Čini se kao da smo zakasnili,
historijski gledano, da kao društvo dotaknemo dno. Tu smo negdje tik iznad
njega. Živimo u stanju vječne nade, kao što Esad Bajtal nedavno u jednom intervjuu reče, koja nam ne dopušta da
potpuno sagorimo kako bismo se preporodili.
Čitajući nedavno roman „Jadnici“Victora Hugoa razmišljam o
Francuskoj revoluciji, tačnije o motivaciji građana da se suprotstave jednoj
apsolutističkoj vlasti, monarhiji. Kao što to često biva s pretjeranim
analiziranjem knjiženih djela, čovjeku se dešava da ne vidi šumu od drveća.
Odgovor se krije u samom naslovu knjige. Francuzi su potkraj 18. stoljeća
dotakli to dno, ili barem veliki dio građanstva jeste. Stjerani u ćošak iz
kojeg je jedini izlaz bio juriš. Ionako će se gubiti život, pa zašto ne za
revoluciju, za ideale. Hugo u svom romanu govori, između ostalog, o mizernoj cijeni
ljudskog života u vremenu koje je prethodilo revoluciji. O policijskoj državi. O
represiji. O jadnicima koji plave ulice, dok aristokrati uživaju u svom
bogomdanom blagostanju. Ulice su prljave, sanitarni sistem u začecima, ovisan o
volji vladara. Nedavne epidemije kuge i trbušnog tifusa i dalje se osjete u
zraku…
Premotajmo 230 godina u
budućnost. 2018. godina. Doba tehnološkog buma. Daleko smo od prljavih ulica
Pariza 1789. godine. Suosnivač firme Intel Gordon
Moore je još 1965. godine predvidio da će dinamika razvoja tranzistora,
osnove naše savremene tehnologije, eksponencijalno rasti u narednih 10 godina. Njegovo
predviđanje se obistinilo i nadmašilo samo sebe. Ovaj Mooreov zakon o eksponencijalnom razvitku i danas dan je na snazi u
skoro svim sferama tehnologije, a kraj mu pojedinci naziru tek za stotinjak
godina.
Živimo, dakle, u vremenu koje nas
iz godine u godinu eksponencijalno udaljava od vremena Hugoovih jadnika. Barem
što se tiče uslova za život. Mi ne patimo njihove patnje. Ne bolujemo njihove
bolesti. Životni standard nam je danas tik iznad granice očaja. Ne umiremo od
gladi, pa da smo natjerani da, kao glavni lik romana, ukrademo hljeb. Naravno,
imamo i takvih slučajeva. Patnja nikada u potpunosti nije izbrisana, ali je uopćeno
ublažena. Svedena na minimum, na svojevrsne Tantalove muke (da nam Prometej ne
bude sam): biti vječno gladan, vječno žedan i u stalnom strahu iako nam je sve,
kako se čini, tu na dohvat ruke. Stanje društva je jadno, a ne toliko da bismo
sebe poistovjetili s jadnicima. Ne uspijevamo dotaknuti dno. Štaviše, aktivno
se radi na tome da ga nikada u potpunosti ne osjetimo, da se ne bi slučajno u
nama probudio bunt, ili, bože mi oprosti, revolucija. Zarobljeni smo u fatalnoj
udobnosti.
Lijepa si dok spavaš…
Hipotetski, šta bi se desilo
kada bi nam se dopustilo da dotaknemo dno? U Francuskoj je ishod bio revolucija
koja je zvanično trajala od 1789. do 1799. godine i koja je rezultirala u demokratiji,
vladavini naroda i Deklaraciji o ljudskim pravima. Jedna idilična slika koja
zanemaruje desetljeća državnog terora tiranina Robespierrea, političkih egzekucija
u kojima je giljotinom ubijeno oko 40.000 ljudi i Napoleonskih ratova, nakon
kojih je na vlast ponovo došla stara aristokratija, pa i tzv. Julska monarhija.
Drugim riječima, jadnici su ponovo bili na dnu više od 50 godina.
Tek su 1848. godine održani prvi
predsjednički izbori (napokon demokratija u Francuskoj!?) na kojima je izabran Napoleon III, bratić onoga poznatijeg,
prvog Napoleona. Bio je predsjednik do 1852. godine i nije imao pravo da bude
ponovo izabran, pa je odlučio sebe proglasiti doživotnim carem Francuske, što
je i ostao sve do 1870. godine.
Tek se 1871. godine, kada je
izabran Adolphe Thiers za
predsjednika Francuske, volja naroda iz te davne 1789. manifestirala u
demokratiji. Naravno, stvari nisu ni time odmah krenule nabolje, ali su se od
Thiersa pa sve do današnjeg dana predsjednici Francuske u relativno redovnim
intervalima smjenjivali. Od revolucije, pa sve do tog trenutka 1871. godine
smijenile su se četiri generacije, što znači da su unuci onih koji su živote
dali u Francuskoj revoluciji tek u svojim poznim godinama djelomično vidjeli plodove
borbe svojih predaka.
Ovo jednima može zvučati kao
romantična zamisao o ljudskoj borbi za jednakost i pravdu, dok drugima može
izgledati kao preveliki teret koji se stavlja na pleća generacije koja dolazi neposredno
iza nas. Iz današnje perspektive, Francuska revolucija je, bez daljnjeg, jedan
od najplemenitijih trenutaka borbe protiv vladavine sile i moći. Naglašavam, iz današnje perspektive. Upravo to je
razlog zašto stihovi koje pjeva Gino
Banana iz Kultur Shocka: „Lijepa si dok spavaš kao revolucija“, i predstavljaju
tako uspješnu stilsku figuru poređenja. Sve što je daleko, bilo ono daleko u
prošlosti ili daleko u budućnosti, nama se može, bez prevelike brige ili
osjećaja krivnje, činiti divnim.
Naša njemačka djeca
Drugačije je, pak, kada je ta ideja
o društvenim promjenama imanentna. Kada nam kuca na vrata. Ona je najednom
realna, možda i previše realna da bi se iko želio uhvatio u koštac s njom. Jednostavnije
je djecu poslati u inostranstvo, gdje su se te revolucije dogodile prije
nekoliko stotina godina, što je apsolutno zdravorazumno razmišljanje svakoga
roditelja i ne zaslužuje osuđivanje od strane bilo koga. Bilo kakva revolucija
bi proizvela barem dvije generacije života u patnji i nestabilnosti, a mislim
da ne postoji nijedan roditelj koji je danas spreman to prirediti svojoj djeci
kada postoji alternativa u vidu ÖSD ili Goethe certifikata njemačkog jezika.
Lakše je djecu poslati na kurseve njemačkog,
nego na barikade. Poduzmi nešto, i djeca će morati nositi tu štafetu; ne
poduzmi ništa, i djeca će ti biti u istoj ili goroj jami nego ti. Taj je,
valjda, paradoks neizbježan, koliko god napredovala tehnologija. Čemu onda ovaj
tekst o tranzistorima, Francuskoj revoluciji i Kultur Shocku? Evo citat Hugoa
iz „Jadnika“ koji bi nam mogao pojasniti potrebu za promišljanjem o svemu ovome:
„Progovorim li, bit ću osuđen; šutim li, bit ću proklet.“
Ernad
Osmić
Brčko,
2018. – Prometej.ba