„Sačuvaj me Bože hrvatske kulture i srpskog junaštva.“ Tako je, kažu, negdje zapisao, ili za kafanskim stolom izrekao, Krleža. Da se u ovoj misli stigao baviti Bošnjacima, vjerovati je da bi dodao: „I Bošnjačkog merhameta.“ Za one koji ne znaju, merhamet je riječ turskog porijekla i znači duševnost. U našem jeziku označava dobrotu, mogućnost oprosta i želju da se pomogne drugome.
Dakle, ono što se lako prepoznaje kod ova naša tri plemena je da se Srbi ponose svojim junaštvom, Hrvati kulturom, a Bošnjaci merhametom.
Da li su ovi ponosi utemeljeni?
Bošnjački merhamet
U aprilu 1993. pripadnici Armije BiH, sve merhametli Bošnjak do Bošnjaka, zauzimaju selo Trusina. Shodno kodeksima merhameta, vojnici streljaju 22 osobe hrvatske nacionalnosti, 19 civila i 3 vojnika HVO koji su se predhodno predali. Među civilima, starcima i ženama, je i dvoje djece.
Merhametli Mušan Topalović Caco bio je komadant 10. brdske brigade u Sarajevu. Iznad Bistrika, jama Kazani, je najveća mrlja opkoljenog grada. U nju su, pod Cacinom komandom, ubijani i bacani sarajevski Srbi. Do danas je utvrđeno da su u jamu bačeni: Marina i Radoslav Komljenica, Ana i Vasilja Lavriv, Milena Drašković, Ergin Nikolić, Duško Jovanović, Predrag Šalipur, Branislav Radosavljević i Zoran Vučurević. Treba stvarno imati izražen merhamet pa Marinu i Radoslava, dvoje staraca koji su jedva pokretni, odvesti u noći iz stana, pucati im u glavu i baciti u Kazane.
Sahrana Mušana Topalovića Cace je najveća sahrana koju pamti grad, a ujedino i najveća sramota Sarajeva.
Jedna od najtužnijih priča proteklog rata govori o ovom fenomenu bošnjačkog merhameta. U Konjicu, pripadnici specijalne policije, sve Bošnjaci, streljaju porodicu Golubović, supružnike Đura i Vlastu, te njihova dva sina sedmogodišnjeg Petra i petogodišnjeg Pavla. Dječak Petar preživi, hoda uplakan i kada stiže do policijske rampe, misli da je spašen, a policajci radio vezom obavještavaju specijalce i zovu ih da se vrate i dovrše započeti posao. Sedmogodišnji dječak Petar je uspješno streljan drugi put. Bošnjački merhamet u punom kapacitetu!
Srpsko junaštvo
Čojstvo je jedan od glavnih karakteroloških osobina svakog romansiranog junaka. Bez čojstva, nema ni junaštva. Bez njega ratnik nije ništa do pomahnitali zlikovac, pravno sposoban da razgraniči dobro od lošega, ali spreman na zločinačku akciju.
Baš su Srbi junaci. Naručito kada su u Prijedoru pred streljački stroj stavili 102 djeteta i streljali ih. Današnja vlast, opet ta junačka srpska, ne dozvolja ni spomen ploča toj djeci da se postavi. Novinarka ocu iz Prijedora postavlja pitanje o izgubljenoj djeci. Otac odgovara: „Nisu ona izgubljena, nisu ključevi da ih čovjek izgubi. Ona su ubijena, monstruozno streljana. Kćerka je imala šest, a sin 12 godina. Streljani su skupa sa majkom.“ Kakva hrabrost, kakav samo junački potez srpske slavljenje vojske, kakvo pišanje po tekovinama pravih srpskih junaka koji su ginuli na solunskom frontu.
A šta reći za Srebrenicu? Treba stvarno biti junak, pa sa odnosom snaga – deset na jednoga, napasti Srebrenicu. Haj što su je napali, hajde i što su je osvojili, ali ono što se dešavalo u narednim danima te vojnike, te školovane oficire i ratnike, definiše samo kao običnu krvožednu, zločinačku bandu bez trunke morala. Nema ništa junačko u streljanju osam hiljada muškaraca i dječaka, dječaka koji su bili nesrećni pa su izrasli malo više od svih vršnjaka te ih je dželat procjenio kao vojno sposobne. Taj najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata počinio je najgori šljam srpskog naroda i te osuđene zločince vlast Republike Srpske i Srbije odlikuje i veliča. I to je, valjda, junački čin.
Hrvatska kultura
Ahmići. Centar svenacionalne, hrvatske, kulturološke povjesti.
U aprilu 1993. godine pripadnici vojne policije HVO i jedinice „Jokeri“, upadaju u selo Ahmići i čine monstruozan, ali kulturan zločin. Nošeni poetikom hrvatske kulture ubijaju 116 civila, od čega 32 žene i jedanestero djece. Tada malodobni dječak, kasnije kao svjedok u Hagu kazuje: „Taj vojnik je zatim izveo na balkon mene i majku i naredio nam da skočimo.”
Bob Stewart, oficir UNPROFOR-a koji je sa svojom jedinicom ušao u Ahmiće, nakon masakra kaže: “Moji vojnici i ja smo sahranili 104 osobe. To su bili bosanski muslimani i ubili su ih bosanski Hrvati u namjernom činu koji smatram genocidom. Namjerno ubijanje ljudi s ciljem njihovog istrebljenja naziva se genocidom.” Ne reče poručnik Stewart ni riječi o hrvatskoj kulturi.
Ali zato Dario Kordić, osuđen za zločine u Ahmićima, trenutno obilazi Hrvatsku i po domovima kulture, kazalištima i dvoranama, drži predavanja. O čemu? Pa vjerovatno o toj čuvenoj hrvatskoj kulturi. Ne znam o čemu bi drugom.
U Domovinskom ratu, Hrvatska Vojska je vodila odbrambeni rat, pa tako, kažu, njeni vojnici nisu mogli počiniti zločin. Dakle, nije zločin ni ovo što nam opisuje baš hrvatski pukovnik Marko Jegetić: „Točno je da je supruga ovog gospodina koji je tu svedočio jučer bila nabijena na kolac. Ja sam to vidio.“ Kultura nabijanja na kolac se obično pripisuje Osmanlijama, ali je evo, izgleda, uspješno implementirana u hrvatsku kulturu. Zločin se desio u Medačkom džepu i samo je jedan od mnogih koje su počinili hrvatski bojovnici nad srpskim civilima.
Ako su sve ovo gore fakti, a jesu, šta smo onda mi? Ko smo? Kakvi smo?
Grozni smo. Loši smo. Odvratni smo.
Srpska politika je institucionalizirali zločine, formalizirala ih kroz državne institucije, zato su im zločini bili masovniji, ali kada je god trebalo novorođenčetu pucati u glavu pred očima majke za koju je namjenjen naredni metak, tada su i Bošnjaci, i Hrvati jednako bili spremni da to urade.
Sve gore nabrojano, i puno više od toga, uradili su, osmislili i realizovali Titovi omladinci. Šta li će tek biti spremne uraditi ove nove, potpuno zatrovane, generacije koje upravo odgajamo?
Moj Krleža Miroslave, nema nam pomoći.
