Povodom ovog 8.marta imala sam namjeru napisati tekst o ženama koje su mijenjale svijet, najprije o onim ženama koje su između dva svjetska rata u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Banja Luci organizirale proteste zbog teških uvjeta u kojima su radile i bile degradirane samo zato što su žene. Željela sam pisati o internacionalnoj solidarnosti žena, u međuratnom periodu, (koja nam danas treba u onom istom obliku kao 1918.godine) o podršci koje su žene u BiH dobijale tada od Klare Zetkin, o tome kako su novine u Leipzigu pisale o bosanskohercegovčkim ženama koje su začetnice borbe za ženska prava u BiH. Ali, ispovijesti koje su mnoge žene, djevojke, djevojčice ispisale na stranicama grupe Nisam tražila pokazuju stepen seksualnog i fizičkog nasilja u regionalnim okvirima, da nas ovaj 8.mart zaista treba sve opomenuti da se oko nas nalaze žene, djevojčice, djevojke koje i dalje trpe i šute. Šuti i trpi su čini se najranija pravila kojima nas patrijarhalna kultura nauči, bilo da ste muškog ili ženskoga roda. U našoj patrijarhalnoj stvarnosti o ženama i njihovim pravima se progovara nekoliko dana prije 8. marta ili kada je žena žrtva koja više ne može da govori. Sve ostalo je stvar individualnog interesa prema ljudskim odnosno, ženskim pravima i pravima svih onih koje ugrožava naš nakaradni sistem. Većina građana BiH ljuta je na taj sistem, opravdano, ali umjesto ljutnje prema političarima/kama, sistemu, brojnoj administraciji, možda je vrijeme da priznamo da smo predugo vremena podnosili represiju, vrijeme je i da se zapitamo jesmo li dovoljno učinili da demokratija ima i svoju suštini, a ne samo formu u našoj zajednici. Imamo pravo biti kritični prema sistemu u kojem živimo, ali isto tako moramo znati da je važna i samokritičnost i preispitivanje naših odluka da zatvorimo oči na nepravdu koja se događa konstantno oko nas. Ako se nije dogodila nama, to ne znači da neće i to nikada ne znači da trebamo okrenuti glavu na drugu stranu i praviti se da se ništa ne događa. Umjesto današnje frustriranosti i nemoći, možda bismo trebali preispitati i svoju šutnju kada je ovaj sistem crtao mete na čelu nekima od nas koji mu nikako ne odgovaramo.
Ovdje se prije svega želim osvrnuti na pojedince i pojedinke koji su žrtve ovog sistema, i to ne samo zadnjim objavama o onome što se desilo kolegicama Naidi Mujkić i Aleksandri Figurek, odnosno na profesore i profesorice koji su uposleni ili honorarno angažirani na bosanskohercegovačkim univerzitetima. Sistem je već davno, još u ratnim godinama počeo odstranjivati nepoželjne, tj. one koji su imali mišljenje, stav i nisu se nalazili u plitikim idejama koje su promovirale nove politike u BiH. Tada smo kao studenti Filozofskog fakulteta u Tuzli, 1996. godine pisali peticiju za ostanak profesora koji se nije sviđao tadašnjoj politici, univerziteta ili fakulteta. Naravno, nije studentima bilo jasno zašto je neko ko je dolazio redovno na nastavu, predavao ono što je bio plan i program predmeta, javno držao ispite i sl., mogao biti nepoželjan nekome. Tek kasnije, kada se vama desi da postanete meta sistema i postanete nepoželjni tamo gdje radite, stvari vam budu kristalno jasne. Ovom sistemu ne trebaju intelektualci i intelekualke koji misle, imaju stav, rade odgovorno posao za koji su plaćeni, u svojim radovima dekonstruiraju patrijarhalnu matricu i sistem koji promovira površnost, znanstvenu obmanu javnosti, ali i obrazovnog sistema. Mnogi su profesori i prije mene, Naide i Aleksandre bili pogođeni pokušajem da ih se jednostavno odstrani sa fakulteta, iz javnog prostora, da ih se demonizira i prikaže njih – žrtve sistema – kao zlostavljače. Profesori su vodili svoju borbu, potrošili su mjesece i godine na borbu za vlastitu egzistenciju, a njihovi kolege i kolegice su, po dobrom patrijarhalnom običaju, šutjeli i čekali da prođe jer to nije bio njihov sukob. Cijeli medijski sistem što šutnjom, što podržavanjem zlostavljača, vrlo bliskih etnonacionalim politikama, se tada obrušio na intelektualce koji nisu bili ni tada, a ni sada po mjeri sistemu. Napisano je stotine tekstova koje „niko ne čita“ i koji su „nevažni“ akademskoj zajednici. Možda je potvrda da ste na pravoj strani ako vas ova javnost i ovaj sistem želi odstraniti, ali i pored te satisfakcije vi morate živjeti od nekog novca, a borba za svoje pravo užasno je iscrpljujuća i teška da vas u potpunosti promijeni i često ugrozi vaše zdravlje. Mnogi neće imati priliku ni da se bore jer im sistem nije ni pružio priliku za borbu. A sve zato jer godinama šutimo na tuđe ratove i tuđe borbe, mislimo da nas se ne tiče, a itekako nas se sve tiče i borba u Banja Luci, Mostaru, Sarajevu, Tuzli, u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Australiji, Sjednjenim Državama...Sve ima veze sa nama i to zato što na globalnom nivou sudbine mnogih ljudi su slične, svako ko je bilo gdje nepoželjan dio je i naše nepoželjnosti u našem sistemu.
Na kraju i sama sam prešutjela nebrojene opaske i podrugivanje na javnim skupovima i konferencijama na moje feminističko čitanje književnosti, na vrijeđanje koje sam doživjela na odbrani doktorske disertacije. Nisam pisala kada me profesor na međunardnoj konferenciji pokušao ubijediti da je Anika u Andrićevom tekstu moralna otpadnica, te mi poslije nije htio kao urednik zbornika ni objaviti tekst jer sam imala drugačije mišljenje od njegovg; nisam pisala kada su u publici, na moju uvodnu rečenicu da ću govoriti o borbi za radnička prava iz feminističke perspektive, pitali dovoljno glasno: šta je rekla, da je feministkinja??!!; nisam napisala ništa kada me moderator na konferenciji umjesto da me najavi preskočio i najavio kolegu – muškarca; nisam napisala ništa na opasku kolege, koji živi daleko od BiH: kakav je to tvoj feminizam, to ti je bezveze?!; nisam napisala ništa ni kada je profesor koji radi na prestižnom evropskom univerzitetu izjavio da žene treba da budu poslušne muškarcu, a muškarac može da čini sve što poželi! Šta je Balkanac, nomad, ako u koferu ne nosi seksizam i mizoginiju?! Ni kolegica Alisa Mahmutović, ni ja nismo napisale ništa kada smo došle na razgovor jednom od bivših rektora Univerziteta u Tuzli, nekoliko dana poslije odbrane naših doktorskih teza, pune optimizma da ćemo dobiti angažman na fakultetu, kada nam je na izlasku iz njegove kancelarije rekao da smo unatoč našim diplomama polupismene!!!! Sve njihove biografije i bibliografije su impresivne, ne biste nikada rekli da se iza njihovog znastvenog djelovanja krije takav stepen mizoginije.
Propustila sam i sama da napišem na desetine reagiranja na ono što nekima izgleda kao šala, a riječ je o degradiranju ženskog znastvenog rada, svodeći ga ga na nevažno čitanje i pisanje, pogotovu ako ste k tome još i feministički orijentirani. Zato sad znamo da šutnja ne štiti, naprotiv ona nas razara, daje mogućnosti onima koji znaju da ćemo šutjeti da rade što im je volja. Ovo danas su posljedice naše šutnje zadnjih trideset godina, ili skoro osamdeset godina, koje niko ne može ni vratiti ni popraviti. Upravo zato možemo svi odlučiti da od ovoga dana, mjeseca ili godine više nećemo šutjeti i trpjeti degradiranje i nasilje. Nismo same/i u svojoj isključenosti iz sistema, pa i tom sistemu trebamo pokazati da zaista nismo same/i.
