Glumac Zlatan Vidović za BUKU: Jaka kultura zahtijeva ozbiljnu strategiju, a naša kultura je odavno na rasprodaji

Kada bismo nabrajali uloge, koje je u zadnje dvije godine odigrao, s pravom možemo reći da je karijera banjalučkog glumca Zlatana Vidovića ušla u fazu stalnog i ozbiljnog napredovanja.

Ernest Bučinski / 10. August 2020

 

Ipak, izdvojićemo ove tri uloge koje su napravile obrt u njegovoj karijeri. Glumio je Dučića u predstavi rađenoj po tekstu Spasoja Ž. Milovanovića, a nakon toga tumačio glavnu ulogu u predstavi Zločin i kazna, reditelja Dušana Petrovića, u kojoj je briljantno odigrao studenta Raskoljnikova, koji je u dilemi da li da počini smrtni grijeh. Kasnije, kada pređe granicu dozvoljenog i izvrši zločin, ulazi u unutrašnji sukob sa samim sobom i svojom savjesti i počinje gubiti osjećaj za realnost. Teške scene i unutrašnje nemire koje u sebi nosi nesrećni student, Vidović je na sjajan način prenio publici.

I kada smo možda pomislili da je ovaj talentovani glumac postigao svoj krajnji limit, makedonski reditelj Dejan Projkovski pozvao ga je da bude centralni lik pozorišnog spektakla Derviš i smrt, Meše Selimovića, igrajući Ahmeda Nurudina. Vidović se ulozi potpuno posvetio, i duhom i tijelom, i fenomenalno snašao ušavši u lik četrdesetogodišnjeg šejha kojeg muče najfundamentalnija životna pitanja o smislu života i ispravnosti ljudskih postupaka. Ahmed je mišljenja da je u gadnoj životnoj dobi, jer bi da ima deset godina manje možda i mogao da opravda svoju neodlučnost i rastrojenost, a opet da ima deset godina više bilo bi mu potpuno svejedno kako da postupi, a djelovati mora što hitrije, jer se njegov rođeni brat obreo u tamnici. Predstava je imala svoju predpremijeru u Velikoj sali narodnog pozorišta RS, nakon čega je zakazana i premijera za 2. septembar u tvrđavi Kastel. Međutim, zbog situacije sa pandemijom korone neizvjesno je da li će se predstava uopšte i odigrati. U nadi da će se premijera održati, razgovarali smo sa protagonistom predstave Derviš i smrt Zlatanom Vidovićem o  zanimljivim detaljima glumačkog poziva, njegovoj karijeri i planovima, te stanju u društvu i ovdašnjoj kulturi.

Kako se glumci snalaze u doba korona pandemije?

Situacija je poprilično loša jer nam zbog epidemioloških razloga ne dozvoljavaju da igramo pred publikom koja prelazi pedeset ljudi i onda se mi, kao i sva ostala pozorišta u regionu, snalazimo i pravimo scene na otvorenom. Mi iz Narodnog pozorišta smo igrali na krovu pozorišta, pozorište Jazavac ima svoju ljetnu scenu i Dječije pozorište treba da krene slično, ali u suštini jako je teško, jer situacija ne odgovara ni publici ni nama. U ovo vrijeme korone se jasno vidi koliko je kultura i umjetnost potrebna čovjeku za njegov duh i zdrav razum. Svi smo se poželjeli predstava i koncerata i shvatili u ovom ludilu da je duh taj koji čovjeka održava. Nije važno samo da se preživljava, bitno je da čovjek nahrani i svoj duh, a ne samo svoje tijelo. Nadam se da će ovo što prije da prođe i da će pozorište početi raditi u punom kapacitetu. Meni je malo nonsens da rade bazeni i da se ljudi sunčaju na plažama i slično, a da pozorište ne može raditi barem u nekom malo jačem kapacitetu, bar što se tiče publike.

Nakon zahtjevne uloge Raskoljnikova u Zločinu i kazni, angažovan si i u predstavi Derviš i smrt, u kojoj tumačiš Ahmeda Nurudina, lik koji je možda i zahtjevniji od uloge Raskoljnikova. Da li te iscrpljuju takve uloge i koliko čovjek mora da ima snage da bi ulazio i izlazio iz jednog u drugi karakter?

Meni je uloga Nerudina u predstavi Derviš i smrt treća zaredom zahtjevna uloga, jer igrao sam i Dučića i te uloge stvarno oduzimaju čovjekovu energiju. Ja sam se dugo oporavljao od uloge Raskoljnikova, jer bila je najzahtjevija koju sam do tada radio. Ali evo dobio sam i ulogu Nurudina, koja je možda još teža, jer radi se o zrelijem liku kojeg je samim tim i teže uhvatiti. On je u tim moralnim dilemama, da li je osveta pravična i moralna, da li je bog taj koji sudi, ili ljudi treba da imaju ulogu sudije, i zaista je bio veliki izazov ući u tako nešto komplikovano i proniknuti u sve psihološke slojeve tog lika, a da opet ne bude slično onome što sam radio prije toga. I psihički i fizički zaista je bilo jako zahtjevno.

Nurudin je četrdesetogodišnjak i po godinama si bliži tom liku nego liku studenta Raskoljnikova. Međutim, ta dva lika povezuje to što imaju slične životne dileme.

Ti likovi imaju svoju dualnost, s tim što je Nurudina porodična tragedija dala u preispitivanje svoga odnosa prema svijetu, zakonu, uređenju, bogu i vjeri. Dok je Raskoljnikova bijeda i neimaština natjerala da pomisli da li je zakon jednak za sve i da li oni ljudi koji se najviše usude najviše i vrijede. On ima jednu premisu koja kaže – Treba se usuditi. Mišljenja je da postoje ljudi koji gaze sve pred sobom, jer su rušioci, i to negdje ima i logike u suštini, jer ljudi su navikli da imaju autoritet. Mi uvijek tražimo neku jaku figuru koja će biti nad nama. To potiče od vaspitanja i odnosa u porodici, taj pater familias koji se kasnije prenosi kroz život. Uvijek trebamo neku jaku političku ili vojničku figuru da nas vodi. Raskoljnikov se vukao tom linijom da proba da prekorači ta neka nepisana pravila, dok Nurudin postavlja sebi pitanje da li je ispravna zemaljska ili nebeska vlast. On se pita i ko je taj koji donosi zakone i ako su zakoni ljudski, kako da znamo da li su oni ispravni.

Predstava Zločin i kazna žanrovski pripada psihološkom trileru i u njoj gotovo i da nema humora. Znamo da publika više voli da posjećuje humoristične predstave, ipak na svakom izvođenju Zločina i kazne sala je puna. Kako to tumačiš?

To je samo potvrdilo stav umjetničkog direktora Vlade Đorđevića, reditelja Dušana Petrovića, koji je režirao Zločin i kaznu, i moje mišljenje je da kada se veliki klasik i naslov dobro uradi, on će uvijek puniti salu i ljude napuniti nekom pozitivnom energijom. Koliko god komad bio težak, ljudi izađu iz sale noseći u sebi neke nedoumice i pitanja, a to i jeste cilj predstava i glume, ne da daje odgovore nego da postavlja pitanja. Tako ljudi stvaraju svoj stav o politici, umjetnosti, kulturi. Samim tim što mi Zločin i kaznu igramo na kartu više, mislim da smo postigli ono što smo htjeli, a to je da uradimo ono što pozorište treba da bude, a to je da bude misionarsko i da prosvjetljuje i oplemenjuje ljude. Pozorište nije tu samo da zabavi, da skloni brige iz ljudskih glava. Naravno da treba da ima i tu stranu, da nasmije ljude, ali isto tako treba i da ljude dovede do nekih pitanja o životu. Predstava Zločin i kazna je univerzalni ključ i ko god da je pogleda, bez obzira na stalež i obrazovanje, on će izaći sa pitanjima, da li je ispravno to što je uradio lik iz predstave i kako bi gledalac postupio kada bi se našao u sličnoj situaciji. Meni je najgenijalije da je inspiracija za roman Dostojevskom došla kada je pročitao članak u crnoj hronici o zločinu koji je učinio jedan student tako što je ubio stariju ženu. I onda je on postavio sebi zadatak da napiše djelo koje će govoriti o tom zločinu, ali iz vizure studenta koji ga je počinio. Ljudi su skloni da osuđuju bez da promisle šta je razlog nekog čina i donose zaključke prije nego što saznaju činjenice. Puni smo predrasuda i zato je divno baviti se umjetnošću, pogotovo ovom kojom se ja bavim, gdje sam u kontaktu sa djelima velikih pisaca. Mi glumci sebe stavljamo u situaciju stalnog preispitivanja. Gluma i jeste divna jer potiče na preispitivanje, a samim tim na izgrađivanje ličnosti.

Derviš i smrt režirao je makedonski reditelj Dejan Projkovski, koji je od predstave napravio spektakl. Da li je bilo teško sarađivati sa njim, jer on spada u zahtjevnije reditelje?

Ova predstava je iskorak u svakom smislu i u produkcijskom i u glumačkom. Dejan je reditelj koji voli da pravi spektakle u pozorištu i naša publika do sada, bar koliko je meni poznato, nije imala priliku da gleda nešto slično u produkciji našeg Narodnog pozorišta. Predstava ima preko trideset i pet glumaca, sa raznoraznim promjenama scenografskim i kostimografskim, sa svjetlosnim i zvučnim efektima, sa životinjama na sceni, koreografijama, scenama tuče i slično. Ali ništa to nije odvuklo pažnju od suštine predstave i Mešinog romana Derviš i smrt. Uspjeli smo da povežemo sve u jednu skladnu cjelinu. Projkovski radi u Rusiji, tamo je i nagrađivan. Nagrađivan je i u Bugarskoj, Hrvatskoj, Srbiji. Njegove probe jesu iscrpljujuće i dugo traju, ali do velikih rezultata se drugačije ne može ni doći. Što sam više radio i iscrpljivao se, dolazio sam do boljih glumačkih rješenja, jer čovjek, bar po mom mišljenju, najbolje od sebe daje onda kada je najumorniji i tad iz njega izlazi suština bez slojeva, odbrana, zabrana. Iz čovjeka tada ispliva ono što je napotrebnije, a to je čista kreativnost. Spremajući takve predstave, probe traju jako dugo, po osam i više sati. Zato je jako bitno da glumac ima dobru koncentraciju. Što je koncentracija u glumca bolja, to ga uzdiže za stepenicu više.

Jesi li sebe iznenadio kada si uvidio koliki si posao uradio spremajući te velike uloge?

Nikada ne razmišljam o tome. Kada se dam u posao, onda se fokusiram samo na ulogu. Imam osjećaj kada bih razmišljao o cilju da ne bih ni došao do njega. Ja, bukvalno, kako radim, prelazim prepreku po prepreku, dan za danom, probu za probom i radim dio po dio kako sam taj dan dogovorio s rediteljem i glumačkim partnerima. Jednom mi se desilo da sam prije početka rada na Zločinu i kazni pomislio - „uh, koliko ima do kraja” i odmah sam shvatio da to nije dobar princip.

Te predstave traju i preko tri sata, a gledajući predpremijeru Zločina i kazne, primijetio sam da su neki iz publike odustali nakon prvog čina. Dobro, te predpremijere se inače prave za ljude iz medija i one „viđenije” goste, a ne za istinsku publiku, ali kako tumačiš tu pojavu modernog društva u kojem sadašnji čovjek ne može da se koncentriše na neku stvar ili događaj duže od pola do sat vremena?

Mi živimo u ovo prebrzo doba i ljudi više nemaju koncentraciju. Baš sam danas razmišljao na tu temu. Našao sam sliku starog televizora negdje na netu ispod kojeg je pisalo – sjećate li se ovoga televizora. Ja sam napisao, da, sjećam se, jer ja sam mami i tati bio daljinski. Mi smo tada imali tri TV programa i znali smo gledati jedan program naveče u kontinuitetu i po četiri sata. Mi danas uzmemo daljinski upravljač u ruke i ne zadržavamo se na jednom programu duže od petnaest sekundi. A da ne pričam o telefonima i brdu informacija koje imamo. Mi ne stižemo da procesuiramo ono što primamo kao informaciju, a samim tim gubimo i koncentraciju. Zato ljudi imaju problem sa fokusiranjem na bitno. Bombardovani smo informacijama i ne stižemo da odvojimo nebitno od bitnoga.

Pozorište je medij, kao što je i knjiga. Misliš li da će nemila situacija s pandemijom koja nam je skratila kretanje, prikovala nas za računar i smorila informacijama o zavjerama, virusima, vakcinama i sličnim stvarima, čovjeka okrenuti ka pravim vrijednostima i vratiti ga tim prefinjenim medijima kao što su pozorište i knjiga?  

Moraće, jer mi vrtoglavo jurimo negdje, a ne znamo gdje. Sve se prebrzo dešava. Pozorište, knjiga, umjetnost, muzika, to su sve mediji koji su preživjeli sve, i kuge, i ratove, i druge pošasti, tako da će sigurno preživjeti i ova vremena. Jer to su prave vrijednosti, a prave vrijednosti nekada budu zanemarene, ali se nikada ne izgube do kraja. Čovjek je taj koji uvijek teži za nečim plemenitim, a pozorište, knjige i sve što sam nabrojao jesu plemenite stvari. Pozorište je preživjelo od antičkih vremena, pa možda i ranijih, jer čovjek je uvijek imao potrebu za živom riječju i kontaktom, i u muzici i u pozorištu. To ništa, pa ni ova korona, ne može da pobijedi. Iako se pokušava sa tim distancama i maskama odvojiti čovjeka od čovjeka. Ipak, na kraju ispliva uvijek ono što vrijedi,  a umjetnost i te kako vrijedi. Ovo što mi živimo, takozvanu „junk time”, „fastfood” i tu brzinu, to će negdje ili da se izgubi ili da nas odvede do nečeg drugačijeg. Ja jednostavno mislim da smo s ovom koronom upali u neko novo vrijeme. Jednom sam u nekom društvu u šali rekao da sve ovo što nam se dešava vodi čovječanstvo ka nekoj vrsti vještačke inteligencije, volio bih da to ostane samo kao vic.

S vještačkom inteligencijom je problem što ona može da oponaša, ali ne može da kreira. Nema moć stvaranja, a samim tim ona ne može da stvara umjetnost. Dakle, u svijetu vještačke inteligencije umjetnost ne bi bila moguća, svijet bi bio sterilan.

Tako je, čovjek je rođen da stvara. Umjetnost je stvaranje. Mi kad prestanemo da stvaramo, gubimo smisao življenja. Zato dok god stvaramo, to je dobro. Ne smijemo dopustiti da se ulijenimo. Korona je test, bili smo kod kuće, udaljeni jedni od drugih. Tada smo shvatili koliko nam je umjetnost potrebna. Mi glumci ne možemo bez publike, a publika, opet, ne može bez umjetnosti.

Kakav je odnos našeg čovjeka prema kulturi?

Vidi, naš čovjek kad ima pet maraka slabo da će te pare dati za pozorišnu kartu, a pet maraka je zaista niska cijena i mislim da je naša kultura već odavno na rasprodaji. Ljudima su gurnuti drugi sadržaji u prvi plan. Ali postoji odgovornost i onih koji taj sadržaj plasiraju, da li će u osam sati uveče na televizijskom ekranu prikazivati Kursadžije ili seriju Vratiće se rode. Mora se voditi računa o kulturnoj strategiji, a mi toga u ovom trenutku imamo veoma malo. Ne razmišlja se o tome. Recimo, naša državna televizija RTRS nema dramski program. To je katastrofa. Mi moramo da imamo dramski program, moramo da edukujemo mlade. Ja se sjećam da sam kao klinac gledao od Muzičkog tobogana, pa nadalje, emisije koje su vodili Čika Raša Popov, Branko Kockica i drugi. Mi nemamo dobar dječiji program, niti imamo dramski program. A imamo i glumce i tehniku, imamo predstave koje mogu da se ekranizuju kad se skinu s repertoara da se prikazuju publici. U tom smislu mislim da nemamo kulturnu strategiju. Zato naši ljudi i ne znaju šta  sve možemo da im ponudimo, a ljudi koji odlučuju o tome im to ne pružaju.

Ima li iko od ovdašnjih glumaca koji ima neki ugovor s RTRS-om?

Ja koliko znam nema. Naši glumci snimaju privatno, oni rade ili u pozorištu ili su freelanceri. Rade honorarno, bore se. Konkretno, ovdje u Banjaluci snimanja su rijetka. Sva sreća pa ljudi iz Bosonoge nešto rade i to je jedini veliki pomak. Snimali su serije Kosti, Meso, Hotel Balkan, film Trideset drugi decembar. To je privatna produkcija. Velika je žalost što i država ne prepozna značaj svega toga. Naprimjer, Radio-televizija Srbije finansira filmove od državnog značaja. Ja sam igrao u filmu Dara iz Jasenovca, koji su oni okarakterisali kao film od nacionalnog značaja. Mi nemamo tu politiku i maltene i nemamo filmsku industriju. Ono što imamo zasniva se na ljudima koji su, takoreći, privatnici. Ja ne znam koliko naša vlada izdvaja za filmsku industriju. Eto, imamo Trebinje koje ima veliki broj sunčanih dana i koji ima potencijal da se napravi filmski grad da dolaze strane produkcije tu da snimaju, kao što sad dolaze u Beograd i Budimpeštu. To je dugotrajan proces, ali koji može donijeti mnogo benifita i bilo bi jako lijepo da se neko sa tim pozabavi.

Osim što si angažovan u pozorištu, radiš li trenutno i na drugim projektima?

Trenutno igram glavnu ulogu za jednu srbijansku seriju. Trebao bih da glumim i u jednom filmu rusko-srpske produkcije. Nedavno sam snimao i film Lihvar. Uskoro će se prikazati i film Dara iz Jasenovca. Završio sam i snimanje za seriju Hotel Balkan ovdje u Banjaluci, a bio sam angažovan i na snimanju serije Kosti. Ima posla, hvala bogu (osmijeh).

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.