Dr Vlade Simović za BUKU: Dejtonski mirovni sporazum je činjenica zahvaljujući kojoj se 25 godina održava mir u BiH

Dvadeset pet godina dejtonske stvarnosti i međunacionalnog mira

Maja Isović Dobrijević / 21. Novembar 2020

 

“Dejtonski mirovni sporazum nije ispunio apsolutna očekivanja svih konstitutivnih nacija u ovoj zemlji i njihovih elita, a posebno nije ispunio očekivanja onih građana koji ne pripadaju nekoj od konstitutivnih nacija. Međutim, činjenica je da je ovaj sporazum omogućio određeni ustavni dizajn koji, uz sve svoje nedostatke, ipak funkcioniše dvadeset pet godina, a prije svega omogućio je mir poslije surovog građanskog rata”, kaže za BUKU Vlade Simović, doktor političkih nauka iz Banjaluke.

Simović u intervjuu za BUKU govori o 25. godišnjici Dejtonskog mirovnog sporazuma, o političkom uređenju BiH, sporenju oko ovog sporazuma i drugim temama.

Profesore Simović, danas se obilježava 25. godina Dejtona. Šta nam je ovih 25 godina donijelo, gdje smo bili, a gdje smo sad?

Najveća tekovina Dejtonskog mirovnog sporazuma je zaustavljanje građanskog rata u Bosni i Hercegovini i održavanje mira. Zahvaljujući ovom sporazumu, prestali su vojni sukobi, a Bosna i Hercegovina je dobila ustavni dizajn koji je predmet brojnih političkih i naučnih rasprava. Predratna Bosna i Hercegovina nije imala mehanizme “kočnice i ravnoteže”, koji bi nacionalno oblikovane političke elite natjerali na postizanje dogovora oko najvažnijih čvorišta političkih i međunacionalnih sporenja. Upravo je taj političko-sistemski nedostatak otvorio prostor za međunacionalno preglasavanje. Tako kreirana pravila “političke igre” dovela su, u nizu jednostrano usvajanih konstitucionalnih akata, do svojevrsnog “konstitucionalnog rata” u Bosni i Hercegovini (Memorandum SDA, Plebiscit SDS-a, Referendum o nezavisnosti), a on u konačnici do vojnog sukoba. Čak i prije početka snažnijih vojnih sukoba, u proces rješavanja krize u Bosni i Hercegovini uključili su se međunarodni akteri, prije svega Hoze Kutiljer. Njegov plan koji je podrazumijevao stvaranje federalno uređene države sa elementima konsocijacijske demokratije odbijen je od strane Alije Izetbegovića. Paradoksalno je da je u kasnijim procesima označenim kao “arbitraža velikih sila za rješavanje konflikta u Bosni i Hercegovini”, a koji su završeni sporazumom iz Dejtona usvojen ustavni dizajn sličan, a ipak po mnogu čemu lošiji od “Kutiljerovog plana”. Poznajući ove istorijske činjenice, postavlja se logično pitanje da li je rat bio potreban da bi u konačnici imali slično rješenje nuđeno “Kutiljerovim planom” iz 1992. godine. Ovu lekciju dio političkih elita u Bosni i Hercegovini nije naučio ni 25 godina poslije Dejtona, a to je da u podijeljenom društvu, kakvo je ovo, nije moguće maksimalizovati političke ciljeve neke od pojedinačnih nacija, a da to ne otvori međunacionalne konflikte. U tom kontekstu jedina racionalna i smislena politička elita u Bosni i Hercegovini bila bi ona koja podrazumijeva razgovor, spremnost na saradnju i postizanje političko-sistemskih kompromisa kojima bi se spriječila bila kakva majorizacija i novi izvori sukoba. Samo takva politika otvara preduslove za kreiranje zdravijeg političkog i poslovnog ambijenta, ostvarivanje većih prava radnika, poboljšavanje zdravstvenog, obrazovnog, kulturnog i socijalnog sistema.    

Možemo li reći da je tokom proteklih 25 godina napredak u BiH stagnirao zbog ličnih političkih interesa, kao i zbog nebrige za građanstvo?

Personalizacija politike je česta pojava u tranzicijskim zemljama i društvima koja nemaju visok stepen političke kulture. Takvo stanje u Bosni i Hercegovini dodatno snaži odsustvo dogovora nacionalno-partijskih elita oko najvažnijih političko-sistemskih pitanja. U takvoj atmosferi, sa iskustvom građanskog rata, nacionalne skupine se instinktivno, u procesima političkih kriza, snažnije integrišu oko svojih političkih predstavnika, dajući im veći legitimitet. Zbog toga u svim podijeljenim društvima nacionalno-partijske elite imaju veliku moć koja im omogućava personalizaciju politike i dominantnu ulogu, ne samo u političkim, već i u društveno-ekonomskim procesima. Taj politički fenomen vidimo, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u brojnim drugim podijeljenim i postkonfliktnim društvima poput libanskog, sjevernomakedonskog i sličnih. Pored navedenog, personalizaciji politike u Bosni i Hercegovini pogoduje relativno mala i pasivna radnička populacija. Radnički sindikati koji su najvažniji korektiv ekonomskih politika političkih elita su slabi, staromodni i često sami sebi svrha. Ovakvom stanju doprinijela je ekonomska tranzicija devedestih u kojoj su umnogome obesmišljavane ideja radništva i socijalne pravde, te u kojima je slabilo radno zakonodavstvo, a sindikati gubili raniji uticaj.   

Dejtonski mirovni sporazum je i danas tačka brojnih sporenja u BiH, sporazum je donio mir ovim prostorima, ali ne i razumijevanje i zadovoljstvo naroda, posebno predstavnika političkih elita. U kontekstu mirovnog sporazuma u Dejtonu, koji su najveći problemi u BiH danas?

Dejtonski mirovni sporazum je predmet brojnih političkih i naučnih rasprava i to je tačno. Međutim, konstatacija da su sporazumom iz Dejtona sve političke elite i svi građani Bosne i Hercegovine nezadovoljni je upitna. Dejtonski mirovni sporazum nije ispunio apsolutna očekivanja svih konstitutivnih nacija u ovoj zemlji i njihovih elita, a posebno nije ispunio očekivanja onih građana koji ne pripadaju nekoj od konstitutivnih nacija. Međutim, činjenica je da je ovaj sporazum omogućio određeni ustavni dizajn koji, uz sve svoje nedostatke, ipak funkcioniše dvadeset pet godina, a prije svega omogućio je mir poslije surovog građanskog rata. Takođe je istorijska činjenica da su, od perioda do perioda, nacije u Bosni i Hercegovini mijenjale svoj odnos prema Dejtonskom mirovnom sporazumu. U prvim postdejtonskim godinama, bošnjačka politička elita je pozitivnije gledala na Dejtonski mirovni sporazum nego danas, smatrajući ga prolaznim dokumentom koji će vremenom biti zamijenjen, za njih povoljnijim, ustavnim dizajnom. Kako se to nije desilo, oni postaju najveći kritičari ovog sporazuma. Sa druge strane, dio srpske političke elite je imao rezervisan stav prema ovom sporazumu zbog načina na koji je on donesen, kao i zbog teritorijalnih ustupaka Federaciji Bosne i Hercegovine učinjenih tokom pregovora u Dejtonu. Međutim, ustavne pogodnosti koje ovaj međunarodni mirovni sporazum daje Republici Srpskoj opredijelile su srpsku političku elitu da postane najveći zagovornik očuvanja Dejtonskog sporazuma. Zbog svega navedenog, unutar srpske nacionalne elite postoji konsenzus oko očuvanja ustavnog dizajna Bosne i Hercegovine određenog Sporazumom iz Dejtona. Hrvatska politička elita je, nedugo poslije potpisivanja Sporazuma iz Dejtona, pokazala nezadovoljstvo ovim aktom, smatrajući da je asimetrično rješenje sa tri konstitutivna naroda i dva entiteta, od čega je jedan sa bošnjačkom, a jedan sa srpskom većinom, loše po interese Hrvata u Bosni i Hercegovini. Trenutni odnos prema sporazumu iz Dejtona je takav da je srpska politička elita pobornik očuvanja Dejtonskog sporazuma, dok su bošnjačka i hrvatska politička elita zagovornici njegove promjene. Međutim, posljednje dvije političke elite zagovaraju ustavne promjene iz dvije potpuno različite pozicije. Bošnjačka politička elita zagovara centralizovaniju državu i pomjeranje balansa sa nacionalnog ka građanskom, dok se zahtjevi hrvatske političke elite suštinski svode na stvaranje trećeg entiteta sa hrvatskom većinom, uz očuvanje postojećih mehanizama nacionalnog pariteta, veta i autonomnosti. Sa stanovišta odnosa balansa između nacionalnog i građanskog, hrvatska i srpska politička elita imaju više podudarnosti, pa otud i njihova intenzivnija saradnja. Iz navedenog je moguće definisati da je ključni problem postdejtonskog perioda različit pristup nacionalnih elita prema ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine. I dok su srpska i hrvatska politička elita zagovornici decentralizovane države i konsocijacijskog modela demokratskog uređenja, putem kojeg se ostvaruju institucionalni mehanizmi zaštite konstitutivnih nacija, bošnjačka politička elita je pobornik centralizovanije države i nije sklona konsocijacijskom obliku demokratske vladavine. Ovo su izrazito politički, pa čak i teorijski, suprotstavljene koncepcije. To je i razlog zbog čega je ovo pitanje aktuelno dvadeset pet godina poslije parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

A kada govorimo o demokratskom uređenju u BiH, koji su po Vama najveći problemi u BiH?

Najveći je problem različit pristup nacionalno-partijskih elita prema modelu demokratskog uređenja podijeljenog i postkonfliktnog društva Bosne i Hercegovine. Ključna je podjela između bošnjačke političke elite koja nije sklona konsocijacijskoj demokratiji, kao ni najveći broj građanskih krugova, te srpske i hrvatske političke elite koje zagovaraju konsocijacijski model demokratskog uređenja Bosne i Hercegovine. Ovaj je model u najvećoj mjeri ugrađen u dejtonski Ustav. Praksa nacionalno podijeljenih država svijeta, poput Belgije, takva je da su se one, bez obzira na određene mane i limite ovog modela, usmjeravale i oblikovale najčešće u okvirima institucionalizovane konsocijacije.  

Koliko se u ovakom uređenju zadovoljavaju nacionalni i etnički interesi, ali ne i pojedinačni, imajući u vidu da se ne radi mnogo na tome da građani žive u uređenom društvu, sa političarima koji rade u interesu građanstva, a ne nacionalnih pozicija?

U homogenijim društvima je jednostavnije provesti određene politike kojima se ostvaruje veći kvalitet života građana, nego što je to slučaj sa podijeljenim društvima kakvo je u Bosni i Hercegovini. U državama poput Bosne i Hercegovine to je komplikovanije, ali ne i nemoguće. Suština stvaranja stabilne i funkcionalne države koja obezbjeđuje visok kvalitet života svojih građana je u ogromnoj mjeri određen političkom kulturom njenog suverenog naroda. Tamo gdje postoji visok stepen političke pismenosti i odgovornosti suvereni narod uspjeva da se izbori za bolji kvalitet života. Tamo gdje je politička pismenost slaba šanse za takvo nešto su manje. Ali ne i nemoguće. Za ostvarivanje stabilnije i funkcionalnije države, višeg stepena demokratije i ekonomskog razvoja potrebne su godine. To nisu procesi koji se grade preko noći. Da bi dostigla nivo najrazvijenijih zemalja svijeta, Bosna i Hercegovina treba dosta toga da uradi na razvoju političke pismenosti i poslovne kulture. U tim procesima bitni su razumnost, istrajnost i strpljenje.

Ljudi na ovim prostorima, posebno starija generacija koja se dobro sjeća rata, i dalje živi u strahu, kod nas je i dalje sve dobro, jer se “ne puca”. Koliko nam ovakav odnos prema stvarnosti onemogućava napredak i bolji život?

Odgovor na ovo pitanje se u velikoj mjeri vezuje za prethodni. Suština političkog, društvenog i ekonomskog napretka je u podizanju opšteg nivoa obrazovanja, političke pismenosti i poslovne kulture građana. U tim procesima ključnu ulogu imaju mediji i obrazovne institucije. Međutim, proces ne može da bude sa odgovarajućim rezultatima ako i političke elite ne pomognu ove aktivnosti. Da bi se to desilo, bitno je otvoriti javnu raspravu na ovu temu i pokušati ostvariti partnerski odnos svih zainteresovanih strana kako bi se u konačnom kreirale odgovarajuće političke i društvene aktivnosti s ciljem podizanja nivoa obrazovanja, političke i poslovne svijesti građana. To je dugotrajan proces koji će u Bosni i Hercegovini vjerovatno da završe generacije mlađih ljudi, oblikovanih u eri velike tehnološke pismenosti i dostupnosti znanja.  

U svojoj knjizi “Narod, partije i demokratija u Bosni i Hercegovini” navodite primjer Belgije, kao ozbiljne političke kulture i pragmatizma. Riječ je o pluralnom društvu sa brojnim političkim podjelama. Šta mi možemo danas učiti od Belgije?

Belgija je dobar primjer zemlje u kojoj su nacionalne podjele činjenica koju su njihove elite prihvatile i institucionalizovale u vidu brojnih mehanizama pariteta, veta i autonomnosti, a kojima su prethodile brojne konstitucionalne reforme, od kojih je šest najznačajnijih. Time su oni pokazali da su kompromisi nacionalnih elita, postupnost reformi i pragmatizam najvažniji dijelovi procesa dolaska do odgovarajućeg modela demokratske vladavine. U svim tim procesima, oni su uspjeli da pronađu rješenja kojima nije blokiran put društvenog, političkog i ekonomskog razvoja zemlje. To ne znači da u Belgiji ne postoje politički sukobi i problemi. Oni su činjenica u svakom podijeljenom društvu. Međutim, političke elite Flamanaca i Valonaca su godinama gradile političku kulturu dijaloga i kompromisnosti i stvorile time uzornu konsocijacijsku demokratiju. Oni su svijesni da problemi postoji, ali da ih je uz dobru namjeru i međusobno poštovanje moguće riješiti i tog se principa drže. To ih čini daleko stabilnijom i funkcionalnijom državom u odnosu na mnoge druge koje imaju epitet “podijeljenih” društava.  

Posljednjih godina neki političari u BiH, međunarodni predstavnici i pojedine međunarodne institucije ukazivali su na potrebu revizije Dejtonskog sporazuma. Da li je ovako nešto uopšte moguće i šta bi nam to moglo donijeti?

U Bosni i Hercegovini ne postoji bazični konsenzus oko državnog uređenja i potencijalnih ustavnih promjena. U ranijim odgovorima sam naveo da nacionalne elite imaju dva, politički i teorijski, potpuno suprotstavljena koncepta. Jedan zagovara decentralizovanu i konsocijacijski uređenu državu, a drugi centralizovanu državu sa minimumom ili bez konsocijacijskih mehanizama. To su suviše različiti pristupi da bi se postigao konsenzus oko ustavnih promjena.

Ovaj datum kojim je rat u BiH zvanično okončan se praznuje samo u Republici Srpskoj, jer ne postoji dogovor svih strana oko zajedničkih praznika na nivou države. Koliko nam i ovo govori o odsustvu dijaloga na nivou države?

To je jedan od pokazatelja podijeljenosti društva u Bosni i Hercegovini, različitog tretiranja istorijskih događaja i ustavnog dizajna zemlje. Bez obzira na različit tretman u entitetima, Dejtonski mirovni sporazum je stvarnost Bosne i Hercegovine. Uz sve manjkavosti koje ovaj sporazum i njegovi aneksi imaju, on je činjenica zahvaljujući kojoj se dvadeset pet godina održava mir u Bosni i Hercegovini, a on je preduslov za bilo kakav dalji razvoj i institucionalnu nadogradnju.

Kako vidite BiH u narednih 5 godina, a da li će nam narednih 25 možda donijeti boljitak, ne pitam više toliko zbog naše generacije, već zbog djece koja se u ovom trenutku rađaju u ovoj zemlji?

Pet godina je mali period da bi zemlja poput Bosne i Hercegovine ostvarila veliki politički i ekonomski razvoj. Posebno zbog činjenice da pandemija virusa COVID-19 i dalje traje, pa su i  njene konačne posljedice još uvijek nepoznate. Bez obzira kakve one bile, put razvoja jednog društva vodi kroz podizanje nivoa opšte pismenosti, političke i poslovne kulture. Ulaganje u nauku i obrazovanje, posebno mladih ljudi, od suštinskog je značaja za razvoj svake zemlje. Od toga koliko našoj djeci ponudimo mogućnosti za sticanje odgovarajućih znanja, omogućimo im umrežavanje sa svijetom koji se neprekidno tehnološki usavršava i ponudimo im šanse da stečena iskustva primijene na našem prostoru zavisiće naš cjelokupni uspjeh. Da bi naša djeca živjela u zemlji sa višim kvalitetom života, neophodno je da se u društvu razvija razumnost, dobronamjernost, tolerancija, socijalna senzibilnost i svijest o potrebi za sticanjem znanja. Usmjeravanjem mladih ljudi u tom pravcu uvjeren sam da je moguće ostvariti stabilniju i ljepšu budućnost.


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.