Prijedor nije Makondo, mada s jeseni i tokom zime, kad magla i djelimično smog okupiraju grad, neke stvari podsjećaju na imaginarnu varoš. Takođe, ciklično ponavljanje istorijskih dešavanja, kao jaje jajetu sliči ciklusima uspona i padova kroz koje Gimnazija prolazi uz čudan miks realnosti i fantastike. Vrteška je to života, koju je katkad, teško razumjeti. Pomalo kao Markesova teorija da je vreme samo kruženje povlašćenih trenutaka, težnja da se prostor i vrijeme sjedine u jednoj tački.
Svako od nas je živio svoju Gimnaziju, a bilo nas je na desetine hiljada za ovo vrijeme i svakoj je u svom koferu ponio po jednu, unikatnu, koja će ga pratiti do groba. Moja čitava uža porodica - otac, majka, sestra i ja smo progazili kroz tu rijeku. Na istom mjestu, ali u različitim brzacima i tokovima, živeći neke svoje uspomene. Kuriozitet je da smo čak i neke profesore dijelili, kao recimo legendarnog Krokusa iz biologije, tu čudnovatu cvećku.
LJubav prema čitanju i književnosti je kod mnogih od nas etablirana upravo u Gimnaziji. Moja omiljena knjiga iz tog perioda je baš „Sto godina samoće“ i dobro se sjećam savjeta naše profesorke srpskog Pikuše da ovu knjigu moramo pročitati dva puta – jednom kada smo mlađi od glavnih junaka, a drugi put kada budemo stariji od njih. Obzirom da sam skoro ispunio ovaj drugi uslov, javno obećavam svojoj profesorki da ću ove godine ispuniti ovaj mali zavjet.
Jedna od fantazmagorija je i da smo mi, djeca gimnazije, 90-tih godina prošlog vijeka koristili peći „bubnjare“ za zagrijavanje učionica i održavanje nastave, dok je oko nas bjesnio ljudoubilački rat. Redar u razredu je unosio drva i pazio da se vatra ne zagasi, dok je domar bio nadležan da ujutro naloži vatre u svim učionicama. Kao da logorske vatre u daljini gore ..
Zatim, u vojsci se to zove popuna, dok je našim generacijama brojčani rast đaka indukovan nesretnim događajima u ratu kada su nam se ’95 pridružili drugari iz Ključa i Sanskog Mosta. Nekima su te nesreće donijele i velike sreće poslije – višegodišnje prijatelje, kumove, a i ne mali broj brakova sa lijepim Sanjankama.
***
Osnovana prije stotinu godina, čitav svoj vijek živeći na razmeđi stvarnosti i mašte, bila je rasadnik svega onog što u Prijedoru i okolini valja. Ne potcjenjujući druge, stručne škole, radoznala krajiška djeca su ipak birala Gimnaziju. Mnoštvo slikara kao što su čuveni Branko Miljuš, braća Sovilj, LJubomir Stahov, danas aktuelni Tiho Ilijašević, Predo Marjanović, vajar Sreten Stojanović, pa profesor Miodrag Zec sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, profesor Nijaz Softić iz Zagreba, dječji ortoped dr Radivoje Brdar, zatim arheolog i dr humanističkih nauka Ivana Iskra Janošić, pa bivši direktor Zemaljskog muzeja BiH Špiro Kulišić, političar Marko Pavić, i mnogi, mnogi drugi jer se u ovakvom nabrajanju previše njih važnih izostavi, a ne mogu se vala svi pobrojati.
Nadaleko čuven je bio i profesor Đulkić koji je išlifovao i iznjedrio generacije dobrih matematičara koji su kasnije upisivali kvalitetne tehničke fakultete u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu. Neki od tih đaka su čak bili i matematički prvaci Jugoslavije kao Mile Vrućinić, Božo Grbić, Šefik Krkić, dok je gospodin Slavko Mentus nakon istog uspjeha postao profesor Fizičke hemije na istoimenom fakultetu, a kasnije i Dekan. Od skorijih dešavanja, ne može se preskočiti mladić Ratko Darda sa vanserijskim rezultatima iz matematike u evropskim okvirima.
Nekim đacima je ostao poznat i matematički profa Rajčević koji je jednom prilikom, pošto je kasnio na kontrolni u neko odeljenje, na dve table gotovo istovremeno lijevom i desnom rukom pisao zadatke za grupe A i B. Čudovito, da niste u stresu zbog kontrolnog ..
Prvi teniski tereni u Prijedoru na mjestu gdje je sada Gimnazija, vaterpolo igralište na Sani na kupalištu „Kićin brod“, legendarni gimnazijski turniri u malom fudbalu, zatim igranke na platou kod Gimnazije, gimnazijski orkestar „Polet“... jesu koloplet i značajni dio kulturne-sportske i naučne baštine Potkozarja i samog grada, a tu su svugdje svoje prste upleli prijedorski gimnazijalci. Neke od tih stvari su već pomalo zaboravljene, ali to je esencija jednog grada i jednog vremena. Istorija koja može da nas pouči kako je moglo i drugačije, a ne samo apatično i anemično kao u nekim periodima postojanja. Časno je pomenuti i generaciju maturanata od prije par godina koja je skupljala/zarađivala novac zajedno, a sve da bi svi učenici zajedno mogli da odu na matursku ekskurziju. Ovo se uklapa u model radoznalih, vrijednih, naprednih i solidarnih mladih ljudi, kakvima bi željeli da vidimo svu našu djecu.
Povlačeći još jednu malu paralelu sa Markesovom knjigom, onda i gimnazija ima sijaset vojnih lica poput pukovnika Aurelijana Buendije, a to su uglavnom narodni heroji iz 2. svjetskog rata poput legendarnog Doktora Mladena Stojanovića, Rade Končara, Esada Midžića, kao i rijetki vrijedni pomena iz poslijeratnog miljea (kontra admiral Barović). U svakom slučaju, raznoraznih ratnika i vojnika nam za ovih 100 godina nije manjkalo. Valjda nam je to jedna od sudbi.
***
Kada sve prođe i kada se gimanzijski dani pogledaju sa vremenske distance od desetak, dvadesetak ili pedesetak godina, baš kao kod Gabrijela Garsije Markesa čovjek se zapita da li je sve to što je proživeo i postojalo. Ostaje Gimnazija, kao neki mali svetionik u magli, da nije baš sve otišlo k vragu. Ili možda jeste?
Danas neka nova djeca rastu i sazrijevaju u našoj zgradi „ljepotici“. Na žalost, svake godine ih je sve manje, zahvaljujući upornom radu naših grozomornih političara i korumpiranom društvu, kao i nekim drugim, objektivnim okolnostima To su očigledno ti čudni ciklični procesi na Balkanu i vjerujem da će se nekim čudom preokrenuti, baš kao što monaštvo na Svetoj Gori krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina nije presahlo nego je čudom života vaskrslo i krenulo u novi zamajac.
Do tada, hajde da i mi, bivši đaci, nešto praktično i lično uradimo i pomognemo Gimnaziji da se još modernizuje, bude bolja, aktuelnija i fleksibilnija. Živimo u vremenu 4 tehnološke, digitalne revolucije i sa tom spoznajom moramo se i ponašati i nositi. Evo recimo, predlažem da Gimnazija kreira informativni bilten koji bih obuhvatao period od 6 meseci u njenom radu, a na koji bi se bivši gimnazijalci mogli pretplatiti da ga dobijaju elektronskim putem širom planete i za to plate simboličnu godišnju naknadu/pretplatu od 10 km ili 10 EUR i eto sredstava za najbolje đake, računare, takmičenja, seminare za profesore. Samo nebo je granica za ovakve Alumni projekte. Jedino što time neko treba ozbiljno da se bavi.
U svakom slučaju, Gimnazijo draga sa nekoliko imena (Realna, Niža, Esad Midžić, Sveti Sava) i veličanstvenom kolonom ljudi i đaka iza sebe, sretan ti rođendan i jubilej! Nadam se da smo te dostojni i da će 100 godina tvoje snage, tradicije i ljubavi nastaviti da proizvodi život u junačkom Potkozarju, uprkos mnoštvu nepovoljnih faktora koji te okružuju.
Budi naš vaskrsli Makondo u danima koji dolaze ..
Sretno!
