Dženan Skelić: Vraćanje u homeostazu

Sabiranje i oduzimanje u nas obavezno ide u pravcu minusa!

Dženan Skelić / 11. Januar 2022

Sve češće je taj minus toliki da je svako vađenje besmisleno i jedino što se čini razumnim jeste iracionalna ekstaza predavanja u ralje propasti!
Kad podvučeš refu jasno je da su posljednje tri decenije promašaj, a da je opšti stav ka tom beznađu relativiziran tezom o tome, da je sve dobro, dokle god se ne puca!
Tapkamo u mjestu, sve češće praveći korak ili dva unazad a niti jedan unaprijed.
Slike se ponavljaju kao u loše režiranoj seriji ili onoj epizodi Zone Sumraka o zaglavljenosti glavnog junaka u prostor- vremenu, samo što smo u ovoj podjeli uloga svi zaglavili, pa se vrtimo u krug, između euforičnog iščekivanja obećane utopije i nadiruće autodestrukcije kao posljedice beznađa!
U tom ludilu iz nas isplivava svekoliko zlo, jad, paranoja, mržnja prema svemu poznatom i stranom, našem i tuđem! U stalnoj potrazi za smislom postojanja, u pokušaju samodokazivanja, zavaravamo sami sebe da nam je namjenjena neka važna i značajna uloga, da smo važan kotač u mehanizmu historijskih dešavanja!
Svakome ko nas sa strane posmatra jasno je da smo u opasnom stanju pomračenja uma, da smo hipnotizirana rulja vođena nagonima smrti, uništenja, propadanja i destrukcije, koja olakšanje vlastite patnje pronalazi u proizvođenju patnje drugih!
Jedino što nas vadi iz apsolutnog i totalnog mračnjaštva, u koje smo kao nacije duboko i nepovratno uronjeni, je kultura!
Nije da smo neka kulturna nacija. Daleko smo mi od toga. Čak se šta više može reći kako smo usmjereni kontra kulture i kako je svaki naš pokret i čin slobodne volje upravo usmjeren u suprtonom pravcu ka veličanju i promidžbi antikulture, a što svoj vrhunac doseže kroz turbo-folk, kao antitezu svim estetskim i civilizacijskim normama!
Kod nas je kultura na zadnjem mjestu u svim podjelama, bilo nacionalnim, bilo religijskim, stranačkim ili etnopopularnim! Kultura ovdje nije ničiji vitalni interes i vjerovatno je jedina koja je gore pozicionirana od obrazovanja i sporta, kojima je pridružena kao treći podiok ministarstva, koje ne postoji na državnom nivou! Očito kako niti jedno od to troje za državu nisu bitni!
Pa ipak iskoči ta kultura redovno iz namijenjene joj ilegale i napravi neko malo ili veliko BUM!
Jednostavno, dao Bog, pa na ovim prostorima svako malo se rodi neki ekstremni izuzetak, neki umjetnički genije, pa svojim djelom pošalje, najljepšu sliku Bosne, Svijetu! Kad bolje razmislim nije to unazad 30 godine već nekako oduvijek!
Oduvijek smo mi, ovdje ponikli narodi, obični divljaci, krvožedno zvjerinje, ubice, čedomorci, koljači, silovatelji, kabadahije, siledžije, gelipteri, izdajice, krvnici, spletkaroši, licemjeri, šljam ljudskog roda i otpad civilizacije! A onda neka plemenita duša, tranzistor kosmičkog jedinstva i životnih sinergija, taj naš jad i sramotu pretoči u umjetnost, napravi od njih zajedničko mjesto, prostor zrcaljenja ljudske povijesti, tačku nadvremenskog susretanja!
Kako je to naše divljaštvo izrodilo tako plemenite duše poput Ćopićeve, Mešine, Andrićeve, Kusturičine, Filipovićeve, Žbanićkine i još plemenitiju umjetnost, koju su iznijeli kroz kal i kaljužu naše stvarnosti, visoko do zvijezda!
Kako narodi koji divljaju u transu slavljenja zločina, uzdizanja zločinaca na pijadestal nacionalnih heroja, opjevavanju krvavih pirova i nagovještavanju historijskog kontinuiteta primitivizama, fašizama, fanatizma i beskonačnog niza drugih „izama“, uronjeni duboko u baštinu i nekulturu Doba Mračnjaštva, rode pripovjedača ljudskih istina!?
Rode ga valjda kao protutežu toj abnormalnoj količni gnoja, koji gnjili na kadaveru abortirane arhitekture humanosti i kosmopolitizma! Kosmos je satkan u dihotomijama i njihovom plesu kojim balansira na tankoj niti negdje između, pa je valjda toj ogromnoj količini zla i pogani destrukcije, neophodna suprotstavljena a energetski dostatna količina kreacije kako bi se održala ravnoteža između svjetova!
Svjedočeći paradama nacionalnog ponosa, koje slave ratne zločince i genocid, koje prizivaju na materijalizaciju metafora, što ih nosi krvava pjesnička slika „nož, žica, Srebrenica“, zapitam se koliko Oskara, američkih i europskih, koliko Zlatnih palmi i medvjeda, koliko Nobelovih nagrada, koliko velikana umjetnosti, koliko umjetničkih djela, koliko sjemena genijalnosti i plemenitosti treba, da se takvom smradu i otpadu stvori kosmička protuteža?
 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.