Kamenovana je i zapaljena zgrada Predsjedništva i Arhiva BiH, zapaljena zgrada Vlade KS i opštine Centar. Ljudi su na ulicama proveli mjesec dana, sukobljavajući se sa policijom, tražeći smjenu odgovornih za siromaštvo, nezaposlenost, korupciju, bijedu i beznađe u državi.
Nažalost, od tada do danas ništa se nije promijenilo. U vlasti su ostali, manje-više, isti ljudi, narod je postao još siromašniji, posla je sve manje, a plate su i niže i neredovnije.
Nakon dvije godine, nema više ni kritične građanske mase. Postali smo dobri podanici i poslušnici, pa se više niko ne usuđuje ni pomisliti da se suprotstavi onima koji su na vlasti, a kamoli da se opet krene u proteste.
Da je oštrica naroda otupila bilo je jasno i na obilježavanju druge godišnjice protesta u Tuzli, kojoj je prisustvovalo samo stotinjak građana.
Sakib Kopić, predsjednik Sindikata solidarnosti Tuzlanskog kantona, ovom prilikom je rekao da su protesti bili uzaludni i da je ovo poraz naroda. Istakao je i da za ovakvo stanje kakvo je trenutno u BiH nisu krive samo vlasti, krivi su i građani koji ćute i trpe “klasičnu diktaturu”.
Darko Brkan, predsjednik Udruženja građana "Zašto ne", smatra da su demonstracije iz 2014. godine, ako pitate predstavnike vlasti i dijelova međunarodne zajednice, dovele do promjena.
Ipak, lično smatra da promjena nije bilo u onom pravcu u kojem je trebalo.
“Trenutno sve vlade u BiH rade na reformskoj agendi, za koju se govori kako je izašla iz zahtjeva građana koji su protestvovali. Ali upravo tu i jeste problem, taj cijeli proces i zakoni koji se donose u sklopu reformske agende su upravo suprotno od onoga što su bili zahtjevi protesta. Protesti su bili bazirani na dvije stvari - socijalnoj pravdi i većem učešću građana u donošenju odluka. A reformska agenda i proces donošenja iste nam donosi to da donosimo zakon o radu koji je u javnosti osporen od glavnih učesnika u socijalnom dijalogu kao nešto što još više umanjuje prava radnika, a dodatno su i javnost i sam parlament uskraćeni za raspravljanje, jer se zakon donosi po hitnom postupku. Izjava premijera FBiH, gospodina Novalića, o tome kako nisu mogli javnost uključiti u raspravu o reformskoj agendi dok se izrađivala, jer nije bila gotova, a kako sad kad je gotova nema svrhe raspravljati, jer je kasno, dovoljno govori gdje je došao politički diskurs u BiH nakon protesta”, kaže za Buku Brkan.
Dodaje i da, ukoliko vlasti nastave sa ovakvom praksom, lako se može desiti da za to plate dosta skuplju cijenu od one iz februara 2014. godine. Ono što je teško pretpostaviti, kaže Brkan, jeste kada bi se novi bunt mogao desiti i šta bi mu mogao biti okidač.
S druge strane, politička analitičarka Ivana Marićsmatra da od skorijeg socijalnog bunta većih razmjera neće biti ništa, jer su građani razočarani zato što protesti prije dvije godine nisu ništa dobrog donijeli.
“Protesti koji su potresali BiH prije dvije godine nisu donijeli nikakve promjene i ljudi su obeshrabljeni. Protesti su od početka bili loše organizovani, nisu imali vođe, nisu imali jasan cilj i šta se konkretno želi promijeniti. Bilo bi puno bolje da se slao jedan po jedan zahtjev, i to realan zahtjev, a ne zahtjev poput onoga da se ukinu plate parlamentarcima. S protestom je trebalo stati kada se zahtjevi ispune, a nastaviti tradiciju manjih protesta. To bi bilo puno efikasnije i sigurno bi barem neki zahtjevi bili ispunjeni”, kaže za BUKU Marić.
Napominje da od socijalnog bunta neće biti ništa i zbog činjenice da, i pored velikog broja siromašnih građana, situacija ipak nije onakva kakvom se predstavlja, jer da jeste, niko ne bi mogao zaustaviti građane da izađu na ulice.
Na pitanje da li stvaranje kritične mase sprečavaju tri javna mnjenja, etnička podijeljenost ljudi i sindikata, kontrola medija, Marić kaže da i ovi faktori bitno utiču na reakciju građana, ali da to nije opravdanje što se ne reaguje barem u okviru kantona ili entiteta.
“Kontrola medija zasigurno utiče na razmišljanje ljudi, jer se većina njih informiše o aktuelnim političkim temama putem javnih servisa. Nacionalna podijeljenost takođe djeluje na sve sfere života, ali bi se barem onda građani trebali buniti unutar svog korpusa, kako to mnogi vole reći. Stoga smatram da nije vrijeme da napravimo neku veću revoluciju, jer na kraju krajeva, mi smo izabrali ovu vlast. Mi to često zaboravimo. Ova vlast nam nije nametnuta. Milioni ljudi su glasali za ljude koji su sada na vlasti, što znači da su ti ljudi zadovoljni sa tim strankama”, zaključuje naša sagovornica.
Dražen Crnomat, aktivista iz Banjaluke, za BUKU kaže da bi se društveni angažman u BiH mogao danas, dvije godine nakon demonstracija, smjestiti u antikolonijalne borbe.
“Ono što su ti protesti donijeli jeste iščašenje jednog normalizovanog okvira neoliberalnih reformi bez alternative, tako da zajednica u Bosni i Hercegovini, ako je ima, danas radi na jednoj struktuiranoj prilagodbi svojih sredstava borbi i promjeni konceptualnog aparata. Danas svaki akt koji pokušava promijeniti ili izvršiti društvenu intervenciju ne može a da se ne referira na demonstracije i plenume iz 2014. godine. Pošto smo zemlja periferije, nijedne naše odluke se ne tiču striktno nas, tako da je i izborni proces jedna vrsta fingiranja učešća građana i građanki na uticanje na političku i ekonomsku organizaciju. Naše elite jesu kompradorske elite - one koje izvršavaju odluke drugih, a ne birača”, pojašnjava Crnomat.
Iako se na obilježavanju godišnjice februarskih protesta okupilo jako malo ljudi, ipak ne treba zaboraviti činjenicu da je narod digao svoj glas prije dvije godine.
Svijest da se može izaći i protestovati još je živa.
Nezadovoljstvo, neimaština i bijeda u BiH danas su još prisutniji, pitanje je samo do kada će narod trpiti i šta će biti okidač za novi val nezadovoljstva i građanskog bunta, čiji je intenzitet i posljedice, u ovom trenutku, teško pretpostaviti.
