Od početka rata na prostoru nekadašnje Jugoslavije (dakle, sada već trideset godina) nosimo se sa pojmovima žrtve – nasilnici, odnosno počinjeni zločini, procesuiranje zločina, ali i sa društvenom odgovornšću prema žrtvama. Ova društva nisu zrela za priznavanje zločina i prikazivanje zločinaca onakvi kakvi jesu; mediji te počinitelje nastoje prikazati kao humane, porodične ljude, ponekad i kao 'žrtve sistema'; izjednačili su (tako primitivan pojam za 21.stoljeće) narod sa zločincima. Narod se svakako čini u takvim uvjetima kao homogena zajednica koja će slijepo slijediti svoje etničke poglavare.
Ovakav obrazac političkog ne/razmišljanja i djelovanja odgajao je trideset i više godina nove generacije koje su svjesne da se zločini ne osuđuju, naprotiv, žrtve tih zločina javnost razapinje i propituje njhovu nevinost. Generacije su odrasle na narativu da se silovanje ne kažnjava, da možete nekoj ženi ili muškarcu nanijeti najgore povrede, tjelesne i psihičke, a da zato ne odgovarate. U patrijarhlanim zajednicama ćete biti smatrani za nekoga koji čini 'uslugu' ženama ako ih 'odabere' za (nasilni) seksualni odnos. Još uvijek se i među univerzitetskim profesorima (kao najobrazovanijim) pojavljuju oni koji misle da žene treba da budu 'sretne' zbog toga. To samo govori koliko se žene smatraju bezvrijednim osobama na Balkanu, ali i mnogim drugim dijelovima svijeta. Stoga ne čude ni tvrdnje nekih književnih kritičara(!) da se žena zaljubljue u silovatelja!!! Jer, zaboga, ne dešava se svaki dan da te neko 'odabere'! O ženskom pravu na izbor u balkanskim okvirima nikada ne treba prestati govoriti, ma koliko se to nekome činilo nepotrebnim. Ženama se ne vjeruje, kaže Lepa Mlađenović za list Danas, većina misli da žene lažu kada govore o silovanju, čime se potvrđuje da je njihovo iskustvo nevažno, kao i one same u širem društvenom smislu. Ne tako davno, krajem 18.stoljeća, žene su u većini zemalja svijeta bile u vlasništvu muževa. Na sudu ih je on predstavljao, razvodom bi izgubile sve, čak i ono što su naslijedile od svojih roditelja. Ne tako davno na prostoru BiH, vjerska vjenčanja obavljana su i bez prisustva buduće supruge. Hasan Kikić u pripovijeci Omerdići, upravo ukazuje na to da prema šerijatskom zakonu mlada, buduća supruga, nije ni potrebna nazočiti vjenčanju. 'Budući muž i njegovi' izvršili su obred vjenčanja, a da djevojka nije ni prisustvovala. Ayaan Hirsi Ali u svojoj ispovijesti o odrastanju u radikalnim kulturama, o svom ugovorenom vjenčanju, također, kaže da nije potrebna ženska prisutnost, niti ženski potpis. Dakle, žene su nevidljiva bića za sisteme u kojima nema zaštite njihovih prava, nema suosjećanja za njihove patnje, one su sve to jednostavno 'zaslužile' i ne smiju reći ne, nikada niti jednom muškarcu. To je bila i poruka dvadesettrogodišnjoj stjuardesi Christine Angelici Daceri, koju su na dočeku 2021.godine u jednom hotelu na Filipinima seksualno i fizički zlostavljalo jedanaest silovatelja! Otprilike se ženama u našim balkanskim okvirima jednostavnim jezikom poručuje: šta ti uopšte, 'ženska glavo', ima da misliš i želiš, budi sretna što te neko hoće?! To je poruka i svih 'dušebrižnika' i 'dušebrižnica' koji ne vjeruju u silovanje, baš kao što mnogi ne vjeruju u corona virus, pa ako se nisu zarazili virusom to znači da virus ne postoji, odnosno ako one/i nisu silovane/i, nisu ni druge žene. Stavljajući sebe kao centar zbivanja, polazište svijeta, isključili su mogućnosti da drugi žive, misle, na drugačiji način i da nije nužno da se svima dešava isto iskustvo. Uzalud zgražanja i pisanja na društvenim mrežama osoba koje ne mogu da shvate kako neko može da ne suosjeća sa žrtvom, uzalud pozivanje da se svi stave u poziciju žrtve, pa da onda o tome sude. Uzalud. Ne možete kod nekoga prizvati savjest ako je nema. Ili, možda jasnije, neko ko smatra da žena koja je sjela u auto sa muškarcem i bila silovana – je to i zaslužila – misli ovako baš zato što bi i sam/a učinio/la isto. Ili, osuđujući žrtve što su progovorile i sami ostavljaju mogućnost da ono što su nekad mislili ili uradili ostane nekažnjeno. Nikada se takvo nijekanje ne dešava zbog drugih, već isključivo zbog sebe. Slično je i sa homoseksualnom orijentacijom, toliko nijekanja i mržnje prema homoseksualno orijentitranim osobama često je dio mehanizma koji sakriva naše, a ne tuđe sklonosti. Na sličan način se u filmu Optužena (1998) pokazuje zašto su pojedinci branili silovatelje, zašto su obezvrjeđivali žrtvu i pokušavali da u njenom ponašanju/oblačenju pronađu razloge zašto je silovana.
Sve ovo ne treba da čudi, godinama se žrtve silovanja srame priznati da su silovane u ratu na prostoru Jugoslavije; svaka treća žrtva je prijavila silovanje. Neke nikada neće. Žrtve osjećaju sram i stid, a ne silovatelji, oni su često ponosni na ono što su činili devedesetih, ali i posljednjih godina. U stigamtizaciji žrtava danas učestvuju mnogi, a ne tako davno i vjerski poglavari su preporučivali silovanim ženama da o silovanju ne treba da govore, time je uprljana čast etničke (muške)skupine, a šta i kako se žrtva osjeća, potpuno je nevažno. Nažalost, u balkanskim okvirima žensko tijelo se još uvijek smatra vlasništvom na koje imaju pravo svi muškarci, pa odnos spram silovanih žena je stvar lične, a ne društvene emapatije.