Groteskna drama o izopačenoj ljepoti

<p><strong>Danas se 90 posto komunikacije odvija putem ekrana (TV, mobitela, računala...), pa i virusi (mode, konzumerizma, nepotizma, plastične kirurgije...) istom brzinom napadaju čovjeka u Berlinu i u Varaždinu. Mayenburg ne nudi lijek, naprotiv, čini se da rješenja nema, pa gledateljima zbog apokaliptičnog tona može ostati talog nelagode. Zbog svoje strukture drama nesumnjivo drži pažnju gledatelja, duhovite situacije olakšavaju protočnost, da bi tragika ljudske nemoći kulminirala na kraju, a gledatelj kući otišao s pitanjima o sebi i svijetu u kojem živi.</strong><br />

Predrag Daraboš / 27. Januar 2012

 

 

Vesna Kosec Torjanac: Mayenburgov "Ružni" bavi se nemogućnosti uspostavljanja identiteta u globalizirajućem kapitalističkom potrošačkom društvu.

U varaždinskom HNK izvedena je hrvatska premijera groteskne drame Ružni suvremenoga njemačkog pisca Mariusa von Mayenburga. Mladi ljubljanski redatelj Jernej Kobal upriličio je komad tjeskobne atmosfere u zacrnjenom interijeru podrumske scene Rogoz s četvero glumaca u osam uloga. Robert Plemić jedini tumači samo jedan i to glavni lik navodno ružnog inženjera Lettea dok mu u paranoji asistiraju Barbara Rocco, Ivica Pucar i Mitja Smiljanić.

Dubravko Torjanac već se specijalizirao za vrsne prijevode njemačkih literata, a naša sugovornica Vesna Kosec Torjanac kao dramaturginja i asistentica redatelja dala je značajan doprinos varaždinskom uprizorenju ovoga suvremenog njemačkog klasika.

Kako biste definirali ovaj komad modernoga njemačkog autora? Najavljivana je kao crna komedija iako humor poprima čak i groteskne razmjere.

Mayenburgov Ružni pripada tzv. novoj europskoj drami, kako se najčešće naziva suvremeno kazalište nakon 90-ih godina 20. stoljeća koja nastaje u Velikoj Britaniji gdje dramski pisci kao što su Sarah Kane i Mark Ravenhill izazivaju pravu revoluciju u kazališnim krugovima. Njihova dramaturgija se "izvozi" na vodeće europske kazališne festivale, a europski dramski pisci odgovaraju na njihove drame originalnim i osebujnim dramskim tekstovima. Iako predstavnici nove europske drame u svojim tekstovima ponekad upotrebljavaju slične teme ili strukture, svaki od njih, primjerice Marius von Mayenburg iz Njemačke, Biljana Srbljanović iz Srbije, Nikolaj Koljada iz Rusije, Jan Fosse iz Norveške, Lars Norén iz Švedske, Dejan Dukovski iz Makedonije itd., kreira drame na osnovi svog specifičnog iskustva i društva iz kojeg dolaze i u kojem žive. Javlja se cijeli niz mladih dramskih pisaca koji munjevitom brzinom ruše kazališne konvencije te nakon prevlasti redatelja u središte priče ponovno dolazi dobar dramski tekst u kojem nema hijerarhije likova (glavni - sporedni), kao ni podjele na pozitivne i negativne. Karakterizira je realističnost, brutalnost, izravnost, provokativnost, pa nerijetko recipijent doživljava šok ili tjeskobu. Fabula teče linearno ili je niz fragmentarnih priča. Vrijeme je rijetko naznačeno, a mjesto radnje uglavnom stan, dio kuće, bračni krevet, bolnica itd. Česta su eksperimentiranja jezikom i formom. Teme nove europske drame nisu opće ni "velike"; uglavnom su to privatne frustracije pojedinca u društvu, razočaranost, nemoć, pasivnost. Mayenburgov Ružni bavi se pitanjem identiteta, odnosno nemogućnosti uspostavljanja identiteta u globalizirajućem kapitalističkom potrošačkom društvu u kojem svaki čovjek ima svoju tržišnu markicu, svoj bar kod. Sveden je na dekoriranu robu.

Drama je slojevita, pa uz glavnu temu identiteta suvremenog čovjeka u prvi plan iskače estetska kirurgija, kojom se postiže ugled i uspjeh u društvu. Uspjeh pak jamči novac, novac omogućava da čovjek bude lijep, a ljepota garantira uspjeh. Pritom estetika nema nikakve veze s etikom. Seks je odvojen od ljubavi, a jedina vrijednost je profit Odavno su, npr., na izložbama automobila uz limene ljubimce postavljene obnažene ljepotice zbog uspješnije prodaje, samo to više ne primjećujemo kao nešto neobično. Sve rašireniji slučajevi mobinga, također je jedna od tema teksta. Ovaj tekst skreće pažnju na našu neposrednu okolinu i nas same. Kad se to neposredno podastre publici, uz duhovit dijalog, smiješak je moguć, ali ostavlja gorak okus. Teško je žanrovski odrediti ovakav tekst, ali je on prije groteska no crna komedija.

Što vas je nagnalo da se prihvatite baš tog teksta?

Tekst je napisan 2007. godine, a odličan prijevod Dubravka Torjanca tiskan je u časopisu Kazalište 2008. Prevoditelj, ujedno i redatelj, odaslao je Ružnog na 20-ak kazališnih adresa i, očito, nitko nije prepoznao potencijal u njemu, ili ga nitko nije pročitao. Takvi tekstovi trebaju se igrati dok su vrući. Na sreću, upoznala sam Jerneja Kobala, mladog redatelja iz Ljubljane, koji je pokazao interes da se taj komad postavi u Varaždinu. Uz odobrenje i dano povjerenje ravnateljice, gđe Jasne Jakovljević, s veseljem smo se prihvatili izazova. Osobno, tekstom sam bila oduševljena čim je preveden, najprije zbog tematske višeslojnosti i zbog mogućnosti kreativne glumačke interpretacije.

Iz kojih intelektualnih i teatarskih krugova dolazi pisac?

Marius von Mayenburg već spada u suvremene dramske klasike. Njegovi se komadi izvode na mnogobrojnim svjetskim pozornicama. Rođen je 1972. godine, a uz Ronalda Schimmelpfenniga, Davida Gieselmana i dr., jedan je od najuspješnijih njemačkih dramatičara mlađe generacije. Mayenburg je kućni dramaturg, autor, prevoditelj i redatelj Schaubűhne am Lehniner Platz u Berlinu, u kojem često radi s čuvenim redateljem i umjetničkim voditeljem Thomasom Ostermeierom.

Glavni junak Lette, izumitelj specijalnog utikača, ima problem s licem. Svi tvrde da je izuzetno ružan. Ta navodna ružnoća osnovni je pokretač dramske radnje. Zašto bi u današnje vrijeme ružno lice trebalo biti problem za jednog uspješnog inžinjera?

Ne bi trebao biti, ali jest. U metaforičnom, ali i doslovnom smislu. Proizvode prodaje ambalaža. Mediji nas obasiplju s reklamama proizvoda koji će nam u najmanju ruku promijeniti život ukoliko ih kupimo. Prezentacije savršenih proizvoda koriste indoktrinacijski retorički diskurs, a prezentira se doslovno sve. Tako i Lette, izumitelj specijalnog "utikačkog spoja", da bi se on prodao, treba pred stručnom publikom u najboljem svjetlu predstaviti taj proizvod. Pritom, sam proizvod je "neugledna stvar", stoga prezentacija postaje sama sebi svrhom, pa prezentator ružnoga lica ne može "usisati sve poglede" i manipulirati potencijalne kupce svojim nastupom.

Stoga je Lette prisiljen promijeniti svoje lice na kirurškom stolu, što mu donosi novac i ugled. Problem nastaje kad se u sve većem broju pojavljuje njegovo novo lice na "drugim nositeljima", pa porastom konkurencije cijene padaju. Lette gubi posao, ženu i identitet. Sigurna sam da svatko od nas iz prve ruke može navesti primjer nekog Lettea koji je u poslovnom okruženju pristao na kompromis, potiskivanjem svojega mišljenja i povlađivanjem nadređenima u strahu za gubitkom posla, ili je diskriminiran u nekom drugom smislu: spolnom, rodnom, vjerskom, rasnom. Lijepa, atraktivna i mlada lica uvijek su u prednosti pred onima koja to nisu.

Tekst je dramaturški složen tako da gledatelj prati udvostručavanje čak i utrostručavanje uloga. Kako je redatelj u takvoj podjeli uspio očuvati integritet predstave, a i pozornost gledatelja?

Dramaturška struktura s višestrukim ulogama pravi je glumački izazov. Ona zahtijeva povećanu pažnju publike, tim više jer se promjene u linearnom tijeku dramske radnje zbivaju in medias res, unutar replike, bez ikakve izvanjske promjene lika ili scenskog prostora. Na početku to publiku zasigurno zbunjuje, sve dok se ne prihvati kôd igre. Tih dvadesetak "rezova" trebalo je napraviti vrlo vješto kako ne bi došlo do zabune, što bi dovelo do neprohodnosti recepcije, a time i do neuspjeha predstave. Glumce je već na čitaćim probama intrigiralo kako će to na sceni funkcionirati, jer su se mahom prvi put susreli s takvom vrstom teksta.

Budući da prije početka proba nisu poznavali redatelja, pitali su se može li mlad redatelj s relativno malo kazališnog iskustva s lakoćom riješiti dramaturške zadatosti teksta na sceni. Već je na prvim probama bilo jasno da je Jernej Kobal izuzetno pripremljen za posao i svojim je sigurnim i poticajnim nastupom ulio potpuno povjerenje, što je glumcima omogućilo opušteno kreativno istraživanje u radu.

Zašto bi varaždinskoj publici predstava mogla biti zanimljiva?

Zbog svih ranije navedenih stvari: to je suvremena priča o suvremenom društvu i pojedincu u njemu. Simptomi koje nam Mayenburg podastire lako su prepoznatljivi i u Varaždinu, koji u doba elektronskih medija postaje dionikom svih pozitivnih i negativnih globalizirajućih zbivanja. Danas se 90 posto komunikacije odvija putem ekrana (TV, mobitela, računala...), pa i virusi (mode, konzumerizma, nepotizma, plastične kirurgije...) istom brzinom napadaju čovjeka u Berlinu i u Varaždinu. Mayenburg ne nudi lijek, naprotiv, čini se da rješenja nema, pa gledateljima zbog apokaliptičnog tona može ostati talog nelagode. Zbog svoje strukture drama nesumnjivo drži pažnju gledatelja, duhovite situacije olakšavaju protočnost, da bi tragika ljudske nemoći kulminirala na kraju, a gledatelj kući otišao s pitanjima o sebi i svijetu u kojem živi. Do sada je publika odlično primila predstavu, a ono što me posebno veseli jest povećan interes mladih.

 

Tekst je preuzet sa prijateljskog Haltera

 

 


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.