<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Interesna zajednica elita

PREVOD

Postoji veza između klasne strukture britanskog društva i brexita. Ljudi koji pišu zakone, sude po njima ili ih komentarišu u medijima – pripadaju tako tankom sloju da su svodivi na jednu osobu.

10. juli 2019, 2:22

 

Prošle sedmice Boris Johnson je održao govor pred Kraljevskim društvom za hortikulturu u Vizliju u Sariju, a onda produžio u bogato selo Oksšot da kupi malo kobasica sa komoračem i estragonom i popije kafu u kafeu Gricko i vrcko. U seriji intervjua koje je dao tokom dana, odbijao je da komentariše fotografiju na kojoj pozira sa svojom partnerkom Carrie Symonds. Ali više puta je ponovio da nema sumnje da će do kraja oktobra Britanija izaći iz Evropske unije „kako zna i ume”.

Istog dana, Fondacija Saton i Komisija za društvenu pokretljivost objavili su izveštaj o istraživanju elitizma u Britaniji koji „pruža sliku zemlje čijim strukturama moći dominira mali segment populacije, uz veoma nisku pokretljivost na društvenoj lestvici i bez znakova da će se situacija popraviti“. Polaznici privatnih škola čine svega 7% stanovništva zemlje ali 39% elite; diplomci Oksforda i Kembridža čine manje od 1% populacije, ali za njih je rezervisano 24% elitnih pozicija u zemlji. Sudije u visokim sudovima, pomoćnici ministara, sekretari sa trajnim mandatima i diplomati spadaju u red zanimanja koja su najmanje reprezentativna za zemlju u celini. Za njima ne zaostaju ni predstavnici medija, naročito kolumnisti.

Postoji jasna i nepobitna veza između duboko usađene i okamenjene klasne stratifikacije britanskog društva i žalosnog haosa u kome se danas nalazimo. Genetska barica iz koje se popunjavaju redovi elite plitka je i ustajala. Oni koji pišu zakone nadziru rad državnih organa koji ih sprovode, tumače ih u sudnicama ili komentarišu u novinama – pripadaju tako tankom društvenom sloju da bismo ih sve mogli smatrati jednom istom osobom. Iako nemaju većinu, njihova kritična masa je takva da mogu definisati ton, oblikovati kulturu i postavljati parametre onoga što se smatra institucionalno prihvatljivim.

Takva situacija je uvek apsurdna i nezdrava, a u poslednje vreme postaje i neodrživa. Premijer koji nas je pre nekoliko godina gurnuo u haos brexita pohađao je istu školu i posećivao iste klubove na istom univerzitetu kao novi premijer koga bismo mogli dobiti za nekoliko sedmica. Niko ne pomišlja da je to neprijatna koincidencija. Jer Britanija tako funkcioniše; ili bi trebalo reći – ne funkcioniše.

„Model vođstva u našoj zemlji se raspada“, pisao je prošlog decembra Economist, časopis koji niko ne može optužiti za simpatije prema marksistima. „Britanijom upravlja klika opsednuta sobom samom, grupa koja pripadanje svom ekskluzivnom klubu ceni više od kompetentnosti, a samouverenost više od stručnosti“. Zapanjujući neuspeh integracije u ovoj zemlji nema nikakve veze sa muslimanima ili rasom – problem je u tome što ljudi koji zemlju vode i komentarišu ono što se u njoj događa imaju krajnje skučeno iskustvo života kakvim živi većina njihovih sunarodnika. Izgleda da su posledice te prevelike udaljenosti katastrofalne.

Da bih predupredio očekivane kritike, naglašavam da ne možemo kriviti ljude zato što su rođeni bogati ili zbog škola koje su pohađali. Takođe, šačica pripadnika radničke klase koja se nekako domogne Oksforda i Kembridža zaslužuje divljenje. Problem nije u pojedincima, već u sistemu koji nagrađuje privilegije i privileguje bogate – pružajući tako više mogućnosti, bogatstva i moći onima koji ih nisu sami sticali, dok ostalima uskraćuje pristup.

Klasna privilegija nije ništa novo. Sva trojica britanskih premijera u periodu od 1955. do 1964. školovali su se na Itonu i Oksfordu. Ali od tog doba promenilo se nekoliko stvari koje dalju dominaciju ovog veoma tankog društvenog sloja čine problematičnom. Pre svega, nivo dohodovne nejednakosti drastično je porastao. Prema podacima ekspertskog tela Equality Trust, od 1938. do 1979. godine deo dohotka koji pripada decilu na vrhu dohodovne lestvice opao je za 40%, dok je deo koji pripada najnižim pozicijama malo porastao. Posle 1979. godine taj trend je počeo da se menja i danas je praktično zaustavljen. Realne nadnice još se nisu vratile na nivo od pre krize.

Oligarhijske tendencije u ekonomiji učvršćuju se i pojačavaju kroz politiku i širu kulturu. Ljudi kojima sve pripada dobili su i pravo da upravljaju svim stvarima. Vodeći kandidat torijevaca Boris Johnson nije samo proizvod nego i veliki zagovornik takvog sistema. Kada traži velike poreske olakšice za bogate vidimo da je u pitanju kandidat koji već ima mnogo i želi još više. Kada nagađa da minimalna nadnica iznosi „verovatno oko 10 funti“, a zapravo je 8,21 funti, vidimo da je u pitanju kandidat koji ne zna skoro ništa o ljudima koji nemaju mnogo i nije spreman da uči. (Zamislite šta bi snašlo Diane Abbott da je napravila sličnu grešku.)

Drugo, očajnički pokušaji da se monopol sačuva izazivaju sve ekstremnije posledice. Nalazimo se u periodu dugotrajne krize i duboke podeljenosti, a kreatori takvog stanja su pripadnici finansijske elite čije je nepromišljeno ponašanje prvo tolerisano, a zatim oprošteno, otpisano i zaboravljeno zaslugom političkih elita. Malo je verovatno da ista elita može proizvesti maštovita i radikalna rešenja kakva su nam danas potrebna.

Brexit je samo najuočljivija manifestacija kriza sa kojima se suočavamo. Trka torijevaca za vodeću poziciju pokazuje koliko smo nespremni da se sa njima nosimo. U pitanju je partija koja je na poslednjih šest izbora samo jednom osvojila većinu, a sada se sprema da izabere trećeg lidera za samo tri godine. Vodeći kandidat je nepopravljivi manipulator, lažov, ženskaroš i oportunista, koji se najmanje dopada onima koji ga najbolje poznaju. Protivkandidat je beznadežan. Pitanje je koliko bilo koji od njih dvojice može izdržati na vodećoj poziciji.

Za to vreme, medijske elite, koje uglavnom pripadaju istoj klasi kao njihovi finansijski i politički partneri, opsednute su krizom vođstva u navodno „neupotrebljivoj“ Laburističkoj partiji, koja četiri godine ima istog lidera i povećala je broj osvojenih glasova i mesta na poslednjim izborima. Praktično svaki važniji politički događaj, od brexita do poslednja dva izborna ciklusa, pripadnici medijske elite su protumačili pogrešno.

Problem ovde nije u Jeremy Corbynu ili partijskim interesima – mada bi i to moglo biti u pitanju – već u perspektivi i proporcionalnosti. Jedan od razloga zašto je britansku politiku danas tako teško razumeti jeste to što je većina onih koji su nadležni da je kritikuju i tumače toliko duboko upletena u predmet svoje kritike da više ne može da vidi jasno. Što nas dovodi do završnog zapažanja. Britanija je posle Drugog svetskog rata uspela da ubedi sebe da je meritokratsko društvo. Današnja situacija pokazuje da su to bili laž i iluzija. Ako mislite da je Boris Johnson najbolji kandidat za zadatak pred nama, onda ne znate ništa o zadatku koji nas čeka. Ili ne znate ništa o Borisu Johnsonu.

Kao što je primetio James Wood u London Review of Books, na Itonu su ih učili kako da se „bez napora i superiorno” nameću ostatku sveta. Ali ti ljudi danas idu iz greške u grešku. A čak i kada prave katastrofalne greške, nastavljaju da se uspinju jer im i dalje poklanjamo poverenje – sasvim nezasluženo.

The Guardian, 05.07.2019.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net,10.07.2019.