<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Goran Marković: Uplašena lejdi, gvozdena drugarica i snajper demokratija

Oruđe vladajuće klase i demokratski formalizam

Kad god želi da odluka bude donesena skoro „ispod žita“, na brzu ruku, da bi se spriječila rasprava, Vlada pribjegne ovoj mogućnosti, koja je sramota za našu parlamentarnu praksu.

30. decembar 2015, 12:00

Prije više od sto pedeset godina Karl Marks je definisao državu kao aparat u rukama vladajuće klase. Da je to istina, ovih dana se uvjeravaju i oni koji su dosad u to sumnjali. Usvajanje Zakona o radu u Republici Srpskoj (isto se dogodilo u Federaciji prije otprilike pola godine) očigledan je dokaz klasnog karaktera državnog aparata. Vlada nije predstavnik građana. Ona je predstavnik vladajuće klase. Isto važi za Narodnu skupštinu, koja je usvojila ovaj zakon.

Pokazalo se da je socijalni dijalog sredstvo pacifikovanja radničke klase, koje daje privid moći sindikalnoj birokratiji. Izgleda kao da pregovaraju tri strane (radnici, kapitalisti i država), a u stvari razgovaraju dvije strane (radnici, na jednoj i država i kapitalisti, na drugoj), pri čemu razgovor završava pobjedom ove druge strane. To je suština socijalnog dijaloga, koji, kao i svaki oblik klasne saradnje, ne može donijeti ništa izgledno radničkoj klasi u uslovima izrazite neravnoteže snage.

Vladajuća klasa i politička elita daju odličnu lekciju radničkoj klasi o vrijednosti formalne, parlamentarne demokratije. Pregovori se vode ne zato da bi se došlo do kompromisa, već da bi se ispunila forma, da bi se pokazalo kako se poštuju procedure, da bi odmah potom zakon bio usvojen, iako o njegovom usvajanju nije postignut ni minimum kompromisa. Vlada je optužila sindikat da je izbjegao razgovore. A kako ih je i mogao prihvatiti kad se ne slaže sa donošenjem zakona? Šta se dešava kada jedan od „socijalnih partnera“ smatra da zakon ne treba da bude donesen, jer je suprotan interesima onih koje taj „socijalni partner“ predstavlja? Tada ne postoji obaveza tog „socijalnog partnera“ da učestvuje u razgovorima. Njegova obaveza je da ukaže na to da je zakon poguban i da ne treba da bude donesen. Sindikat je upravo to i uradio. Pregovaranje bi značilo unaprijed izgubljenu bitku, jer su Vlada i poslodavci bili složni u namjeri da donesu zakon. Mehanizam pregovaranja, odnosno „socijalnog dijaloga“, očigledno je napravljen tako da služi interesima vladajućih. Dvije strane mogu uvijek da nadjačaju treću. Onda, sindikatima preostaju samo vaninstitucionalni metodi borbe. Sistem formalne demokratije i pregovaranja „socijalnih partnera“ time pokazuje svoj puni bankrot.

Vlada je „potrošila“ nekoliko mjeseci kako bi pokazala lažnu spremnost na razgovore i kompromis. U stvari, ona je od samog početka predstavila Nacrt zakona o radu koji je imala namjeru da nametne Narodnoj skupštini. Sindikat je unaprijed znao da za zelenim stolom ne može ništa postići. No, Vladi je bilo potrebno da u očima građana i neodlučnog dijela radnika kompromituje sindikat, koji tvrdoglavo insistira na svome. U ovakvom odnosu klasnih snaga, bilo je i jeste jasno da nikakav novi zakon o radu ne može donijeti ništa dobro radnicima. Iako ima svoje manjkavosti, dosad važeći zakon je ipak bio relativno povoljan za radnike. Novi zakon nije donesen kako bi te manjkavosti bile otklonjene, već kako bi bili otklonjeni i posljednji tragovi socijalizma iz radnih odnosa, o kojima s toliko gađenja govore poslodavci, tj. vladajuća klasa. Samo potpuno izdajnički sindikat bi u takvim uslovima bio spreman da razgovara, jer bi se razgovor vodio samo o tome koliko nježno bi radnicima bila stegnuta omča oko vrata.

Posebno je bezočno i bezobrazno to što je Vlada odlučila da Nacrt zakona o radu bude usvojen po hitnom postupku. Kad god želi da odluka bude donesena skoro „ispod žita“, na brzu ruku, da bi se spriječila rasprava, Vlada pribjegne ovoj mogućnosti, koja je sramota za našu parlamentarnu praksu. Očigledno je da se radi o običnoj i ne baš pametnoj zloupotrebi instituta hitnog postupka, koji je Poslovnikom Narodne skupštine propisan za donošenje zakona u posebnim okolnostima, kada nije moguće sprovesti redovan zakonodavni postupak. U ovom slučaju, redovan zakonodavni postupak nije moguć samo zato što se vladina većina plaši sindikata, a ne zato što postoje objektivni razlozi za usvajanje zakona po hitnom postupku. Pošto je Vlada pribjegla hitnom postupku, zakon je usvojen na brzu ruku, bez ozbiljne rasprave, onako kako to odgovara poslodavcima i političkoj eliti.

Policija trenira strogoću

Vlada je dobila informaciju o tome da je sindikat spreman da preduzme i radikalnije metode borbe od mirne šetnje, pa je policija odugovlačila sa izdavanjem odobrenja za održavanje sindikalnog protesta u Banjoj Luci. Vlada je samo lakonski odgovorila, neposredno uoči protesta, da protest nije zabranjen. Ali, nije ni odobren. Uvijek dosad, policija je izdavala odobrenje za održavanje protesta. Ovaj put je ćutala. Takvo ponašanje policije (čitaj: Vlade) imalo je dva cilja. Prvi je bio da pokoleba sindikalce da organizuju protest i radnike da dođu na njega. Vlada je vjerovala da će se određen broj radnika uplašiti dolaska na neodobreni protest. Drugi cilj koji je Vlada željela postići bio je da se ogradi od eventualnog negativnog ishoda u slučaju policijske intervencije tokom samih protesta. Vlada je mogla da, u slučaju potrebe, pribjegne sile i da to opravda činjenicom da protest nije bio odobren. Drugi dio Vladine izjave, da protest nije ni zabranjen, u tom slučaju bio bi zanemaren.

Ali, Vlada se nije zaustavila samo na ovome. Ona je slala svoje službenike da obilaze sindikalne aktiviste. Prema izjavi sindikalaca, policijski službenici su prikupljali informacije. Osim toga, a sigurno i više od toga, oni su utjerivali strah u kosti sindikalnim aktivistima. To je još jedan dokaz da je država oruđe u rukama vladajuće klase, a i političke elite. Kad propadne pokušaj da sindikat bude razoružan sredstvima formalne demokratije i „socijalnog dijaloga“, pribjegava se sredstvima faktičkog nasilja, u formi pritiska i zastrašivanja, podvedenog pod formu informativnog razgovora.
Autobusi koji su prevozili radnike do Banje Luke zaustavljani su na prilazu gradu, a radnici su legitimisani i evidentirani. Na ovaj način, policija je plašila radnike, koji ne mogu biti sigurni u to da se njihovi podaci neće koristiti i u nedozvoljene svrhe, na primjer kako bi bio vršen pritisak na radnike od strane njihovih poslodavaca.

Kad su protesti već počeli, Vlada je postavila snajperiste na krovove zgrada. Izgovor je bio da su snajperisti štitili bezbjednost poslanika. Oni su štitili „narodne“ poslanike od naroda koji je protestovao. U stvari, oni su utjerivali strah u kosti radnicima koji su bili spremni da uđu u zgradu Narodne skupštine, što je njih dvadesetak i ostvarilo. Ulazak radnika u zgradu Narodne skupštine bio je jedini način da se skrene pažnja kako poslanika tako i javnosti ne samo na pogubnost donošenja zakona već i na način na koji se to čini. Šta je sindikatu drugo preostalo u situaciji kad su Vlada i poslodavci od samog početka bili čvrsto riješeni da usvoje zakon nego da pribjegne vaninstitucionalnim metodima borbe? Kad institucije zataje i pokažu svoju jalovost, preostaje ulica.

Vlada se plaši radničke klase. Ona vjeruje da može sprovesti svoju politiku, jer uživa podršku skupštinske većine. Međutim, Vlada strahuje da bi usvajanje ovog zakona za nju predstavljalo pirovu pobjedu, jer bi, ako bi radnički protesti bili masovni, to moglo značiti gubitak ionako upitnog legitimiteta vladajuće koalicije. Stoga, masovni radnički protesti, pogotovo ako bi bili praćeni barem minimalnim elementima nasilja, za nju nikako nisu prihvatljivi. Kad se to već dogodilo, jer je policija primijenila nasilje prema predsjednici Saveza sindikata, Vlada je to opravdala sindikalnim udarom na institucije, koji je bio dogovoren sa opozicijom. Omiljeni izgovor svake nedemokratske vlasti je da je sindikat oruđe u rukama opozicije. U našem slučaju, takva tvrdnja je više nego neosnovana. Naša opozicija pati od parlamentarnog kretenizma i nije sposobna da djeluje drugačije osim u parlamentu. Organizovanje uličnih protesta i uticaj na sindikat za nju su nepoznati metodi borbe. Osim toga, opozicija ima iskonski strah od radnika, jer se i ona plaši mase koja djeluje van institucija, koja ne poštuje pravila igre kojih se pridržavaju parlamentarne stranke, i za koju se ne zna „gdje će udariti“. Opozicija nema nikakav drugi stav prema Zakonu o radu osim da je protiv njegovog donošenja. Ali, ona je protiv po definiciji svoje uloge, prosto zato što je opozicija, iako ne nudi nikakvu alternativu niti se, na osnovu njenog cjelokupnog ideološko-političkog profila, može tvrditi da bi odustala od donošenja ovog zakona kad bi bila u stanju da to uradi.

Protest u minut do 12

Savez sindikata je zakazao masovne proteste na dan održavanja sjednice Narodne skupštine. Takav korak ima puno opravdanja, jer je najefikasnije djelovati na taj dan. Spriječiti poslanike da uđu u parlament, a ako to nije moguće, uvesti sindikalce u parlament, sasvim je prikladan i nužan potez sindikata. Za naše sindikalce i radnike to je bio prilično radikalan korak, na koji se oni nikad dosad nisu odvažili. U tom smislu, ulazak grupe od dvadesetak sindikalaca u zgradu Narodne skupštine zaista je za svaku pohvalu. To je bio, možda i nesvjestan, istina iznuđen, prekid sindikalaca sa „osvještanim“ tradicijama i metodima borbe koji su se svodili na pregovaranje i nadmudrivanje. Sindikat je načinio presedan u svom djelovanju na koji će se sindikalni aktivisti moći pozivati u budućim akcijama kao na svijetao primjer radničkog bunta.

Suština protesta bila je u tome da se spriječi uvrštavanje Prijedloga zakona o radu na dnevni red skupštinske sjednice. Ukoliko bi sindikat u tome uspio, dobio bi ogroman legitimitet i snagu da preduzme sljedeće korake. Međutim, protesti sami po sebi nisu mogli biti dovoljni. Vladajuća koalicija je ostvarila svoj naum, iako je skupštinska većina bila tanka, 49 od 83 poslanika. Sramnu ulogu ponovo je odigrala nepostojeća ali samodefinisana ljevica u liku Socijalističke partije, koja ne samo da je glasala za usvajanje ovog zakona, nego je njen ministar bio nosilac svih aktivnosti na izradi Nacrta zakona o radu, njegovom promovisanju i usvajanju.

Istovremeno sa protestima, trebalo je proglasiti generalni štrajk i nastaviti ga do okončanja ove bitke, bila ona okončana povlačenjem ili usvajanjem Prijedloga zakona o radu. Vladajuća klasa se ne plaši jednog izolovanog protesta toliko da bi odustala od donošenja jednog od najvažnijih zakona koji drže njen sistem. Protesti u kombinaciji sa generalnim štrajkom već su mjera koja može dati rezultate. S druge strane, aktivnosti sindikata nisu bile dovoljne ili barem ne dovoljno vidljive u prethodnim mjesecima. Da bi protest bio uspješan i masovan, potrebno je da se radnici za njega pripremaju dugo, da tačno znaju šta su ciljevi njihovog protestovanja, da budu detaljno upoznati sa onim što novi zakon donosi. Čitav niz manjih protesta, štrajkova i drugih aktivnosti morao je prethoditi ovom velikom protestu.

Na kraju, sindikalno vođstvo je moralo imati jasnu strategiju djelovanja i znati šta uraditi tokom i nakon protesta. Dijelom ćemo reći istinu ako kažemo da je sindikalno vođstvo dobro kakvo je članstvo. Mnogi članovi sindikata su toliko zaplašeni ili demotivisani, da ih je teško pokrenuti u borbu. S druge strane, važi i istina da je članstvo dobro kakvo je vođstvo, jer ako se pet hiljada ljudi pokrene bez prethodne pripreme, u jednom trenutku i jednom dahu, onda to znači da kod radnika postoji spremnost na borbu. Na kraju, ni u sindikalnom vođstvu nisu svi pokazali ni približno jednaku spremnost za borbu i otpor, što je umanjilo dejstvo sindikalnog protesta. Ovi protesti su pokazali da je krajnje vrijeme da dio sindikalnog vođstva ode, jer su navikli na privilegije, birokratsko djelovanje i institucionalne metode djelovanja. Drugi dio sindikalnog vođstva, osvježen novim kadrovima, uz stalan rad sa članovima sindikata, uz definisan program ciljeva i strategiju rada, mogao bi postići vidljive rezultate. Za to postoje objektivni uslovi, koji proističu iz preteškog ekonomsko-socijalnog položaja radničke klase, kao i iz spremnosti pojedinih dijelova radničke klase da se bori. Za početak, sasvim dovoljno.


U bliskoj budućnosti, sindikat bi mogao razmišljati i o svom političkom djelovanju, kao snaga koja bi u parlamentu mogla da utiče i uslovljava, što bi predstavljalo korisnu dopunu sadašnjih metoda borbe. Sindikalno vođstvo se plaši politike kao đavo krsta, ali ovi protesti pokazuju da sindikat ne može pobjeđivati ako ne postane i politički činilac. U tom smislu, isticanje nezavisne radničke liste na izborima, koju bi podržavao sindikat, imalo bi revolucionarni značaj u našem političkom životu, a sindikat bi time dobio svog istinskog predstavnika u parlamentu.