Šerpe, lonci, varjače, pištaljke, baklje, lavež pasa...To je sve što prekida višečasovnu dirigovanu tišinu, odu borbe protiv nevidljivog neprijatelja. Dok jedni s terasa, u samoizolaciji, bukom protestuju protiv diktature, drugi se okupljaju na krovovima, organizuju vatromete, pale baklje i uzvikuju optužbe i osude političara. Što se tiče policije, u tom drugom prizoru nema ničeg spornog jer momci imaju dozvole za kretanje. Pred sudom javnosti, u prilog im ide to što su imali maske.
Da je to goruće pitanje srpske parlamentarne demokratije pokazala je Maja Gojković, predsjednica Narodne skupštine Republike Srbije. Onemogućivši prisustvo sjednici članovima poslaničkog kluba Dosta je bilo, Gojković je poslala poruku da u parlamentu neće tolerisati one koji ne nose maske i rukavice i one koji su došli raspravljati o mjerama vlade u vanrednom stanju. Potom, Gojković je dopustila višeminutno targetiranje, vrijeđanje i blaćenje medija, redakcija, potom novinara i novinarki lično, imenom i prezimenom, u izvedbi Aleksandra Marković, narodnog poslanika Srpske napredne stranke.
Skupštinsko obraćanje Aleksandra Markovića, poslanika Srpske napredne stranke, samo je dokaz da borba protiv nevidljivog neprijatelja nije omela srpsku stabilokratiju ili je navela da skrene s puta borbe protiv svih onih koje decenijama označava kao vidljive neprijatelje: medije, civilno društvo, nevladine inicijative, udruženja građana itd. Druge dileme ne postoje, osim one ključne, koja iz nedjelje u nedjelju buja u sumaglici policijskog časa: kako obezbijediti slavnu pobjedu?
Preusmjeravanje pažnje javnosti, manipulacija odgovaranjem na nepostavljena pitanja, targetiranje i stigmatiziranje, difamacija – to je tek nekoliko odbrebi strategija odbrane odluka predsjednika republike i Vlade Republike Srbije donesenih tokom vanrednog stanja. U to se ubraja i blaćenje novinara koji poštuju Kodeks novinara Srbije te hapšenje novinarki koje objavljuju provjerenje i pouzdane informacije o nezaštićenosti zdravstvenih radnika u okolnostima pandemije. Slijedeći logiku potpune dominacije, jasno je da je paljenje baklji i vatrometa dio iste strategije. Iako niko iz državnog vrha nije javno huškao ljude da podršku režimu izraze bakljadama i vatrometom, niko iz državnog vrha takođe nije zatražio ni prekršajno gonjenje mase koja to pokušava širom Srbije.
Tako su se baklje ovaplotile od nacionalističke i klerofašističe ikonografije i sa stadiona pobjegle na krovove stambenih zgrada, osovnih škola, javnih preduzeća. Ipak, momci koji ih pale nisu huligani nego, razumije se, ljudi koji imaju dozvolu za kretanje tokom policijskog časa. S obzirom na sve ozbiljnije težnje aktuelne diktature da zamrzne život i održi famozni status quo, čak ni policija nema namjeru objašnjavati zabrinutoj javnosti otkud tim momcima dozvola, zbog čega su je dobili i hoće li im biti oduzeta.
Aktuelna srpska stabilokratija posegla je za izjednačavnjem društva sa mrtvim predmetom, ograničavanjem svijesti u prostor onog što se može znati: odluke državnog vrha u toku vanrednog stanja. Te odluke danas iščekuju bogati, siromašni, zaposleni, nezaposleni, muškarci, žene, umirovljeni, djeca, sve s namjerom da čuju nešto novo o režimu dopuštenog prometa ljudi i robe koji će već možda sutra biti stavljen van snage. To su sve mogućnosti vjerovanja s kojima se susreće javnost u Srbiji, i to je sva jasnoća znanja koja na njih apeluje iz skupštinskih sala.
U tom smislu, ključno je pitanje da li je Gojković mislila na pobjedu u borbi protiv nevidljivog neprijatelja ili na pobjedu na predstojećim izborima. Razlika je drastična: aktuelni vrh može politički preživjeti ostatak proljeća i ljeto samo ako privremeno obustavi teški rat protiv zaraznog virusa. Istovremeno, relaksacija mjera i ukidanje vanrednog stanja mogao bi biti najveći problem za aktuelni režim jer bi bilo dovedeno u pitanje sve što je režim uradio da omogući sprečavanje širenja virusa ne kršeći osnovna ljudska prava i civilne slobode.
Istina, nastojanjem da pokaže kako o građankama i građanima Srbije može brinuti bolje od njih samih, Aleksandar Vučić još uvijek kontroliše očekivanje nacije da njena moć bude zaštićena kohezijom centralizovane države i društva pojedinca. No, to sve se može raspasti kao kula od karata ako se postave konkretna pitanja: mogu li svi strani investitori koji treba da dođu u Srbiju obezbijediti posao za sve koji su bez njega ostali; mogu li državne doznake spasiti poslove malih i srednjih preduzeća; može li odlaganje uplate poreza u javnom sektoru održati ogromni državni birokratski i administrativni aparat, mogu li dvotrećinski iznosi doprinosa biti opravdani ako stanovništvo ne bude imalo obezbijeđenu besplatnu zdravstvenu njegu, itd.
Ako su to samo neka od pitanja zbog kojih ljudi lupaju varjačama i kutlačama po loncima i šerpama, onda su to pitanja zbog kojih bi ljudi mogli izaći na ulicu. Neko će reći da to opet nije većina, da je većina apatična, letargična i nezainteresovana. No, kad se popune kapaciteti kafana, pabova, restorana, noćnih klubova, hotela, banja, bazena i svega što bi uskoro moglo biti otvoreno, za sve nezadovoljne ostaće samo dvije opcije: samoizolacija neodređenog trajanja ili pobuna.
