Igor Mandić je pisac, kritičar i novinar koji je obilježio
hrvatsko novinarstvo druge polovice dvadesetog stoljeća. Danas za sebe
kaže da je tek nemoćni penzioner. Međutim, ovaj penzioner ne izlazi iz
forme. Njegovi javni istupi i danas izazivaju burne reakcije, kao što su
ih izazivali u vrijeme kad su pravovjernici iz komiteta njegove knjige
čitali uz pomoć povećala. Pokušavajući doći do Mandića kako bi
dogovorili ovaj intervju, nazvali smo broj mobitela registriran na ime
Igor Mandić. Igor Mandić nam se i javio, ali odbio je dati intervju pod
obrazloženjem da vozi kamion.
– Neću vam dati intervju, ne mogu sad, radim, vozim kamion – rekao nam
je kontaktirani Mandić. Naravno, bio je u pitanju krivi broj. Nasmijala
nas je činjenica da je kamiondžija reagirao kao da novinari svaki dan
od njega traže izjave i intervjue. Mandiću smo ispričali ovu anegdotu i
tako je počeo naš razgovor s njim.
– Ima ih nekoliko koji se s punim građanskim pravom zovu kao ja. Još
tamo pred kraj socijalizma i pred početak nove ere postojao je i
vjerojatno još postoji jedan Igor Mandić koji je, ako se ne varam,
primao moju poštu i sve moje pozive, a da mi se nikad nije javio s nekim
opravdanjem ili barem da mi dostavi upućene mi pošiljke. Oko tog mog
Mandića bio sam i malo sumnjičav, da mi nije podvaljen kako bi otkrio
moje kontakte. Srećom, ja nemam nikakve pa ništa nije mogao niti
otkriti. A što ćete, ljudi se svakako zovu, ima nas masu pod istim
imenima i prezimenima, a ja namjerno nisam u telefonskoj knjizi još od
70-ih godina, otkad sam bio pod teškom paljbom jedne nacionalističke
provokativne grupice ovdje u Zagrebu. Oni su mi psovali sve živo i
mrtvo, prijetili mi na kućnu adresu i adresu Vjesnika, gdje sam tada
radio.
Tadašnji i današnji idioti
Nacionalisti u sedamdesetima?
– Proustaški nacionalisti, jasna stvar. Već onda, sedamdesetih godina.
Jedanput sam imao i fizički sukob koji, srećom, nije ostavio nikakvih
posljedica. Kad smo supruga i ja dobili prvi kućni telefon, 1972., nisam
ga registrirao na svoje ime upravo da izbjegnem suvišno nerviranje zbog
provokacija koje su u pravilu bedaste i besmislene, vulgarne, neopasne,
ali ipak na neki način nerviraju. I tako, da izbjegnem suvišno
gubljenje živaca s idiotima, sebe sam isključio iz telefonskog imenika.
Postoji li neka razlika između tadašnjih i današnjih idiota? Postoji.
Ovi današnji su lošiji. Početkom devedesetih godina, sa sviješću o
takozvanoj samostalnoj državi, te podzemne sile prljavštine i hrvatske
gluposti dobile su podršku hrvatskog državnog aparata pa se još
bezočnije mogu odnositi prema onima s kojima se ne slažu. Oni napadaji
bili su iz potpuno deplasiranih razloga, ali svejedno, kada nekog
pljuneš pa mu nalijepiš etiketu, onda se po njemu može nastaviti
batinati bez ikakva obrazloženja. To su pokazali svi zatvori, sve
umobolnice, svi totalitarni režimi ovoga svijeta. Razlika, dakle,
postoji. Danas je puno gore.
Zašto uz termin samostalna Hrvatska dodajete i – takozvana?
– Pa normalno da nismo samostalni. To je čista iluzija jer nemamo ni
definirani teritorij, ni fiksne granice, niti imamo vojsku koja bi to
garantirala. Već smo i iznajmljeni kao pomoćna snaga za najnasilniju
grupaciju svijeta, a to je NATO, koji neki danas hvale zaboravljajući da
je to najrazbojničkija organizacija novoga svijeta. Možda mu je ravna
jedino Crkva u doba križarskih ratova prije 800 godina. Ondašnja Pax
Romana sad je Pax Americana. Prema tome, ako smo mi pod pokroviteljstvom
i u službi tog NATO-a, kako smo samostalni? Nismo samostalni ni u kojem
pogledu pa ni u pogledu našega novca. Banke su nam u vlasništvu stranog
kapitala, rasprodajemo željeznice i puteve, rasprodat ćemo vode i šume i
sva nacionalna bogatstva koja »višnji nam Bog je d'o«, kako pjevaju
naši popovi iz dubrovačke renesanse. Rasprodali smo kao da nam je
ćaćino, a nije. To nam je palo prirodnim izborom naših davnih plemena
koja su se tu naselila. No dobro. Ta naša suverenost apsolutno je upitna
u svakom pogledu: političkom, graničnom, vojnom, financijskom. Kakva bi
još suverenost postojala? Nikakva, osim kao fantazma mahanja zastavama,
ispisivanja i crtanja šahovnice i klečanja na Kamenitim vratima u svrhu
ostvarenja radničkih prava.
Imamo iluziju
Nedavno ste u »Nedjeljom u 2« rekli da je Hrvatska neuspjela država.
Ipak, čini se da je ona vrlo uspjela u odnosu na ono što su zamislili i
politički realizirali Franjo Tuđman i njegova klika. Nisu li oni upravo
htjeli Hrvatsku koja će u šaci držati šačica bogatih obitelji? To što
većina ljudi u Hrvatskoj ima svoje fantazije o tome što ova zemlja jest,
to je druga stvar.
– Da, Tuđmanovu Hrvatsku imamo, ali ona se raspada. Evidentno se
raspada. Čak i taj u neko vrijeme uspjeli ratni obris Hrvatske i ona
krvoločna ratna motivacija koja je u početku uspjela okupiti nešto
raspršenoga ljudstva pod jednu zastavu – i ta se Hrvatska raspada. Kao
što vidimo, svi su se odjeci Tuđmanovog glavnog projekta počeli
raspadati, i njegova stranka se raspala i u ovom, navodno demokratskom
ozračju pokazala svoje pravo, negativno lice. Možemo reći da je Hrvatska
bila uspješna država za kratko vrijeme, jasna stvar, kao
nacionalistički i fašistoidni pokret. U tom smislu je bila uspješna i u
tom smislu Tuđman jest bio uspješan političar, u to sumnje nema. No, čak
i ta nacionalistička država je neuspješna. Srećom su se i kontra snage
dovoljno suprotstavile da se nacionalistička, naizgled kompaktna
državica, počela rastakati. Inače, niti jedna državica pod imenom
Hrvatske nije uspjela opstati. Ako čak pristanemo na to da 24 godine
imamo neku kompaktnu grupu ljudi koji se mogu svrstati pod pojam
hrvatske države, to je beznačajnost, zrnce pijeska u pustinji vječnosti.
Propadala su carstva stara po pet tisuća godina; kinesko, egipatsko,
rimsko, habsburška monarhija koja je ovdje ostavila najdublje tragove…
Prema tome, imati neku iluziju da dvadeset godina nešto znači i da se u
ime toga možemo busati u prsa da imamo državu, na žalost, ne vrijedi.
Macabre vizije
Uistinu vjerujete da za Hrvatsku nema nade?
– Na osnovama na kojima je osnovana – ne. Kao što se pogrešno
presavijene i zgažene novine više nikako ne mogu ispraviti, jer onaj
pogrešan rub kod pogrešno presavijenih novina nemoguće je ispraviti,
tako se i pogrešno presavijena država više ne da ispraviti. Nikako se ne
da ispraviti ono što je zacrtano devedesetih, osim teškom katastrofom,
revolucijom ili ratom. Sve su to stravične, macabre vizije koje
otklanjam od sebe i ne usuđujem se o njima niti misliti.
Nije Hrvatska jedina država koja je pogrešno presavijena. S obzirom
na sve što se na Zemlji zbiva, možemo zaključiti da je pogrešno
presavijen cijeli svijet.
– Najprije naš takozvani region. Sve te državice su se pokazale
nesposobnima za samostalni opstanak. Srbija, Bosna i Hercegovina koja ne
postoji, Makedonija, Crna Gora – smiješni pojam, pa čak i ona
najnaprednija, koja je sve iskrivila – Slovenija – je na rubu propasti.
Dokaz je to da su se te države usprotivile nekom gotovo geofiziološkom
sustavu koji ih je stotinama godina privlačio i držao zajedno.
Jugoslavenska ideja je u tom pogledu bila najsnažnija. Po meni čak ni
ona rojalistička Jugoslavija, stvorena na rezultatima Prvog svjetskog
rata, nije bila pogrešna. Versajska Jugoslavija nije bila pobačaj, kao
što ni avnojska Jugoslavija nije pobačaj. To su dvije normalno skrojene
države, napravljene na sili jedne duboke međusobne etničke privlačnosti.
Slikovito pokušavam reći da su se one i fiziološki privlačile. Kako su
se rasjekle silom – dakako u krvavome ratu – trenutačno su trijumfirale,
svaka u svojoj glupoj oazi, i vjeruju da su napokon ostvarile svoj
davni san. To važi i za Srbiju, kao i za Hrvatsku. To je također
promašena država.
Pisac, a ne književnik
Ostavimo po strani države i porazgovarajmo malo o novinarskoj profesiji, iako ste odavno više književnik, nego novinar.
– Volim se zvati piscem.
Koja je razlika između pisca i književnika?
– Od imenice pisac može se napraviti glagol pisati. Od imenice
književnik nema glagola. Književnikovati? Ili knjižariti? Knjigariti?
Očito je sama imenica nemoćna. Gledano strukturno, kroz književnu
historiju, ona je samo iluzija koja preostaje iz prošlih stoljeća, kad
je književnost bila toliko odvojeno mjesto u sistemu društvenih
vrijednosti da je mogla figurirati samostalno. U dvadesetom stoljeću
književnost je izgubila to povlašteno mjesto i pretvorila se samo u
zanat pisanja, a kome u tom zanatu za rukom pođe i umijeće, onda neka
bude i umjetnički pisac. Mene je uvijek smetala ta kompromitirana riječ
književnik, jer su to – pogledajte samo našu književnu povijest – popisi
neuspjelih, nečitanih, propalih ljudi i knjiga. Ono što je živo, to se u
moderno vrijeme pretvorilo u pisanje. Još od sedamdesetih godina moj
intimus, bračni kum Veselko Tenžera i ja svojatamo za sebe da smo prvi
naglasili tu razliku između književnika i pisca.
Kako ste doživjeli kraj Vjesnika?
– Vjesnik je trebalo dokrajčiti jer je bio posljednji ostatak
socijalističkoga sistema u Hrvatskoj. Zanimljivo je i ne želim nikoga
optužiti, ali prvi koji je bio za propast Vjesnika je bio Slavko Linić.
Još davno, u Račanovom mandatu je to zagovarao. To je bio nezaustavljivi
proces uništavanja svega što je malo davalo na neki preostatak
socijalistički uređene institucije. Dakako da je Vjesnik iz svojih
sjajnih, tiražnih i novinskih vrhunaca nezaustavljivo padao i gubio
tiražu u borbi s mlađim, prodornijim novinama i novim medijima. Potpuno
ga je dokrajčila vladavina HDZ-a, koji je novine pretvorio u sterilno,
stupidno glasilo i mjesto za sprdnju. Meni je na nesreću pala (ne)zgodna
dužnost 2000. da zasjednem na mjesto glavnoga urednika. Izvrgnuo sam se
ruganju, naročito s te naše takozvane ljevičarske idejne struje u
kulturologiji i novinstvu. Uzimali su me na zub svi oni koji su mi mogli
biti znanci i prijatelji i koji su to kasnije i postali. Nije im bilo
jasno što jedan čovjek moga profila radi na tom mjestu. Uzalud sam
objašnjavao, kao što se može vidjeti i u mojoj knjizi »Oklop od papira«,
da sam se tog mjesta prihvatio da odstranim strančarstvo iz Vjesnika,
da list ne bude ni Vladin ni predsjednikov, nego da to budu novine prvog
višestranačkog Sabora u novijoj hrvatskoj povijesti. I to je bila jedna
od mojih iluzija. Također sam sudjelovao u izgradnji te paradne laži,
ali s namjerama koje su se i pokazale dobrima. Uspio sam odstraniti iz
Vjesnika govor mržnje, uskratio sam pravo govora onima koji su na tome
ustrajavali čak i po principu cehovske ili sindikalističke logike pa su
tužili instituciju zbog uručenih im otkaza. Neka, s pravom su se borili
za sebe. U to kratko vrijeme, u osam mjeseci – nisu mi dali niti da
jednu trudnoću iznesem – uspio sam na licu Vjesnika napraviti izvrstan
face lifting. Dakako, netko će mi se rugati da je to samo poza, parada,
vanjština. Da, ali bila je u pitanju i suština. Privukao sam neke od
najboljih komentatorskih snaga, od Tomice Jakića i Nikole Viskovića do
Vice Vukova, kao i još nekolicinu koji su zajedno sa mnom radili na
idejnom osuvremenjivanju toga lista. Vjesnik sam čak i na jedan vidljivi
način pokušavao vratiti izvorima njegove narodnooslobodilačke
tradicije. U jednome periodu vratio sam crvenu boju u glavu lista, jer
crni Vjesnik je svojevremeno smijenio crveni. Počeo sam sumnjičiti
moralnost i ispravnost takozvanog Domovinskog rata i operacije Oluja.
Raspisao sam jednu anketu na tu temu, na koju su odgovarali brojni
novinari i znanstvenici. Duboko sam uvjeren da me Račanova vlast, ta
slaba i sumnjiva koalicija, zbog toga smijenila. Neće nama nitko dirati u
svetost Domovinskoga rata, a naročito ne taj Mandić, kojemu ne znamo ni
boju ni idejnost!
Čizme i uniforme
Mislite li da braniteljski korpus, koji svoj društveni utjecaj crpi
iz sudjelovanja u ratu, ima veću snagu od one koju je u Jugoslaviji imao
SUBNOR?
– Koliko ja znam, SUBNOR nije imao oružje, a ovi imaju oružje. Ali
mislim da su oni ipak samo tigar od papira i da svaka lijeva ili
ljevičarskija vlada griješi ako ih se plaši. Oni nisu ujedinjeni ni s
kakvom idejom. Kao što rekoh, tuđmanoidno naslijeđe se raspada. Svi su
se njegovi odjeci rastočili, a sljedbenici su jedni druge zamrzili i
pozatvarali, pogubili se po stazama i bogazama sluđene povijesti, tako
da je taj braniteljski korpus po meni tigar od papira i ne treba ga se
plašiti. Djeluju kompaktno samo zbog toga jer nose čizme i uniforme.
Jadna li je država u kojoj postoje paravojne jedinice koje joj diktiraju
put. Zar i to nije jedan od dokaza da to nije država? Zar je to država
ako dopušta da u njoj postoji nekakva snaga koja će joj militarističkim
prijetnjama oblikovati politički razvoj?
Pretpostavljam da pod tim mislite i na onaj famozni Stožer za
Vukovar, kojem je središnja točka zanimacije borba protiv ćiriličnog
pisma.
– Taj je pak najsmješniji i najjadniji. Mislim da je nemoćan i da se s
malo odlučnosti može dovesti u red. Doduše, nije na meni da to govorim.
Ja sam potpuno nemoćni penzioner, izvan svih organa moći i utjecaja.
Da se vratimo na trenutak na novinarstvo. U novijem razdoblju
hrvatskog novinarstva polemika je, čini se, prognana iz novina, odnosno
iz medijskog prostora?
– Nije! Nije polemika prognana. Po tom pitanju stalno moram braniti
današnje vrijeme od prošloga. Onoliko koliko je polemika prije bila
institucionalizirana u nekoliko osoba, danas se raspršila po
nevjerovatnim zakutcima. Uvijek niče tamo gdje se ne očekuje. U tome i
jest srž polemičkog mišljenja, da ono ne traži dopuštenje da progovori.
Čak i ovi građanski, tabloidni listovi, svako malo imaju polemičke
provale bijesa i srdžbe. To jest polemička rukavica društvu. Ovisi samo
koliko je prihvaćena s druge strane. Posredno znam i za ratove i
polemike u virtualnom svemiru, na internetu.
Ne mislite da je snaga pisane riječi oslabjela u odnosu na neka minula vremena?
– Tako se žale svi suvremenici. Svaka epoha plače za snagom koju su
imali pređi, ali to je pogrešno. Snage ima i danas, itekako. Očituje se u
masi dobrih ostvarenja.
Doviđenja! Ćao!
Među tim ostvarenjima Vašeg, na žalost, više nema.
– Razumljivo, jer svakom vrijeme prolazi. Govoreći bez samosažaljenja,
ja sam prilično istrošio i potrošio. Sebi kopam rov za uzmak, a taj rov
vodi prema grobu. Nitko me neće dovoljno usrdno i dovoljno plaćevno pa
se povlačim prema nestanku. Kao što sam rekao u ovoj knjizi, želim da
moj treći svezak autobiografije bude oproštaj sa svima. Doviđenja! Ćao!
Ne čini se da uzmičete. Svaki Vaš javni istup izaziva niz reakcija,
a vidim da se još uvijek trudite gađati tamo gdje najviše boli.
– I u starijim godinama čovjek se može ritati. I staro magare se rita,
baca ćifte. Kad već ne može gristi, onda barem baca ćifte. To je ono
kad se ostarjela životinja upre na prednje noge, a sa zadnjima se brani,
rita. Možda i jedan stari magarac kao što sam ja to još uvijek može.
Logično je da su došli mlađi, jači, pametniji, prodorniji, koji se
nameću i imaju jače pozicije u društvu pa su ih znali iskoristiti da se
čuje njihov glas, a da se stari prisile na šutnju. Možda sam i ja to
radio kad sam bio 40 godina mlađi.
Vas nisu baš voljeli niti nositelji sustava u Jugoslaviji, a
najveći progon koji se doživjeli, onaj iz sedamdesetih, nastao je zbog
književne kritike.
– Zato jer je u toj kritici bio politički kontekst. Dohvatio me Dušan
Dragosavac, tad svemoćni partijski sekretar u Hrvatskoj. Nije me dokačio
tekstom, nego je na nekom savjetovanju, gotovo u kavanskoj atmosferi,
dobacio neku primjedbu na moju knjigu kritika u kojoj je bila ta kritika
pet godina stara. Bio je to dokaz snage jedne književne kritike, koja u
sebi krije potenciju dinamita u društvenom mišljenju. Tada sam se čisto
i bistro, što ni Dragosavac ni njegovo društvo nisu shvatili, zalagao
za naše građansko pravo da ne budemo za komunizam, odnosno za
socijalističko uređenje. Ne da budemo protiv, nego da ne budemo za.
Tražio sam pravo na postojanje i na izražavanje za one koji nisu
pupčanom vrpcom vezani uz vladajući društveni sistem. Eto, taj
subverzivni element moje kritike, ako jednom bude pročitan, opravdavat
će i ovo moje današnje povlačenje. Danas više nema mogućnosti da
književna kritika nekom padne u oko, jer nitko ništa ne čita.
Kako tumačite činjenicu da današnje hrvatsko društvo uzima Krležu
za svog najvećeg pisca, dok s druge strane prešućuje rušenje
antifašističkih spomenika, organizira obljetnice za ljude u crnim
uniformama i tolerira njihov pozdrav Za dom spremni?
– Oni koji ruše, ne čitaju ništa. Ni da ih tučeš ne bi čitali. Uz to,
kako sjećanje blijedi, tirani se promeću u heroje, a dobri vođe blijede
iz sjećanja jer nisu napravili dovoljno lošega pa ih se nema po čemu
pamtiti.
Kad spominjete tiranine, jesmo li mi ikad zapravo imali pozitivnog vođu naroda?
– Starčevića, Radića, Strossmayera ne možemo izostaviti kao prvu ligu, a nad njima se izdiže lik Josipa Broza.
Gdje da smjestimo Tuđmana?
– U desni škafetin jednog golemog ormara. U ono vrijeme kad je živio i
radio ostvario je svoj negativni san vrlo uspješno i nanio nam grozne
rane od kojih se ova nakupina lokalno izoliranih plemena u Hrvatskoj
nikada neće oporaviti.