<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Evropa će preživeti

Svi ponavljaju da Evropa nikada nije bila u dubljoj krizi. Tačno je da je izbeglička kriza izazvala nezapamćenu pometnju i da su evropske države zapale u neku vrstu beznađa.

29. septembar 2015, 12:00

Lideri se prepiru oko kvota, suvereniteta, graničnih kontrola, kulturnog identiteta (uključujući i stav da su hrišćanske izbeglice prihvatljivije od muslimanskih) i „moralnog imperijalizma“ (kako Orban opisuje politiku Angele Merkel).

Umesto da tragaju za humanim zajedničkim rešenjem, političari koriste plimu populizma za sticanje poena. Nikada nije bilo lakše objaviti propast Evrope: prednost pesimizma je u tome što niko ne može da vas optuži da ste naivni. Tako čujemo da je šengenska zona relikt davno prošle epohe, da su se na scenu vratili strah i nacionalistički refleksi, da se evro nikada nije oporavio od finansijskog sloma 2008, da je rat u Ukrajini kompromitovao evropsku politiku na istočnoj granici i tako dalje. Situacija je zaista teška. Evroskeptici s leva i s desna dočekali su svojih pet minuta.

Da li je moguća drugačija procena? Uprkos katastrofičnim naslovima u medijima, Evropa je postigla određeni napredak. To je haotičan i buran proces, napreduje se sporo i teško, ali se napreduje. Na unutrašnjem planu to može biti samo dobitak za Evropu. Na planu spoljne politike, ona je konačno primorana da preispita svoje geopolitičko okruženje i shvati da će dolazeće krize prebroditi jedino ako počne da razmišlja o sebi kao akteru, a ne kao žrtvi istorijskih događaja.

Evropljani su dugo sanjali o tome da njihova zemlja postane velika Švajcarska sa 500 miliona stanovnika, udaljena i zaštićena od svih globalnih previranja. Ta iluzija je nestala. Ako postoji pouka koja se može izvući iz sadašnje krize, onda je to zaključak da Evropa mora početi da anticipira budućnost, umesto da kaska za njom. Ona treba da postane strateški činilac na globalnoj sceni, a ne samo pasivni kantovski ideal, uvek na repu događaja.

Ona će iz ove krize izaći jača. Evropski projekat napreduje samo kada je naizgled na rubu propasti. Svaka kriza je nova prilika. Znam da ovaj pristup izaziva podsmeh, ali njega potvrđuju skorašnji događaji.

U mnoštvu komentara o novoj podeli na evropski istok i zapad nezapaženo je promakla vest da se Poljska, najveća država centralnog i istočnog bloka, odvojila od grupe zemalja koje se protive kvotama za prihvat izbeglica (Mađarska, Češka, Slovačka i Rumunija). Poljska je u početku podržavala svoje susede, a onda je objavila da je spremna da primi više izbeglica nego što je odredila Evropska komisija.

Ova promena kursa se može objasniti oštrom nemačkom retorikom i shvatanjem da bi i Poljska jednom mogla imati koristi od evropske pomoći i saradnje, ukoliko je preplavi talas izbeglica iz Ukrajine zbog rata u Donbasu. Takođe, kao najveći primalac sredstava iz EU fondova, Poljska nije imuna na pretnje smanjivanjem pomoći. Ovi pritisci jesu grubi, ali solidarnost je dvosmerna ulica. Poljska je stoički prihvatila postavljene uslove i naglasila značaj poljsko-nemačke saradnje u Evropi posle Hladnog rata.

Takođe, ne treba gubiti iz vida šta se prošle nedelje dogodilo na institucionalnom nivou. Na skupu ministara unutrašnjih poslova EU, kvalifikovana većina je nadglasala grupu zemalja koje su se protivile predlogu. Bilo je protesta, naročito iz Slovačke, ali sporazum je sporazum. Mehanizam kvalifikovane većine – koji dopušta da 55 odsto zemalja članica koje predstavljaju najmanje 65 odsto stanovništva EU mogu doneti obavezujuću odluku za svih 28 država članica – prvi put je primenjen za donošenje odluke o tako osetljivim pitanjima kao što su imigracija i azil, što je u prošlosti uvek prepuštano zemljama članicama. To je korak napred. Tačno je da je to nametnuta odluka, ali načelo evropske solidarnosti je potvrđeno kao strateški prioritet.

Izbeglička kriza je takođe označila kraj preokupiranosti Evrope samom sobom – kao što se videlo na primeru grčke krize. Evropljani su otkrili da ne žive ispod staklenog zvona. Evropski lideri su objavili da će EU raditi na postizanju mira u Siriji i sporazuma u Libiji, da će sarađivati sa Turskom i započeti dijalog sa subsaharskim afričkim državama – na spisku su svi regioni koji na ovaj ili onaj način doprinose prilivu izbeglica.

Na dnevnom redu više nisu samo simptomi problema, nego i njihovi uzroci. Lako je podsmevati se ideji da Evropa može da utiče na rešenje sukoba u Siriji, ali bar je obnovljena ideja o zajedničkoj evropskoj spoljnoj politici i bezbednosti. Američkoj administraciji moće da bude svejedno šta će biti sa Sirijom, ali Evropa je uz Bliski istok mesto gde se posledice sirijske katastrofe najdirektnije osećaju.

Ako „najveći talas migranata tek sledi“, kao što tvrdi Donald Task, predsedavajući Evropskog saveta, onda možemo očekivati još slika policijskih i vojnih kordona i očajnih porodica u oblacima suzavca. Ali upravo zato što su takve scene sramota za EU i zato što većina građana Evrope tvrdi „ne, mi nismo takvi“ – uskoro se može očekivati kolektivno otrežnjenje.

Konačno, problem se svodi na pitanje o tome u kakvom svetu želimo da živimo i kako Evropa želi da se predstavi tom svetu. Priznajmo, mi smo oni bogati, koji su imali sreće. Na globalnom planu, Evropa sa svojih 7 odsto svetskog stanovništva ostvaruje 25 odsto svetskog BDP-a i distribuira 50 odsto socijalnih davanja. Ona obezbeđuje 65 odsto razvojne pomoći i više od 50 odsto humanitarne pomoći. Evropa je magnet za izbeglice zato što uprkos svim problemima ima jedan od najviših BDP-a po glavi stanovnika i najmanje izražene nejednakosti. Ona je sigurna luka stabilnosti i poštovanja ljudskih prava.

Evropska unija je osobena konstrukcija, ni federacija ni međudržavna organizacija. To je projekat koji se neprestano razvija, izgrađen na ideji zajedničkog suvereniteta. Nijedan evropski lider nije spreman da uđe u istoriju kao čovek koji je srušio nešto građeno 60 godina. Na osnovu toga i brojnih gestova solidarnosti kojima Evropljani pokazuju da su pre svega ljudi, može se reći da ovo nije kraj Evrope.

Natalie Nougayrède, The Guardian, 25.09.2015.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 29.09.2015.