predrasude i izbjegavanje, ali i razvijanje ekstemnih i radikalnih oblika ponašanja. Dalje, uzmemo li u obzir teorije o emocionalnom vezivanju, roditelji koji pate od vlastitih trauma, odlučiće se za formiranje najnepovoljnijih obrazaca emocionalne vezanosti kod svoje djece. Takva djeca u zavisnosti od ponašanja roditelja mogu biti pseudosamostalna, oslonjenja sama na sebe bez očekivanja od drugih ili pak s druge strane, mogu razviti negativnu sliku o sebi i manjak samopouzdanja.
Šta su učesnici otkrili o sebi, ali i drugim učesnicima?
Učesnici su prije svega osvijestili svoje obrasce emocionalne vezanosti. Bavili su se svojim uvjerenjima, ali i uvjerenjima svojih roditelja koji su uticali na oblikovanje njihovog ponašanja i njihove ličnosti. Moram reći, da su se učesnici tokom projekta izrazito zbližili, da se stvorila atmosfera u kojoj su bez zadrške dijelili svoja iskustva, a razvila su se i neka prijateljstva koja nastavljaju da traju i mimo projekta.
Koji su savjeti kako sačuvati svoje mentalno zdravlje?
O zaštiti mentalnog zdravlja bi se moglo jako dugo pričati. Ono što smatram bitnim za napomenuti jeste da se mora filtrirati ono što smatramo stresnim i pronalaziti načine relaksacije. Kako bi naše mentalno zdravlje ostalo očuvano, potrebno je koristiti sve resurse koji su nam na raspolaganju. Od velike je važnosti prepoznati šta radi za vas i toga se držati. Svako ima svoj izduvni ventil i svakako je potrebno odvojiti vrijeme za njega. Vrlo često koristim frazu koja je jako bitna: svaki dan moramo za sebe odvojiti pola sata, a ko nema vremena on mora odvojiti cijeli sat. Bitno je prepoznati znakove narušenosti mentalnog zdravlja kao što su nesanica, razdražljivost, anksioznost, bezvoljnost, nezainteresovanost, te je potrebno blagovremeno potražiti stručnu pomoć. Dakle, preopterećenost nosi rizik i to na vrijeme treba prepoznati i u suštini preventivno djelovati. Prevencija i jeste najvažnija mjera zaštite zdravlja.
