Zar je moguće da se ne uviđa da taj novi „junak“ srpskih tragedija, Dodik, radi svom narodu upravo ono što je radio njegov prethodnik Karadžić ili ono što su radili i Musolini i Hitler svojim narodima. Uvlačiti skoro milion ljudi u opasnu avanturu narušavanja ustavnog poretka i ugrožavanja integriteta države, bez ikakvog pravno-političkog utemeljenja ili racionalne političke potrebe je zločin, a oni koji to rade su zločinci. Narod koji bude glasao će biti iskorišten i odbačen, a od avanture neće imati ništa osim velikih glavobolja i neizvjesnosti za sebe i svou djecu. Pa to se već desilo prije 25 godina.
Jedna zajednica mislećih ljudi neminovno mora iz dana u dan sustizati i promišljati političke događaje i odgonetati politička značenja koji je zapljuskuju. Naročito kada je riječ o događajima za koje dobar dio političkih građana osjeća da mogu postati ključni i istorijski. BiH i Balkan su krcati tih ključnih ili može biti istorijskih momenata nastalih ili u smišljenoj produkciji ili u haotičnoj spontanoj kreaciji. Čerčil je cinično kakav je i sam, rekao da Balkan proizvodi isuviše mnogo istorije da bi je mogao svariti. No istina je da Balkan smješten u polukolonijalnoj evropskoj periferiji, zapad za orijent i orijent za zapad, tu istoriju nije proizvodio sam, već uz zdušnu pomoć i zapada i istoka. I evropska društvo proizvode istoriju, nekada i masovnije nego što to čini Balkan, no Balkan je znao iznjedriti likove koji su se svojski potrudili da taj višak istorije bude što konfliktniji, što krvaviji i što apokaliptičniji, najčešće za narode koji ti likovi vode.
Jedan od takvih likova može i vrlo vjerovatno će postati i Milorad Dodik, kao što su to prije njega postali Radovan Karadžić ili Slobodan Milošević. Višak istorije koji nam nudi ovaj lik je upravo predstojeći nedeljni referendum ali i Dodikovi plebisciti u najavi, tj. patriotske ankete koje će koštati milione KM a čiji će se nominalni skor unaprijed znati. No, pitanje je da li organizatori ili pak glasači znaju ili pretpostavljaju političko-istorijski skor tih, ko zna kojih po redu, plebiscitarnih mobilizacija srpskog naroda? Da li se nazire kako će politički skor tog referenduma stajati u ukupnoj istorijskoj bilanci zadnjih 50 ili više godina? A istorijska bilanca plebiscitarnog kolektiviziranja političkih odluka u anahronoj režiji srpskih voždova i u kontekstu globalizacije unipolarne moći, pokazuje da su ukupni skorovi najčešće bili tragični po srpski narod (ne nužno po elitu). Matrica i skor su jasno vidljivi – od prvog referendumskog izjašnjavanja srpskog naroda u istorijskim procesima disolucije SFRJ, u julu 1990. godine kojim se dala podrška usvajanju novog ustava Srbije (prije održanih prvih višestranačkih izbora) koji je uništio autonomiju Vojvodine i Kosova – preko referenduma Srba u Hrvatskoj u avgustu 1990. godine povodom ustavnih promjena i u maju 1991. o ostanku u SFRJ u slučaju proglašenja nezavisnosti Hrvatske – te preko referenduma Srba u BiH u novembru 1991. godine o ostanku u SFRJ u slučaju proglašenja nezavisnosti BiH – sve do ratnih referenduma 1993. i 1994. godine kojima su Srbi, vođeni tada (a za mnoge i sada) neospornim liderima, odbacili mirovni Vens-Ovenov plan, pa dali plebiscitarnu podršku ujedinjavanju RS i RSK (tzv. Prijedorska dekleracija), pa odbacili mirovni plan Kontakt grupe. Rezultanta: politička mobilizacija i uvlačenje srpskog naroda u iracionalne, anahrone i konfliktne politike i odluke, kolektivizacija političke odgovornosti za ulazak u rat i njegove ishode (glasali ste, ratujte), a nakon egzodusa, smrti, pljačke i osiromašenje svake vrste, slijedi viktimizacija i lažno oplakivanje sudbine srpskog naroda (niste vi krivi, krivi su naši neprijatelji). A onda nakon dvodecenijskog zabijanja glave u pijesak, kada se na poziv srpskih voždova glava izvadi iz zemlje, s ušima punih pijeska i nagluvih pogleda, slijedi još jedan krug.
Treba samo malo sjesti i promisliti, zagledati se u svoju dušu, pa osjetiti da tu nešto ne štima i da je tu nešto duboko pogrešno i trulo, kontra istoriji i kontra zdravom razumu. Da li glasači koji sebe percipiraju Srbima imaju sposobnosti za takvu introspekciju, sada kada su uši pune režimske vode i sramotne, zlorabljačke propagande Gebelsovog stila, kakav je spot koji se emitira na RTRS-u? Zar je moguće da se ne uviđa da taj novi „junak“ srpskih tragedija, Dodik, radi svom narodu upravo ono što je radio njegov prethodnik Karadžić ili ono što su radili i Musolini i Hitler svojim narodima. Uvlačiti skoro milion ljudi u opasnu avanturu narušavanja ustavnog poretka i ugrožavanja integriteta države, bez ikakvog pravno-političkog utemeljenja ili racionalne političke potrebe je zločin, a oni koji to rade su zločinci. Narod koji bude glasao će biti iskorišten i odbačen, a od avanture neće imati ništa osim velikih glavobolja i neizvjesnosti za sebe i svou djecu. Pa to se već desilo prije 25 godina. Taj 9. januar 1992. godine je bio dugo organizirani državni udar na ustavni poredak i državni integritet samostalne Bosne i Hercegovine, izveden uz pomoć i u organizaciji JNA i zvaničnog Beograda i opet bez ikakvog pravno-političkog utemeljenja a ni potrebe. Pa zar je moguće da srpski lideri i građani koji ih slijede, već 25 godina ovdje miksaju i mijenjaju mijesta prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u konfuznom narodnjačkom ludilu i lutanju od RS do BiH, od etnosa do demosa i nazad? Izjašnjavati se o danu kada je počinjen nelegalni i nelegitimni državni udar i kada je započelo pravno-političko organizovanje onoga što će kasnije sudovi kvalifikovati kao etničko istrebljenje i genocid nad nesrbima, kao o „rođendanu“ ili danu političke zajednice u kojoj želite odgajati djecu je suludo, po bilo čijim kriterijima. Pa zar Srbi još misle da mogu bezbjedno i uspješno odgajati nove generacije u uređenju koje su svojim potpisima potvrdila 3 monstruma i mrtvaca, a čije stvaranje je započeo i diktirao, najmoćniji od njih, mrtvac Milošević i to baš tog 9. januara? I da li misle, ima li smisla i morala braniti to mrtvačko uređenje svojim referendumskim glasovima, na poziv jednog političkog mrtvaca.
U ovom dodikovskom i revizionističkom mješanju prošlosti i sadašnjosti isuviše mnogo stvari podsjeća na početak 90tih. U Srbiji se glorifikuje memorandum SANU-a u susret tridesetogodišnjici ovog dokumenta, glorifikuje se i rehabilituje Milošević i ona srbijanska elita koja je amalgamirala srpsku narodnjačku i vojničku tradiciju sa autokracijom i komunizmom sovjetskog tipa. Bjesomučno se podgrijava srpska nacionalistička mitomanija, a istorijski revizionizam i rehabilitacija četništva je u punom jeku. Utjeruje se strah u kosti, prebrojavaju se izdajice i lojalni, bildaju se nacionalni osjećaji nepobjedivosti i ugroženosti srpskog naroda i uvjerenje da su stajališta Dodikovog režima jednaka interesima srpskog naroda i da su kao takva ispravna, pravdoljubiva i slobodoljubiva. Kao i 90tih režim krije od običnih ljudi stvarne pravne i političke političke posljedice ove svoje avanturističke politike. A one mogu biti strašne po sve, a najviše po Srbe. Jer to nam govori dosadašnja istorijska bilanca.
Kao 90tih referendumom će “veliki Srbi” sa velikim bankovnim računima i nekretninama u Srbiji i Rusiji ponovo mobilizirati „male Srbe“ sa malim računima, bez plate, perspektive i nekretnina po svijetu, da za njihov lični interes vode svjetske brige i ratove. Poslije ove Dodikove avanture, kao i poslije one Miloševićevske i Karadžeićeve avanture, režimski kriminalci će ostaviti „male Srbe“ da se snalaze bez igdje ičega, kraj puta i okrenute kontra istorije.
Kao i 90tih, jedan režim će zbog puste vlasti i obezbjeđenja svojih opljačkanih para sakrivenih u Rusiji tražiti od „malih Srba“ da prosipaju glasove i crijeva po putu, kako bi Dodik, kao „novi“ junak srpske tragedije ZARADIO azil i sigurno utočište kod Putina i izbjegao hapšenje i krivičnu odgovornost. Možda više nego 90tih ovaj referendum je postao isključivo privatna priča Dodika i njegove porodice, a on sam je postao ruski trabant, više nego je to bio Milošević. Obojica su spremni za svoj lični interes žrtvovati cijeli srpski narod. Milošević je to pokazao i Miloševići sada zbog toga uživaju azil na periferiji Moskve. Dodik se tek mora pokazati pred Rusima, kako bi Dodikovi uživali sličan tretman.
Ovim referendumom i plebiscitima koji slijede Dodik će svoje kriminalne i duboko pogrešne odluke kolektivizirati i na Srbe nabaciti takav teret političke i moralne odgovornosti kojeg srpski narod u BiH neće moći podnijeti. Umjesto da kao lider snosi odgovornost za svoje političke odluke, za šta ima puni mandat, Dodik će kolektivizirati tu odgovornost i sakriće se iza naroda, kao posljednja hulja, uostalom kao što su to učinili i Karadžić i Milošević i većina tirana. I dok ta referendumska politička odgovornost bude savijala grbaču običnog naroda, Srbi će se suočiti sa takvom političkom i vojnom neizvjesnošću o kojoj sada ne mogu ni sanjati, a Dodik i režimska elita će uživati u plodovima otetog novca na sigurnim lokacijama.
Ko misli dobro svom djetetu bojkotovaće taj refrendum!
U Banjoj Luci, 23.9.2016. godine