Svaka korisna ili ugodna tvrdnja o ratu, ma koliko neprovjerena ili naknadno razotkrivena, brzo se širi u Americi, dok se neistomišljenici ocrnjuju kao izdajice ili agenti Kremlja. Kao da nije važno koliko ratova u istoriji je počelo nenamjerno, s nekontrolisanim, opasnim tenzijama koje su izmakle kontroli, a sada smo suočeni sa potencijalno najopasnijom situacijom ikad – da se dvije zemlje sa daleko najvećim nuklearnim zalihama na planeti bore jedna protiv druge, piše Glenn Greenwald.
Kad god izbije novi rat vrši se propaganda, kojom se postiže društveni konsensuz koji ne toleriše drugačije mišljenje. A najmoćnija propaganda je ratna propaganda. Čini se da je neko morao to proživjeti barem jednom kao odrasla osoba, da bi shvatio kako funkcioniše, kako manipuliše i izobličuje i kako joj se može oduprijeti da ga potpuno ne proguta.
Ratna propaganda stimuliše najmoćnije aspekte naše psihe, naše podsvijesti, naše instinktivne nagone. To nas navodi da napustimo razum. Izaziva porast tribalizma, moralne pravednosti i emocionalizma.
Što je više jedinstva u prevladavajućem moralnom narativu, pojedincu je teže da ga kritički procijeni. Što je propagandni sistem zatvoreniji — bilo zato što je svako neslaganje isključeno grubom cenzurom ili demonizovano kroz optužbe za izdaju i nelojalnost — teže je da ga prepoznamo.
Kada se naše kritičke sposobnosti namjerno isključe zbog uvjerenja da je postignuta apsolutna moralna ispravnost, dijelovi našeg mozga naoružani sposobnošću razuma su onemogućeni.
Zato vodeći antiruski jastrebovi poput bivšeg Obamin ambasadora Michaela McFaula i drugih zahtijevaju da se nijednim „putinovim propagandistima“ (što znači svakome ko odstupa od njegovih pogleda na sukob) ne dozvoli platforma i zašto su mnogi ljuti što Facebook nije otišao dovoljno daleko zabranivši mnogim ruskim medijima oglašavanje ili unovčavanje. Senator Mark Warner (D-VA), koristeći sada već standardnu taktiku vladinih zvaničnika koji diktiraju kompanijama društvenih medija koji sadržaj treba, a koji ne bi trebao dozvoliti, objavio je u subotu: “Zabrinut sam zbog ruskih dezinformacija koje se šire internetom, tako da sam danas pisao izvršnim direktorima velikih tehnoloških kompanija da ih zamolim da ograniče širenje ruske propagande.”
Suzbijanje bilo kakvih odstupajućih pogleda ili uslovljavanje stanovništva da ih ignoriše kao izdajničke je način na koji propagandni sistemi ostaju jaki.
Svaka riječ objavljena na CNN-u ili štampana u The New York Timesu o sukobu savršeno je u skladu s porukama CIA-e i Pentagona. I američko javno mnijenje je posljedično pretrpjelo radikalnu i brzu promjenu; dok su nedavne ankete pokazale da se velika većina Amerikanaca protivi bilo kakvoj velikoj ulozi SAD-a u Ukrajini, nova Gallupova anketa objavljena u petak pokazala je da "52% Amerikanaca vidi sukob između Rusije i Ukrajine kao kritičnu prijetnju vitalnim interesima SAD-a" s gotovo nema stranačke podjele (56% republikanaca i 61% demokrata), dok "85% Amerikanaca sada gleda na [Rusiju] nepovoljno, dok 15% ima pozitivno mišljenje o njoj."
Svrha ovog članka nije uvjeriti bilo koga da su formirali moralne, geopolitičke i strateške stavove o Rusiji i Ukrajini koji su netačni. Umjesto toga, treba naglasiti kakav radikalno zatvoren i homogeniziran informacioni sistem koristi većina Amerikanaca. Bez obzira na to koliko je neko uvjeren u ispravnost svojih stavova o bilo kojoj temi, i dalje bi trebao postojati oprez o tome koliko se lako ta pravednost može iskoristiti kako bi se osiguralo da se neslaganje ne uzme u obzir ili čak čuje. Mora postojati svijest o tome koliko često se takav ogroman društveni konsenzus koristi da se manipulacijom navede nekoga da povjeruje neistinitim tvrdnjama i prihvati užasno pogrešne odgovore.
Vjerovati da je ovo sukob čistog dobra protiv čistog zla, da Putin snosi svu krivicu za sukob, a SAD, Zapad i Ukrajina nijednu, vodi samo jednom – takva uvjerenja su kontraproduktivna u donošenju odluke o optimalnom ponašanju SAD-a i razlikovanju istine od fikcije, čak i ako su potpuno tačna. Čak i sa čvrstim moralnim uvjerenjima, još uvijek postoji širok spektar vitalnih geopolitičkih i činjeničnih pitanja koja se moraju razmotriti i slobodno raspravljati, uključujući:
1. Ozbiljne opasnosti nenamjerne eskalacije sa većim angažmanom i konfrontacijom SAD-a prema Rusiji;
2. Ogromna nestabilnost i rizici koji bi bili stvoreni urušavanjem ruske ekonomije i/ili svrgavanjem Putina sa vlasti, ostavljajući najveću ili drugu po veličini nuklearnu silu na svijetu vrlo neizvjesnoj sudbini;
3. Trajna valjanost Obaminog dugogodišnjeg gledišta o Ukrajini (koje je ponovio i Trump), koji je opstao čak i nakon što je Moskva anektirala Krim 2014. nakon referenduma, da je Ukrajina od vitalnog interesa samo za Rusiju, a ne za SAD, te da SAD ne bi nikada trebale rizikovati rat sa Rusijom zbog toga;
4. Bizaran način na koji je postalo potpuno tabu i smiješno sugerisati da širenje NATO-a na rusku granicu i prijetnje da će Ukrajini ponuditi članstvo duboko i iskreno prijeti ne samo Putinu, već i svim Rusima, iako to upozorenje emituje godinama od najviših američkih zvaničnika kao što je Bajdenov trenutni direktor CIA-e William Burns, kao i naučnika iz cijelog političkog spektra, uključujući desničarskog realistu Johna Mearsheimera i ljevičara Noama Chomskyja.
5. Sasvim valjana pitanja u vezi sa stvarnim namjerama SAD-a u vezi s Ukrajinom: to jest, da plemenita, nesebična i dobronamjerna američka želja da zaštiti novonastalu demokratiju od despotskog agresora možda nije glavni cilj. Možda je pravi cilj revitalizirati podršku američkom imperijalizmu i intervenciji, kao i vjeru i zahvalnost za američku sigurnost i vojnu državu. Ili bi cilj mogao biti ponovno uzdizanje Rusije kao vitalne i ozbiljne prijetnje Sjedinjenim Državama, što će hraniti kupovinu oružja i budžete za odbranu i obavještajne službe u godinama koje dolaze. Ili se može vidjeti želja da se naudi Rusiji, kao osveta za percepciju da je Putin pomogao da porazi Hillary Clinton i izabrao Donalda Trumpa (da SAD koriste Ukrajinu da se „tamo bore protiv Rusije“ eksplicitno je izjavio predstavnik Adam Schiff (D- CA)).
6. Ili možda cilj uopće nije „spasiti i zaštititi“ Ukrajinu, već je žrtvovati pretvaranjem te zemlje u novi Afganistan, gdje SAD naoružava ukrajinsku pobunu kako bi osigurale da Rusija ostane zaglavljena u Ukrajini koja se godinama bori i uništava je (ovaj scenario je vrlo uvjerljivo iznio u jednoj od najboljih analiza rusko-ukrajinskog sukoba, autora Niccola Solda, koju ne mogu dovoljno preporučiti).
7. Jeff Rogg, istoričar američke obavještajne službe i docent na Odsjeku za obavještajne i sigurnosne studije u Citadeli, napisao je ove sedmice za The LA Times da je CIA već obučavala, finansirala i naoružavala ukrajinsku pobunu, nagađajući da bi model mogao biti CIA-ina podrška pobuni mudžahedina u Afganistanu koja je prerasla u Al Kaidu, s ciljem da "oslabi Rusiju tokom duge pobune koja će nesumnjivo koštati isto toliko života Ukrajinaca koliko života Rusa, ako ne i više."
Opet, koliko god neko bio siguran u svoje moralne zaključke o ovom ratu, to su hitna pitanja koja nisu razriješena. Ipak, kada je neko zarobljen unutar potpunog konsenzusa i propagande, i kada je bilo kakvo ispitivanje ili neslaganje jednako izdaji ili „stajanju na stranu neprijatelja“, nema prostora za takve rasprave, posebno u našim umovima.
Amerikanci su bili izloženi brojnim talasima ratne propagande, uključujući period nakon septembra 2011. godine, kada nijedno odstupanje od zvaničnog narativa nije bilo dozvoljeno. Kako može postojati prostor za propitivanje kada se pojave tako jasne moralne linije? Tako je nametnut binarni okvir: "Ili ste s nama ili ste sa teroristima", kako je rekao predsjednik George W. Bush u svom govoru na Zajedničkoj sjednici Kongresa 20. septembra 2001. Svako ko dovodi u pitanje ili osporava bilo koji dio narativ ili bilo koja od američkih politika koje se zagovaraju u njeno ime automatski je optužen za izdaju ili da je na strani terorista. Ljudi su sa takvom lakoćom optuživani da su na strani terorista ili izdajnici zbog najmanjeg odstupanja od dominantnog narativa.
Zaista, neke od osnovnih moralnih tvrdnji bile su istinite. Napad 11. septembra bio je moralni zločin, a Talibani i Sadam su zaista bili varvarski despoti (uključujući i one kada su ih SAD ranije podržavale i finansirale). Ali mnogi koji su s entuzijazmom prihvatili te moralne prijedloge na kraju su takođe prihvatili brojne neistine koje su proizašle iz vlade SAD-a i lojalnih medija, kao i mnoge vladine odluke koje su bile moralno neopravdane i strateški nerazumne.
Drugim riječima, ispravno shvaćanje ključnih moralnih dimenzija sukoba ne pruža nam imunitet protiv propagande i obmane. Upravo suprotno: upravo je ta moralna revnost omogućila tolikom broju ljudi da se toliko zanose, da budu toliko ranjivi da njihove (često valjane) emocije bijesa i moralne odbojnosti pogrešno usmjere u vjerovanje u laži i navijanje za moralne zločine u ime osvete ili pravde. Ta moralna pravednost je istisnula sposobnost za rasuđivanje i kritičko razmišljanje i ujedinila ogroman broj Amerikanaca u ponašanje stada i grupno razmišljanje što ih je dovelo do mnogih zaključaka koje, dvije decenije kasnije, prepoznaju kao pogrešne.
Ne bi trebalo biti teško, čak i onima koji nisu proživjeli te događaje, ali koji sada mogu da se osvrnu na ono što se dogodilo, da uoče ogromne sličnosti između tada i sada. Ulogu Bin Ladena i Sadama — kao neuračunljivih, psihički bolesnih, nepokajanih masovnih ubica i despota, personifikacije čistog zla — sada zauzima Putin. „Putin je zao. Svaki Amerikanac koji gleda šta se dešava u Ukrajini to treba da zna”, poručila je predstavnica Liz Čejni (R-WY), ćerka autora bukvalno identičnih moralnih skripta o 11. septembru i Iraku. Nasuprot tome, SAD i njihovi saveznici su bez krivice, moralno ispravni širitelji slobode, branitelji demokratije i vjerno se pridržavaju međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima.
Zbog toga je sve manje ljudi spremno da javno preispitaju preovlađujuće narative.
Jedan instrument propagande koji nije postojao 2003. godine, ali sasvim sigurno postoji sada su društveni mediji i teško je precijeniti koliko oni pogoršavaju sve ove patologije propagande. Beskrajna poplava moralno ispravnih poruka, lov na jeretike i kasniji masovni napadi na krivovjerce, salva ugodnih, ali lažnih priča o hrabrosti i izdaji, ostavljaju čovjeka gotovo bespomoćnim da razvrsta istinu od fikcije, emocionalno manipulativne bajke od kritički ispitana potvrda. Teško da je novo primijetiti da društveni mediji podstiču grupno razmišljanje i dinamiku unutar grupe više od bilo koje druge prethodne inovacije, i nije iznenađujuće da su intenzivirali sve ove procese.
Još jedan novi faktor koji odvaja posledice 11. septembra od trenutnog trenutka je Russiagate. Počevši od sredine 2016. godine, politička i medijska klasa u Washingtonu bila je opsjednuta uvjeravanjem Amerikanaca da Rusiju vide kao ozbiljnu prijetnju njima i njihovim životima. Stvorili su klimu u Washingtonu u kojoj su svaki pokušaji uspostavljanja boljih odnosa s Kremljom ili čak otvaranja dijaloga s ruskim diplomatama, pa čak i običnim ruskim državljanima, prikazani kao inherentno sumnjivi, ako ne i kriminalni. Sva ta američka politička kultura je podstakla da pršti prezirom i bijesom prema Rusiji, a nakon što su izvršili invaziju na Ukrajinu, praktički nije bio potreban nikakav napor da se to dugo nastajalo neprijateljstvo usmjeri u nekontroliranu potragu za osvetom i uništenjem.
Zato je sve samo ne iznenađujuće što su se tako brzo pojavili nevjerovatno opasni prijedlozi poput onog rep. Kisingera za slanje američke vojske u Ukrajinu. Ova orgija u tamnici ratne propagande, moralne pravednosti i stalnog protoka dezinformacija proizvodi oblik kolektivne histerije i moralne panike. U svom romanu Vrli novi svijet iz 1931. godine, Aldous Huxley je savršeno opisao šta se dešava ljudima i naš proces razmišljanja kada smo obuzdani osjećajima i dinamikom gomile:
Grupe su sposobne da budu moralne i inteligentne kao i pojedinci koji ih formiraju; gomila je haotična, nema sopstvenu svrhu i sposobna je za bilo šta osim za inteligentnu akciju i realistično razmišljanje. Okupljeni u gomili, ljudi gube svoju moć rasuđivanja i sposobnost moralnog izbora. Njihova sugestibilnost je povećana do tačke u kojoj prestaju da imaju bilo kakav sopstveni sud ili volju. Postaju vrlo uzbuđeni, gube svaki osjećaj individualne ili kolektivne odgovornosti, podložni su iznenadnim napadima bijesa, entuzijazma i panike. Jednom riječju, čovjek se u gomili ponaša kao da je progutao veliku dozu nekog snažnog opojnog sredstva. On je žrtva onoga što sam nazvao "trovanjem stada". Kao i alkohol, otrov stada je aktivna droga. Pojedinac opijen gomilom bježi od odgovornosti, inteligencije i morala u neku vrstu mahnita, životinjskog bezumlja.
Slične epidemije smo vidjeli mnogo puta u posljednjih nekoliko decenija, ali ništa ih ne proizvodi sigurnije od ratnih osjećaja i plemenske lojalnosti koje ih prate. I ništa ga ne pogoršava kao cjelodnevna propast skrolovanja po Twitteru, Facebooku i Instagramu što toliki dio svijeta trenutno radi. Platforme društvenih medija, po dizajnu, omogućavaju da se blokiraju sve neugodne informacije ili disidentski glasovi i samo se hrane sadržajem i tvrdnjama koji potvrđuju ono u šta žele vjerova
Uzmimo za primjer priču o takozvanom "Duhu Kijeva", ukrajinskom borbenom pilotu za koji se kaže da je sam oborio šest ruskih aviona. Priče i memovi koji obilježavaju njegovo herojstvo virali su na društvenim mrežama , koji su na kraju ratificirali ovi članovi Kongresa i drugi istaknuti glasovi. Problem? To je potpuna prevara i prevara, izmišljena kroz kombinaciju dubokih lažnih videa zasnovanih na slikama iz popularne video igrice. Ipak, do danas je malo onih koji su ovo širili prevare su ga povukle, dok su velike tehnološke korporacije zadovoljne cenzurom dozvolile većini ovih lažnih postova da ostanu bez etikete dezinformacija. Apsolutno smo na mjestu – čak i kada eskaliraju zahtjevi za sistematskom cenzurom od strane Big Tech-a bilo koje tzv. “proruski” glasovi – gdje se dezinformacije i lažne vijesti smatraju plemenitim pod uslovom da promoviraju proukrajinski narativ
Zapadni mediji su također u potpunosti prihvatili svoju ulogu ratnih propagandista.
Oni potvrđuju svaku priču pod uslovom da promoviše proukrajinsku propagandu, a da nemaju ni najmanje pojma da li je istinita. Šarmantna i inspirativna priča o maloj grupi ukrajinskih vojnika koji čuvaju instalaciju na ostrvu u Crnom moru postala je divlje viralna u subotu i na kraju je potvrđena kao istina od strane mnogih velikih zapadnih medija. Ruski ratni brod je tražio od njih da se predaju, a oni su, umjesto toga, odgovorili: „jebi se, ruski ratni brod“, njihove herojske posljednje riječi prije smrti u borbi. Ukrajina je rekla da će "posthumno odati počast grupi ukrajinskih graničara koji su ubijeni braneći malo ostrvo u Crnom moru tokom višestruke ruske invazije". Ipak, uopšte nema dokaza da su umrli; ruska vlada tvrdi da su se predali, a ukrajinska vojska je naknadno priznala istu mogućnost.
Očigledno, ni rusku ni ukrajinsku verziju ne treba prihvatiti kao istinitu bez dokaza.
Ali daleko smo prešli tačku u kojoj je svima stalo do toga šta je zapravo istina, a šta nije, uključujući i korporativne kuće. Bilo kakva ratna propaganda — video snimci, fotografije, neprovjerene objave na društvenim mrežama — koja je osmišljena tako da Ukrajince predstavi kao hrabre i plemenite borce otpora, ili Ruse kao varvarske, ali neuspjele masovne ubice, bezumno se širi svuda bez najmanja briga da li je to istina. Biti na društvenim mrežama ili čitati izvještaje sa zapadnih vijesti znači staviti se u nemilosrdni vrtlog jednoumne ratne propagande bez neslaganja. Doista, neke od gore navedenih priča mogu se pokazati istinitima, ali njihovo širenje prije nego što postoji bilo kakav dokaz o njima je krajnje nepromišljeno, posebno za medije čija bi uloga trebala biti suprotna od propagandista.
Ništa od ovoga ne znači da su stavovi koje ste možda formirali o ratu u Ukrajini tačni ili pogrešni. Naravno, moguće je da je zapadni konsenzus izuzetno tačan i da je moralni okvir koji je prihvaćen predstavlja ispravnu prizmu za razumijevanje ovog sukoba. Sve strane u ratu vode propagandu, a to svakako uključuje i Ruse i njihove saveznike. Ovaj članak nema za cilj da podstakne usvajanje jednog ili drugog gledišta.
Umjesto toga, ima za cilj da podstakne prepoznavanje kakvi su efekti uronjenja u jednostranu, intenzivnu i visoko emocionaliziranu ratnu propagandu – efekte na vaše razmišljanje, vašu spremnost da podržite tvrdnje ili podržavate politiku, vaše prihvatanje da je drugačije mišljenje protjerano. Upravo zato što je ova propaganda kultivisana vijekovima da bi tako snažno i spretno manipulisala našim najvisceralnijim reakcijama, tome se treba oduprijeti čak i ako – možda posebno ako – dolazi sa strane ili gledišta koje podržavate.