Heroji radničke klase, posljednji socijalistički artefakt

FILM

Kulise ovog vremena i bivanja su lunapark i roza fasade, soundtrack je Veseljak, Ane Bekute ili nešto Cecino, piće Rubinov vinjak, a hrana podriguša u četvrt hljeba

18. februar 2022, 8:31

 

Film Heroji radničke klase srpskog reditelja Miloša Pušića sinoć je doživio svjetsku premijeru na 72. izdanju Internacionalnog Berlin Film Festivala u programu Panorama. Tema filma je građevinarstvo u postsocijalističkim zemljaka koje su već 30 godina zapele u tranziciji koja prati podčinjenost prekarnih radnika, spletom okolnosti dospjelih da rade za kojekakve gazde baje. Kulise ovog vremena i bivanja su lunapark i roze fasade, soundtrack je Veseljak Ane Bekute ili nešto Cecino, piće Rubinov vinjak, a hrana podriguša u četvrt hljeba.

 

Iako Pušić pripada generaciji mlađih autora koji teško da se mogu sjećati socijalizma, samoupravljanja i ideje da se radi za kolektivnu dobrobit a ne za gazdu, sam naslov filma će nas zavarati i odvesti u ta vremena, što dovoljno govori koliko smo u iščašenom kapitalizmu na Balkanu potisnuli termin radnik i radničko. Važno je spomenuti da se u Srbiji u prethodnim godinama snimaju filmska ostvarenja koja izlaze iz komfornih koordinata socijalističke nostalgije i rata, te progovaraju o aktuelnim društveno-socijalnim temama današnjice. Jedan od njih je i debitantski film Kelti, rediteljice Milice Tomović prikazan prošle godine na Berlinaleu, ali i filmovi Otac (2020) Srdana Golubovića i Šavovi (2019) Miroslava Terzića.

 

Profesor i grupa obespravljenih građevinara koji su ostali bez novca i osnovnih prava pokušavaju da se bore protiv svojih šefova svim sredstvima koja su im preostala. Njihov gazda gradi ogromno Potemkinovo selo s namjerom ukrasti novac iz razvojnog fonda. Kako se bliži rok, ulozi se povećavaju. Ono što je nekada bio jednostavan građevinski posao, postaje borba na život i smrt.

 

Među grupom obespravljenih radnika koji nikako ne mogu da se pomire s prekarijatom postoje i oni koji su u nekim drugim vremenima obavljali važne društvene funkcije poput Profesora (Boris Isaković) i Mileta (pokojni Mihajlo Pleskonjić) koji je ruiniran situacijom u kojoj se nalazi, te se i dalje kune u Bella Ciao ispijajući Rubinov vinjak, za koji Andrej Nikolaidis u romanu Odlazak (Buybook, 2020) tvrdi da je njegovo zlatno doba bilo vrijeme nacionalističke mahnitosti, rušenja gradova i masovnih egzekucija.

 

Za to vrijeme novostasali stalež nacional-kapitalista za sve živo zove sveštenika koji treba da osvešta i blagoslovi rad i neljudskost, stvarajući prihvatljivu sliku za javnost. Profesor, Mile i hiljade obespravljenih radnika i radnica u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije su posljednji socijalistički artefakti, kako spretno zvuči prevod serije Dalibora MatanićaPodručje bez signala (2021). Oni su jedino preostalo što se nije moglo prigrabiti ratnim profiterstvom i privatizacijom, a nezanemariv su kapital. U određenim scenama dok gledamo Profesora, Mileta, Malog (Stefan Beronja) i ostatak ekipe kako se muče na bespravnom gradilištu bez osnovne zaštitne opreme i sredstava za rad, u pozadini čujemo Ljudi nije fer, poznati hit grupe Smak iz 1976. godine, koji se u današnjoj konstelaciji odnosa može tumačiti kao ruganje, ili najgore predskazanje ako poredimo odnos prema radnicima koji su radili za zajedničko dobro tada, i današnje nepogode u kojima rade za šefa u čijim rukama ostaje sav kapital. Tih vremena se sigurno sjećaju Mile i Profesor, možda i (po)neko drugi iz grupe, ali naknadna pamet je najgora pamet, pa je lakše biti lobotomizirani gonič Braco (Predrag Momčilović), koji tvrdi da njega maltretira gazdina sekretarica Lidija (Jasna Đuričić), nju Miki Jegulja (Aleksandar Đurića), a on ostale.

 

Nakon izvanrednog filma Jasmile Žbanić Quo vadis, Aida? (2020) Jasnu Đuričić je gotovo nemoguće posmatrati kroz prizmu negativke, iako joj je ovdje dodijeljena takva uloga, pisana upravo za nju. Međutim, sve vrijeme dok gledamo film na njenom licu tražimo crte empatije prema obespravljenim radnicima i deložiranim stanarima, te gađenja spram građevinske mafije, pravila koja vladaju u tom svijetu, svog šefa i posla koji radi da bi prehranila porodicu. To će se u punom planu pokazati u izvanrednoj završnici, gdje će ona jasno odabrati stranu.

 

Pušić nam u filmu podastire činjenicu da smrt jednog radnika na gradilištu ne znači ništa. Međutim, to su desetine smrti o kojima svakodnevno čitamo u crnoj hronici gdje se provuku samo kao informacija o kojoj nikada više ništa ne saznamo, pa smo i sami prestali reagovati na njih, kao i na pitanje jebeš li ti to. Na patrijarhalnom Balkanu koji je zapeo u tranziciju, podrazumijeva se da radnice u potpunosti pripadaju svome gazdi, ili da mladi nikada nisu kročili izvan granica vlastite zemlje kao Mali, koji se sprema za prvi odlazak na more.

 

U određenim trenucima filma je prisutna slaba gluma, kao u sceni kada dolazi zaštitna oprema i kombinezoni koje radnici ne smiju isprljati jer su samo za potrebe snimanja, ali ovi nedostaci film čine još šarmantnijim i organskim.

 

Film Heroji radničke klase nam suptilno, ali jasno kazuje kako nastaju i opstaju nacionalizmi kod nas. U polarizovanom društvu gdje obespravljenom čovjeku nije ostalo ništa osim identiteta, onog kolektivnog u koji se utapa i iza kojeg se krije kroz religiju i naciju, potrebno mu je oduzeti i ono malo sredstava za egzistenciju, dostojanstvo, te mogućnost da spozna neke druge perspektive i predjele. To je recept za pokornost. Makar do jednom.

 

Daleko od tekovina '68. koje većini studenata danas nisu poznate, na ulicama Balkana nerijetko vidimo da proteste podižu penzioneri, kako tada, tako i danas, jer su sistemi namjerno propustili priliku da nam prenesu kulturu otpora, prakse jedinstva, solidarnosti i kolektivne borbe. Tako i među današnjim generacijama radnika još uvijek postoje udarnici, heroji istinske radničke klase koji će se zauzeti za nas kojima je vrhunac otpora pustiti Šejn. Kukavičluk, neznanje ili omaž hrabrijima, jer

 

Život uz granicu je opasan i tvrd

(Nek moje ime ovdje od sad znači pravda)

Već čujem priču kako za mnom jaše smrt

(Dok jašem crven pored vatri na rubu grada)

To je Šejn.