<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

GORAN MARKOVIĆ - Nostalgija

KOLUMNA

Kada god bih otišao nekuda daleko, pogotovu preko raznih okeana, nailazio bih na sunarodnike koji su prosto bili ophrvani nostalgijom.

04. novembar 2019, 4:57

Pre mnogo godina, moj prijatelj Rajko Grlić i ja dobili smo stipendiju Kolumbije univerziteta pa smo jedno duže vreme boravili u Njujorku. Kada nismo imali obaveza na fakultetu, vreme smo uglavnom ispunjavali bazajući peške po tom ogromnom gradu. Jednoga dana smo odlučili da sednemo na metro i odemo što je moguće dalje od Menhetna. Izabrali smo krajnju tačku Bruklina, na obali Atlantika, koja se zove Litl Odesa.

Odmah smo shvatili zašto se to tužno mesto tako zove. Tu su nastanjeni uglavnom ruski emigranti. Ništa naročito: trošne kuće pored obale, šetalište kao mnoga slična pored okeana. Privukao nas je zvuk melodije „Podmoskovske večeri“ koji je dopirao iz neke krčme. Na ulazu je kredom bio ispisan natpis „Boršč“ pa smo rešili da tu ručamo. Kafana je bila puna Rusa, muzika je bila živa a izvodio ju je duo, muškarac i žena, obučeni u kaubojska odela (?) koja su bila okićena svetiljkama koje su se palile i gasile kao na novogodišnjoj jelki. Nostalgija je, prosto, vrištala u svakom kutu te prčvarnice.

Kasnije, pripremajući se za režiju prvog komada Biljane Srbrljanović „Beogradska trilogija“, čiji junaci su naši emigranti, naišao sam na definiciju, ne znam više čiju, koja je glasila: Nostalgija je privilegija malih naroda. To se, naravno, kosilo sa našim doživljajem iz Litl Odese, s obzirom da Rusi nisu mali narod, ali mi se ta misao ipak učinila istinitom, pogotovu kada se uzmu u obzir naši ljudi.

Stvarno, kada god bih otišao nekuda daleko, pogotovu preko raznih okeana, nailazio bih na sunarodnike koji su prosto bili ophrvani nostalgijom. Ispoljavali su to direktno, raspitujući se šta ima novo kod nas, ili ćutke upijali naš jezik za kojim su očito čeznuli. Produžavali bi razgovore i onda kada bi teme ponestale, utoljujući svoju žeđ za onim što su ostavili iza sebe. Njihov rečnik vremenom je postao oskudniji, događaji kojih se sećaju izbledeli, ljudi koje su poznavali često su u međuvremenu nestali sa ovog sveta. A onda, kada bi došlo vreme za naš rastanak, na njihovom licu bih uhvatio trenutak tuge, kao da ih ostavljam na cedilu sa njihovom nostalgijom.

Ima tu i tragikomičnih situacija. Moja majka je jednom prilikom gostovala u Australiji. U Sidneju joj se telefonom javila neka žena koja ju je, pre svog odlaska u emigraciju, znači tridesetak godina ranije, u Beogradskom dramskom pozorištu gledala u „Mački na usijanom limenom krovu“. Saopštila joj je kako je obožava i da želi da napravi proslavu u njenu čast. Mama se izvlačila koliko je mogla ali kada je pred njen hotel stigao limo sa šoferom više nije imala kud. Stigavši pred kuću u kojoj je u toku bila baštenska zabava, njoj u čast, ugledala je domaćicu koja joj trči u susret. Ova se, međutim, zaustavila ispred nje sa izrazom, prvo iznenađenja, a zatim i izvesnog gađenja. Okrenula se i bez reči otišla ka gostima?! U čemu je bila stvar? Mama je bila stara žena i nije odgovarala onome što je ta žena odnela iz svoje domovine. Rušila je njene uspomene a time i iluzije.

Tu ću ispričati još nešto. Sećate li se Milana Panića? Miloševićevog predsednika vlade, našeg emigranta iz Amerike koji je trebalo da glumi otvorenost tadašnjeg rigidnog sistema vlasti prema zapadu. Jednom prilikom sam sedeo sa njim za stolom u Skadarliji. Čovek nije znao ni reč srpski. Upitao sam ga koliko godina je imao kada je otišao odavde. Dvadeset dve, odgovorio je. Kako ste uspeli da zaboravite naš jezik, interesovalo me je. To je bila moja ambicija, bio je njegov odgovor.

To je, izgleda, jedan od načina da pobedite nostalgiju. Da najpre zaboravite jezik, pa slike zavičaja, pa ljude koje ste tamo ostavili. Da sasvim prihvatite nove okolnosti, nove odnose, novi jezik na kome ćete konačno početi da mislite. Verujem da je to krajnja instanca, ma koliko taj novi jezik bio siromašniji od onog koji ste upili od majke. Čak i kada čitate Nabokova, čija literatura ima dve podjednako vredne verzije, na ruskom i engleskom jeziku, negde iza svega ipak lebdi nostalgija. Jer „Lolita“, složićete se, ne opisuje samo strast ostarelog muškarca prema mladoj devojci već je ujedno priča o čežnji za izgubljenom mladošću, to jest zavičajem.

Ovo sve pominjem zbog ovdašnjeg iseljavanja, uglavnom mladih ljudi, koje je u toku i poprima razmere egzodusa. Oni ne beže odavde, verujem, toliko zbog posla i standarda života, koliko iz osećanja da ne žele da svoje najbolje godine provedu u odvratnoj atmosferi totalitarne vlasti jednog primitivnog i izgleda ne baš normalnog čoveka. On je zemlju u kojoj su rođeni pretvorio u kloaku, mračnu rupu u koju ne dopire svetlost nade. Svuda je bolje nego ovde, verovatno misle putnici sa kartom u jednom pravcu. Ali šta će biti kada se potiho, bez najave pojavi ona – nostalgija? Odgovor na ovo moraće da pronađe svako od njih samih.

 

Peščanik