Ako je fašizam jedna varijanta totalitarizma i ako je totalitarizam oblik vladavine, odnosno društveno-državnog uređenja u kojem država i oni koji njom upravljaju kontroliraju sve aspekte društvenog (a velikim dijelom i osobnog) života, uz masovni pristanak i participaciju stanovništva, što se postiže raznim metodama, uglavnom baziranima na politici straha – onda je moj odgovor na pitanje „Postajemo li fašističko društvo?“ negativan, ali s važnim dodatkom: ne postajemo, nego smo već postali fašističko društvo, pri čemu ne mislim samo na društva postjugoslavenskih zemalja, nego i na globalno društvo.
Međutim, totalitarnu matricu (koju karakterizira hijerarhijska struktura s odgovarajućim diskriminacijama, isključivanjem, te implicitnim ili eksplicitnim nasiljem) u današnjem društvu ne pronalazim tamo gdje ju se obično traži, na tragu rasizma i nacionalizma (premda smatram da se i na tom planu može govoriti o totalitarnim tendencijama, čak i u „velesilama demokracije“), nego u onim društveno-političkim gibanjima koja nisu od jučer, ali su na vidjelo izbila tokom pandemije koronavirusa.
Kad je, zbog pojave i širenja virusa SARS-CoV-2, koji izaziva bolest COVID-19, Svjetska zdravstvena organizacija početkom 2020. godine proglasila pandemiju, to je rezultiralo neviđeno brzom, opsežnom i radikalnom reorganizacijom života na svjetskom nivou, svojevrsnim izvanrednim stanjem, čije će se posljedice osjećati još dugo vremena, kad god pandemija minula. Riječ je prvenstveno o društveno-političkim posljedicama, jer recentni „higijenizam“ ili „sanitarizam“, iza kojega se jedva prikrivaju stare maligne ekonomsko-političke težnje i interesi, podrazumijeva ono što je svojstveno svakom totalitarizmu: odustajanje od slobode u ime sigurnosti, onemogućavanje autonomnog odlučivanja i djelovanja putem proglasa i naredbi, zamjena odgovornosti disciplinom i solidarnosti strahom.
Ako, riječima Lina Veljaka, „totalitarizam ne trpi (a u načelu i ne tolerira) pasivno podaništvo individua i društvenih skupina zatečenih u okružju odnosne totalitarne vladavine“, pa se „od podanika totalitarne države zahtijeva (…) aktivno sudioništvo u promjenama koje teže uspostavljanju 'novog poretka' i ozbiljenju odgovarajućega svjetonazora“, tako da „nije dopušten niti se trpi bilo kakav kritički odmak individue ili neke uže skupine u odnosu na proklamirane ideje o najboljem od svih mogućih poredaka, a niti u odnosu na realizaciju dotičnog poretka“ (Lino Veljak, Izazovi našeg vremena, Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, 2020., str. 11-12) – situacija u kojoj se trenutno nalazimo može se, ne samo metaforički, okarakterizirati kao totalitarizam.
Kriterij za distingviranje građana po principu mi/oni, podobni/nepodobni i poslušni/neposlušni nije, doduše, bijelstvo, arijevstvo, europejstvo ili zapadnjaštvo, niti lokalno srpstvo, hrvatstvo ili bošnjaštvo, nego se „totalna mobilizacija“ (izraz Ernsta Jüngera) postiže, a odgovarajuće kontroliranje, discipliniranje, stigmatiziranje i diskriminiranje provodi na nivou „golog života“, tjelesnosti i zdravlja.
Time se potvrđuju bitne teze biopolitičkih teoretičara, pa tako i ono što je još 1995. ustvrdio Giorgio Agamben: „I samo zato jer je posvemašnje postajanje biološkog života političkim odlučujuća činjenica, moguće je razumjeti doduše neobjašnjivu brzinu s kojom su se u našem vremenu parlamentarne demokracije mogle preokrenuti u totalitarne države, a totalitarne države gotovo bez prekida u parlamentarne demokracije. U oba je slučaja do preokreta došlo u kontekstu u kojemu se politika već odavna pretvorila u biopolitiku i u kojemu je bio ulog samo još u određenju koji se organizacijski oblik pokazao najučinkovitijim pri jamčenju skrbi, nadzora i uživanja golog života.“ (Giorgio Agamben, Homo sacer: suverena moć i goli život, Zagreb: Multimedijalni institut, 2006., str. 105-106.) Biopolitička paradigma politike nužno je totalizirajuća, a u uspješnim varijantama proizvodi totalitarne sisteme.
Recimo, Zapadnjaci, ponosni na svoju demokraciju, redovno i po navici ismijavaju Sjevernu Koreju, njezin režim, njegovu ideologiju i totalitarno-diktatorsko-tiranske metode, a pogotovo tragikomičnu spremnost podanika da na to bez otpora pristaju. Ali u samo nekoliko dana početkom 2020. godine, svi ti samoljubivi demokratski režimi i njihovi ponosni podanici reorganizirali su život tako da uznemirujuće nalikuje na onaj sjevernokorejski, kakav poznajemo iz rijetkih dokumentarnih filmova o toj zemlji.
Pretjerujem li? Nisu li ipak sve mjere koje se 2020. i 2021. godine poduzimaju da bi se zaustavila pandemija koronavirusa i iskorijenio virus – uključujući ograničavanje svih i ukidanje nekih sloboda i prava – neizbježne i nužne u pogledu zaštite individualnog/osobnog i kolektivnog/javnog zdravlja, a time i života? Smatram da nisu. Ne zaboravimo: svaki totalitarizam ili fašizam počivao je na „samorazumljivim“, „logičnim“ i „prirodnim“ pretpostavkama, te na „neizbježnosti“ i „nužnosti“ poduzimanja određenih, radikalnih i ekstremnih „mjera“. Suspendiranje slobode i prava, čak i kad se argumentira zaštitom zdravlja i života, ne može proći bez dalekosežnih, a možda i ireverzibilnih posljedica. Povijesno nam iskustvo potvrđuje da se jednom ukinuta ljudska prava i slobode nikad ne vraćaju preko noći, nego ih nakon socijalne katastrofe treba ponovno „izmišljati“, tj. za njih se ponovno treba boriti. Zato trebamo, čak i u ovim apokaliptičnim okolnostima, sačuvati sposobnosti skepse i kritike. Trebat će nam, kao i uvijek, ako nam je stalo do istinski zdravoga društva, čije se zdravlje ne može ustanoviti „objektivnim“ i „egzaktnim“ medicinskim testovima.
Kad je društvo ustrojeno na totalitarni način, mehanizmi nadziranja i kažnjavanja (da upotrijebim naslov famozne knjige Michela Foucaulta) mogu se koristiti za realizaciju bilo kakve ideologije i politike, uključujući i fašizam u užem smislu riječi, pogotovo u našim postjugoslavenskim društvima koja nisu vakcinirana protiv fašizma, a zapravo nisu nikad ni izliječena od bolesti izazvanih virusom fašizma.
Tekst je nastao u okviru javne debate na temu „Postajemo li fašističko društvo?“ koju organizuje Magazin BUKA.
Ostale tekstove iz javne debate možete pročitati OVDJE.