Glumica Sanja Grujić za BUKU: Na Akademiji i na poslu trpila sam uvrede, omalovažavanja, seksualna uznemiravanja, mobing, nepotizam...

„Kada sam se usprotivila kolegi sa klase koji me je šikanirao, dobila sam šamarčinu i trebala biti sretna što sam još dobro prošla. Takvi uslovi za rad i način na koji kod nas funkcioniše teatar su razlozi što mi nimalo ne nedostaje moj posao u Banjaluci“

Maja Isović Dobrijević / 04. Februar 2021

Foto: Privatna arhiva

 

Sanja je rođena 1981. u Banjaluci. Živjela u Hrvatskoj do 1995. god., a Akademiju dramskih umjetnosti završila je u Banjaluci. Deset godina radila je u Dječijem pozorištu RS. Živjela u Bangladešu i Švicarskoj. Trenutno živi u Njujorku. Volontira u projektima koji pružaju pomoć siromašnima, beskućnicima i bolesnima. Statira u TV serijama.

Sanja je jedna od rijetkih glumica i generalno Banjalučanki koja je na stranici „Nisam tražila“ progovorila o seksualnom uznemiravanju smatrajući da žene treba da počnu pričati o onome što im se dešava.

U intervjuu za BUKU Sanja govori o ćutanju na seksualno uznemiravanje u Banjaluci, profesiji glumica, učenju mladih generacija da ne pristanu na nametnute narative i obrasce ponašanja, kao i o situacijama koje je sama doživjela radeći na pozorišnim scenama u Banjaluci.

Sanja, cijela regija odjekuje ispovijestima djevojaka i žena koje su bile izložene seksualnom uznemiravanju i nasilju. Nažalost, iz Banjaluke nema takvih svjedočanstava, iako se o nekim slučajevima neformalno priča. Da li je Banjaluka imuna na seksualno uznemiravanje ili se o njemu samo ne priča?

Razumijem zašto žrtve ne govore. Ali da kao društvo ćutimo o zajedničkim problemima, ne želim prihvatiti, iako znam o kakvom se mentalitetu radi. Valjda nam nije stalo. Volimo mi po ćoškovima  protračati, malo se čuditi, moralisati i onda ne imati vremena za probleme “drugih”. Jer mi uvijek žurimo na kafu. I to su naši dometi.

Mislim da je moralna obaveza mene kao žene, glumice i nekoga ko je doživio česta seksualna uznemiravanja (o drugim vrstama nasilja i uznemiravanja, drugi put), da govorim o ovom problemu. I vaša je, kao novinarki, velika dužnost pisati o ovome. A do koga možemo doprijeti? Ako samo jedna žrtva shvati da nije kriva što je zlostavljana, uspjele smo. Na kraju, šta dobijamo od ćutanja? Danima čitam ispovijesti žrtava seksualnog zlostavljanja i nasilja u grupi “Nisam tražila” na Facebook-u i ne mogu prihvatiti da nam kao društvu nije stalo, da ne želimo da se mijenjamo i da su nam ove stvari senzacija i to na tri dana. Voljela bih da naučimo govoriti kad treba. Sve može da se nauči.

Mnogi su ostali šokirani ispovijestima glumica o ponašanju njihovih kolega, profesora prema njima. Mnogi nisu ni znali težinu tog bremena koji poziv glumice nosi sa sobom, koliko je važno da se sama profesija pročisti od toga, da niko glumice seksualno ne uznemirava?

Oduvijek su glumice smatrane ženama sumnjivog morala ili rječnikom iz mog iskustva - kurvama. Ni danas to nije drugačije. To nam je nametnuta kategorija. I očekuje se da se ne bunimo. Seksualno uznemiravanje i nasilje je često u mom poslu, ali mi nismo izuzetak. Ovo se dešava  skoro svima, svuda i stalno! Bez obzira na godine, pol, obrazovanje i profesiju. Ovo se dešava u porodicama, crkvama, bolnicama, školama, poslu, na ulici...

Razlika je u tome što javne i poznate ličnosti dopru do velikog broja ljudi kad smognu hrabrosti da progovore. I tu privilegiju treba koristiti što više. Pomislite na svu zlostavljanu djecu, žene, ljude, koje niko ne čuje. Pomislite na žrtve silovanja u ratu i njihovu djecu nastalu nasiljem. Žalost je što na ovo skoro i ne reagujemo.  Seksualno uznemiravanje i nasilje su bolesti cijelog društva i ovo mora da se liječi. Trebaju nam reforme školstva, policije, sudstva. I svima nam treba edukacija o ovome. Konstantna edukacija svih nas. Treba da naučimo šta ne smijemo i šta neko ne smije da nam radi. I da nas čeka kazna ako kršimo pravila i zakon.

Dugo smo čekali da se o ovim stvarima progovori, koliko je važno da se o tome priča, ali i da se ne stane samo na pričama, da se slučajevi počnu i procesuirati na sudovima ili bar da oni koji uzeniravaju budu sklonjeni sa pozicija moći koje imaju?

Govoriti o ovom problemu je prvi korak. Bez toga ne možemo dalje. Svaka žtrva seksualnog nasilja i uznemiravanja trebalo bi da se osjeća sigurno da govori o ovome inače nikada nećemo promijeniti seksističku kulturu. Nažalost, znamo da ovo često i uglavnom nije moguće jer nas sistem i društvo kažnjavaju ako progovorimo. Ne vjerujem da će kod nas ovaj korak odvesti do sankcionisanja i kažnjavanja nasilnika. Tome me naučio život na Balkanu. Pogledajte naše zakone i kako su blage kazne. Pogledajte sva zataškavanja nasilja i zločina, kršenja zakona. Pogledajte nasilnike koji izlaze iz zatvora prije odsluženja ionako mizernih kazni. Ne vjerujem našem sistemu pravde. Ali se nadam promjenama.  I nadam se čudu.  Zahvalna sam onima koji ne ćute, koji pokušavaju promijeniti  situaciju i budućnost za nas sve.

Koliko je važno da mlade generacije učimo da ne prihvataju seksualno nasilje, uznemiravanje, da propituju autoritet, da žive u slobodnijem svijetu?

Od toga nam zavisi normalna i zdrava budućnost. Ali ne učiti ih samo kako da se zaštite, prepoznaju nasilje, koriste svoja prava i dignu glas. Već ih treba učiti i da ne ugrožavaju druge, da ne vrše nasilje. Učiti ih rodnoj ravnopravnosti.  Učiti ih empatiji, solidarnosti, ljubavi. Ali ne učiti samo njih, već i sebe same. Svima nam treba edukacija o ljudskim pravima, o seksualnom uznemiravanju i nasilju itd.

Radili ste kao glumica u Banjaluci, ali spletom životnih okolnosti više ne živite u Banjaluci. Da li vam nedostaje gluma i glumački poziv? Šta je vama gluma danas?

Gluma je magičan svijet. Planeta na kojoj sam mogla biti ono što jesam. Pozorište je bilo moje skrovište, moja snaga i oružje. Pozorište je bilo moja odgovornost i stalni rad na sebi. Kako da mi ne nedostaje svijet koji sam činila i koji je činio mene? Svijet beskonačne igre. Dimenzija poslije koje više ništa nije isto i bez koje nisam kompletna.

Takođe, gluma je i okrutna močvara u kojoj nikada nisi dovoljno dobar plivač. Lavirint nepravde, spletki, sujete, suza...

Istina je i da sam na Akademiji i na poslu trpila uvrede, omalovažavanja, seksualna uznemiravanja, mobing, nepotizam, nerad, diletantizam. Niz je predugačak. Nisam znala koja su moja prava, a naučeni smo da to sve muški podnesemo, u suprotnom ovaj zanat nije za nas. Kad sam se usprotivila, upravnik me bojkotovao i više nisam dobijala uloge. Nikada. Kada sam se usprotivila kolegi sa klase koji me je šikanirao, dobila sam šamarčinu i trebala biti sretna što sam još dobro prošla. Takvi uslovi za rad i način na koji kod nas funkcioniše teatar su razlozi što mi nimalo ne nedostaje moj posao u Banjaluci.

Gluma je i danas umjetnost kojoj se divim, koju cijenim i dalje je moj čarobni svijet. Sada volontiram daleko od pozornice, na samoj krajnosti modernog društva. I taj me rad čini živom.

 

 

Koliko su same uloge žena u pozorištu i filmu opterećene stereotipima, kako raditi i na toj promjeni?

Kod nas su ženske uloge uglavnom u službi muškim likovima. Skoro uvijek izrežirane na stereotipan, šablonski način.

Cilj je podilaženje publici. Razlog ovome su netalentovani dramaturzi i reditelji. Promjene možemo postići obrazovanjem. Zatim, biranjem dramskih djela u kojima su žene misaona bića, a ne krpe za jednokratnu upotrebu.  I ako se kao glumci usprotivimo banaliziranju likova. Te konstantnom edukacijom kadra i publike. Postoje izuzeci kod nas koji pokazuju da su ove promjene moguće.

Ispovijesti glumica iz Srbije naišle su na veliku solidarnost na društvenim mrežama, ali i na dosta negativnih kometara. Koliko je važno ženama pružiti podršku kad javno progovaraju o ovim temama?

Ovakve ispovijesti  su samorazapinjanje u društvu kao što je naše, jer znamo šta nas poslije čeka: suočavanje sa neosviještenom svjetinom, stigmatizacija, duševna bol itd. Podržavati žene, uopšte,  je od neizmjerne važnosti. Ne možemo ni zamisliti koliko je neophodna i važna podrška ženama koje su progovorile o seksualnom nasilju koje su doživjele. Tako im možemo  pomoći da se ne osjećaju odbačene, krive i same. Tako im govorimo da su ispravno postupile. Tako ih možemo ohrabriti da nastave da se bore i žive. I zahvaliti im što su progovorile u ime svih nas! Zahvaliti im što su pokrenule borbu protiv bolesti našeg društva.

Nedavno sam doživjela osude i uvrede nakon što sam javno podijelila svoje iskustvo vezano za seksualno uznemiravanje na poslu. Ovo je manje boljelo od šutnje mojih prijatelja. Podvlačim, ne izjednačavam se sa žrtvama seksualnog nasilja i pedofilije.

Kako se boriti protiv seksizma i mizoginije koji su upleteni u cjelokupno društvo, sa jedne strane žene regije progovaraju o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju, žene iz Poljske bore se za pravo za abortus? Čini mi se da živimo u slobodnom svijetu koji ipak nije toliko slobodan za žene.

Zvučaće kao kliše, ali činjenica je da i dalje živimo u muškom svijetu. Ravnopravnost polova ne postoji. Poljakinje su primjer kako moramo djelovati kad se ne poštuju ženska prava. Nije im preostalo puno opcija, a promjene ne padaju s neba. Za promjene se neprekidno bori. Čini mi se da je kasno za moju generaciju, ali želim da nisam u pravu.

Ja vjerujem da reforme sistema, pooštravanje zakona i kazni, i stalna edukacija mlađih, ali i svih nas može donijeti promjene koje su nam nužne. Edukacija jer ne znamo dovoljno. Pokušavati. Govoriti. Boriti se. Ne odustajati.


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.