Potresan film o Srebrenici je jedini film o najvećem zločinu nakon II Svjetskog rata i ovogodišnji je bh. kandidat za Oskara.
Domaća premijera filmskog ostvarenja Jasmile Žbanić je mozaik snažnih emotivnih poruka, konstantne napetosti tokom filma, uvjerljivosti glumaca, rekonstrukcije stvarnog događaja i vapaja za ljudskom razumnošću.
Almasa Salihović je imala osam, a Emina Sinanović pet godina kada su 11.7.1995. svjedočile odvođenju muškaraca bošnjačke nacionalnosti iz i ispred hala (baze UN-a) u Potočarima u Srebrenici na strijeljanje, što je presudom Suda u Haagu okarakterisano kao genocid.
Svjedokinje ljudske okrutnosti i neempatije prvi put su se upoznale nakon 25 godina na diskusiji o filmu „Gdje ideš Aida“, Jasmile Žbanić.
Film koji prati životnu priču Aide, UN-ove prevoditeljice demaskira posljedice ratovanja, mržnje i kršenja pravila ratovanja. „Gdje ideš Aida“ je omaž majka i svim ženama, ali i ukor holandskim snagama u UN-u jer nisu sačuvali „zaštićenu zonu UN-a“.
Ljudska neizvjesnost, strah za život, nemoć, glad, suočavanje sa smrću je faktografija stradanja koju je umjetnost platna toliko realno rekonstruisala da su dramske pauze prekidali jecaji uplakane publike.
Almasa i Emina su svoje priče nakon filma pričale kroz suze, ali sa snažnom porukom da život nije stao.
Sjećanje jedne petogodišnjakinje nije kristalno jasno, ali se neka sjećanja ne mogu izbrisati. „S mamom i bratom sam bila ispred hale, spavali smo vani na dekama. Oko nas su dolazili vojnici sa psima.
Naveče sam se žalila da mi je hladno, da ne mogu da spavam jer je ispod nas kamenje“ dio je sjećanja tog 11. jula 1995. tada djevojčice, a danas doktorice medicine Emine Sinanović.
„Sjećam se da je jedan čovjek imao nervni slom“ dodaje Emina a njenu cijelu priču objavićemo narednih dana.
„Početak filma me vratio odmah na taj dan. Prvo čega se sjećam je moja majka“ kazala je nakon projekcije filma Almasa Salihović koja danas živi na relaciji Srebrenik-Srebrenica.
Po zanimanju je profesorka engleskog jezika i književnosti, a za naš portal kaže da tada nije bila svjesna opasnosti i da je sa starijim bratom od te opasnosti nesvjesno bježala kroz igru.
Tog jula smo trčali iznad neke kuće ganjajući kokoš. Bježali smo od opasnosti kroz igru. Sve što je on radio i ja sam“ dodaje u razgovoru za BUKU koji ćemo u potpunosti objaviti narednih dana.
Godinama, njena sjećanja ne blijede. „Nadam se da ste preživjeli film“ poručio je nakon projekcije direktor Memorijalnog centra „Potočari“ Emir Suljagić.
Upravo je težina priče bila izazov za mladog glumca Dina Bajrovića koji glumi sina Aide, UN-ove prevoditeljice koja pada i na koljena u nadi da će UN spasiti bar živote njene porodice, kada već nisu spasili hiljade.
„Bio je veliki izazov, želim se zahvaliti Jasmili na prilici. Čast mi je što sam dio projekta, smatram da je od izuzetne važnosti da se ova priča ispriča a pogotovo za ljude koji su stradali u ovom genocidu. Svi ljudi, ne samo ja su dali sve od sebe da gledate ovo što ste gledali“ kazao je Bajrović.
Autorka filma kaže da je ovo omaž ženi i da je namjera da glavna junakinja bude žena.
„Film smo posvetili majkama i žena Srebrenice i njihovim stradalim najbiližim. Ja sam razgovarala sa njima. Volja da nastave živjeti dalje, za mene je bila insipracija“ kaže Žbanić.
Film je većim dijelom sniman u Stocu zbog straha od opstrukcija lokalne vlasti predvožene SNSD-ovim načelnikom Mladenom Grujičićem koja negira dešavanja 11.7.1995.
„Stalno smo dobijali odbijenicu od Ministarstva odbrane, onda je to MO prebacilo na Predsjedništvo kod Dodika. Imali smo lokacije koje nam nisu dozvoljene“ samo su neki od problema tokom nastajanja filma naše nagrađivane rediteljke
Ona dodaje da je film veoma skup, ali da bi bio i 15 puta skuplji da nije bilo ljudi koji su neke stvari radili besplatno zbog Srebrenice
„Nadam se i pravim film uz najbolju namjeru da i oni koji nisu u mogućnosit da vide, oni koji odbijaju, negiraju, vide ovaj film. Mi nemamo empatiju. Imamo problema jer smo zarobljeni politički u koncepte koji su kreirani da ljudi ne bi sarađivali.Ta vrsta politike je profit, a izazov je kako dovesti mlade do tog saznanja. Mediji su u službi tih politika, truju.
U BiH je veliki broj migranata prema kojima nemamo empatiju, da li smo mi slični onima na koje se ljutimo?
Da su Bošnjaci u UN-u, a Sirijci traže pomoć, da li bi reagovali. Važno mi je pitanje da postavimo ko smo mi danas“ kazala je Žbanić Film ujedno govori i o odbijanju suočavanja sa prošlošću koje rezultira činjenicom da žrtve genocida svakodnevno na ulici sreću one koji su bili učesnici genocida, a nikada nisu izvedeni pred lice pravde.
Lice koje se crveni, kojeg se stidimo jednog dana moramo pokazati svijetu kako bi se zločinci odvojili od naroda, a narod doživio katarazu. Bez toga, nismo se distancirali od onih koji su prouzrokovali ljudsku patnju, mučili i ubili 8372. osobe.
